Nečista je strast poput čira. Kada dozrije, nuzno pukne. No to ne znači da je gotovo. Čir se katkad iznova zametne. I opet raste. Dok opet ne pukne. Tako se proces moze ponavljati. U nedogled. Velika je to muka. Ali nije uvijek za suzbijanje recidiva nuzna sila. U određenim okolnostima dostatno je bezazleno čišćenje strasti. U starini se ono prakticiralo u poetičkomu djelokrugu – u okviru atičke tragedije. Danas u Hrvatskoj za tim postupkom vapi politika.


Smijete se? U redu. Ali, zar ne vidite da baštinici partizansko-četničkoga bratstva i jedinstva, otkad se slegla Oluja, opet uredno njeguju svoje tradicije?  Mladez SDP-a oduševljeno se usred Zagreba razapinje „od Vardara pa do Triglava“. Ivo Josipović, odvjetak visoko pozicionirane oznaške obitelji, strastveno je iz Rijeke pozivao Partiju da cijelu Hrvatsku oboji bojom krvi. Kada se uspeo na Pantovčak, izuzeo je Josipa Boljkovca od sudskog kaznenog progona zbog zločina koji ne zastarijevaju. Zoran Milanović, glavni lav SDP-a, nije partijski „plemenitaš“. On je, kako sâm reče, tezačkoga podrijetla. Iz Glavica kod Sinja. Krenuo je, rekli bi tamošnji tezaci, iz low starta. A ni politička mu strast, misle rečeni tezaci, nije bila posve clean. Da jest, zar bi godinama 27. srpnja hodočastio u lički Srb i tamo s četnicima i partizanima Milorada Pupovca slavio njihov pokolj bosanskih i ličkih Hrvata u ljeto 1941. kao početak ustanka protiv Nezavisne Drzave Hrvatske?

Ruzne stvari? Kako komu. No, one su u Lijepoj Našoj opet in. Ja ih biljezim tek tako – da budu tu. Lani sam zabiljezio da je Vlada Jadranke Kosor, u prisnoj suradnji s vladom Republike Srbije, navodno po koalicijskom sporazumu Sanaderova HDZ-a s Pupovčevim SDSS-om, obnovila srušeni  četničko-partizanski spomenik u Srbu. Ove godine zabiljezio sam da ni Predsjednik Republike ni Vlada ni Sabor nikoga nisu poslali u Srb. Drugim riječima, da je Pupovca i njegov lički dernek Drzava prepustila humanoj skrbi Njegove Bivšosti – hoću reći: Stjepanu Mesiću. Malko sam se začudio: Zašto?! Da sam bio samo malo vještiji tumačenju takvih znakova, ne bih se bio čudio. Bio bih uočio ono što je bilo očito: da je naime jedna nečista strast temeljito dozrela.

A onda, oko Velike Gospe, puče. I još odjekuje. Taj prasak, vele mudri ljudi, nije mačji kašalj. Mogao bi, kako reče jedan šaljivi prorok, imati posljedice slične onima što ih je u XI. stoljeću u ovim krajevima za sobom povukao Veliki crkveni raskol. Jer, tumači taj prorok, treba imati na umu da ovo nije nekakav Ivo Josipović udario na nekakva Milorada Pupovca, nego – visoko pozicioniran katolički nevjernik na visoko pozicionirana pravoslavnog nevjernika! A katolički je nevjernik, kao i drugi hrvatski politički uglednici, dosad odlazio pravoslavnom nevjerniku na Bozićne domjenke, smješkao se na sve strane i pobozno blagovao koljivo. Tako je tamo postao „drugi dragi Ivo“. A sad taj „drugi dragi Ivo“ optuzi svoga vrlog domaćina da tjera etnobiznis, reketari hrvatske Vlade, svojata monopol na srpstvo u Hrvatskoj. Teške su to optuzbe. A kad se pogani sraze, perje poganski leti.

Hm, da… Šteta bi bila da propadne onaj jedinstveni ekumenski Bozićni domjenak naših hrišćansko-kršćanskih nevjernika. A etnobiznis, reket i monopol – što o tomu reći? Ne bih, kao rečeni šaljivi prorok, rastezao etimologiju. Ne pada mi na pamet Josipovićevu klasičnom grčkom ethnosu (narodu) podmetati helenističke novozavjetne pogane (ta ethne), a ne mogu ni kao Josipović omalovazavati engleski business.  Nije business tek tako: posao. To je posao koji donosi probitak, kao ZAMP Josipoviću, Emporion njegovu prijatelju Marku Vojkoviću ili Srpsko narodno vijeće (SNV) i tjednik Novosti Pupovcu. Vlade koje je Pupovac reketario, tj. ucjenjivao, snose za ta nedjela barem onoliku odgovornost koliku i ucjenjivač. Što se pak monopola tiče, upravo bi Josipović morao razumjeti Pupovca. Ni on ne trpi drugoga gospodara Pantovčaka, čak ni Dozivotnog Bivšega.

Mozda se tako čini, ali nipošto ne branim Pupovca. Dosad ni Josipović ni Pupovac nisu govorili o politici. Na bunjištu njihove svađe kokodakale su samo nečiste strasti. A one se, dragi čitatelju, dobro to znaju i Josipović i Pupovac, mogu dostatno pročistiti političkim sredstvima. Treba samo izjednačiti sve drzavljane u političkim pravima, drugim riječima: dokinuti povlaštena politička prava pripadnika tzv. nacionalnih manjina, i reformirati izborni zakon: uvesti onoliko izbornih jedinica koliko se narodnih zastupnika bira.  Ali tko će to učiniti?


Benjamin Tolić