Ono je otvoreno na hrvatsko trazenje: kad se već pomirila s time da Švicarska ne će priznati NDH, hrvatska je strana – objašnjavajući kako je to potrebno za razvitak gospodarske suradnje – uspjela privoljeti sluzbeni Bern na otvaranje sluzbenoga hrvatskog predstavništva. I opet izbjegavajući pismenu formu, švicarski je konzul F. Kaestli priopćio hrvatskim vlastima da će predstavništvu NDH u Švicarskoj biti priznata sva prava koja ima švicarski konzulat u Zagrebu: pravo na obavljanje konzularnih funkcija, na vođenje telefonskih razgovora na svome jeziku i na upotrebu tajne šifre te na korištenje teklića, a jamče mu se i uobičajene olakšice u pogledu carinskih i poreznih propisa.[1]


Prema sluzbenim švicarskim bilješkama o stanju odnosa s Hrvatskom od 10. prosinca 1941., hrvatsko će predstavništvo imati sve nadleznosti jednoga konzulata (toutes les compétences d'un consulat).[2] O takvome je njegovu djelokrugu, koji uključuje i pravo na izdavanje putnih isprava i viza, obaviještena carinska sluzba, pošta i policija.[3] U formalnopravnom smislu je, dakle, Stalnomu trgovinskom izaslanstvu NDH zajamčena zaštita koju uzivaju konzularna predstavništva jedne priznate drzave, a iz Milkovićevih izvješća proizlazi da je švicarska strana i u odnosu na poštu izaslanstva respektirala pravila o nepovredivosti diplomatskih pošiljaka.

Dogovoreno je kako sjedište hrvatskog predstavništva ne će biti u glavnome gradu Bernu, jer bi to Švicarskoj stvorilo teškoće u odnosima sa zapadnim Saveznicima, nego u Zürichu, a na čelu će mu biti generalni konzul Peroslav Paskijević-Ćikara.[4] Zgodna izlika pronađena je u činjenici da je u Zürichu bilo sjedište Švicarske središnjice za promicanje trgovine (Schweizerische Zentrale für Handelsförderung). S druge strane, Paskijević svakako nije bio obiljezen kao politički čovjek, a još manje kao ustaša, pa švicarska strana nije imala nikakvih prigovora na izbor osobe.[5]

Na duznost je nastupio 21. veljače 1942., a Švicarska je na temelju načela uzajamnosti pristala na to da Stalno trgovinsko izaslanstvo ima još jednog tajnika, jednog suradnika za poljodjelska pitanja i jednu tipkačicu.[6] Tako su u lipnju 1942. na sluzbu u Stalnome trgovinskom izaslanstvu nastupili tajnik dr. Milovan Vučak te Stjepan Jakšeković kao attaché, a početkom tog mjeseca je Paskijević zatrazio da se izaslanstvu prizna status generalnoga konzulata, ističući kako to čini na svoju ruku, bez naloga i naputka iz Zagreba.[7]

Jugoslavenska diplomacija i njezini informatori bili su ogorčeni postupanjem sluzbenog Berna. Izvješćivali su kako Švicarska više drzi do faktičnih odnosa s NDH, nego do formalnih odnosa s Kraljevinom Jugoslavijom. Stalno trgovinsko izaslanstvo, pisali su oni, zapravo nastupa kao "generalni konzulat"; Konfederacija ne negoduje što iznad ulaza u nj, protivno međunarodnom pravu, stoji natpis konzularni odjel (Konsularabteilung), nego mu je, štoviše, priznala eksteritorijalnost; švicarske vlasti priznaju hrvatske putovnice i tretiraju ih ravnopravno jugoslavenskima, hrvatski športaši na teritoriju Švicarske nastupaju na sluzbenim susretima pod hrvatskom zastavom koja se tretira kao zastava jedne priznate drzave, a ima i drugih znakova da je de iure priznanje NDH na pragu.[8] Iako je Švicarska preuzela zastupanje jugoslavenskih interesa u Italiji, jugoslavensko poslanstvo u Bernu javljalo je izbjegličkoj vladi 23. travnja 1942., da Švicarci svoje obveze ignoriraju: ne zanimaju se čak ni za internirane i zarobljene osobe, niti izlaze ususret njihovim trazenjima.[9]

Kad mu je u njegovoj rezidenciji prigodom prve obljetnice proglašenja NDH prenio čestitke švicarske vlade, poglavnik Pavelić mu je, javlja Kaestli 12. travnja 1942., kazao kako su njegova vrata švicarskomu konzulu uvijek otvorena.[10] Iz izvješća hrvatskog poslanika u Bugarskoj, dr. Vladimira zidovca, proizlazi da je švicarska diplomacija u Sofiji i u Bukureštu hrvatske diplomatske predstavnike tretirala kao sebi ravne, bez rezervi koje su uobičajene u slučajevima kad nema uzajamnog priznanja de iure i uspostavljenih diplomatskih odnosa.[11] Kao i predstavnik nuncijature, švicarski otpravnik poslova u Sofiji sudjelovao je na sluzbenom primanju koje je hrvatsko poslanstvo 1943. priredilo povodom 10. travnja,[12] a jednako je postupio i Kaestli koji je u Bern javio da su ga s uvazavanjem tretirale ne samo hrvatske vlasti – što je bilo uobičajeno – nego i njemački i talijanski diplomati, što je dosad bilo neuobičajeno.[13] Švicarski je generalni konzul brzojavio početkom svibnja 1944. iz Zagreba, da Sjedinjene Američke Drzave više ne tretiraju Hrvatsku kao zaraćenu drzavu, nego tek kao okupirano područje.[14]

Kaestliju je to, očito, bila novost vrijedna javljanja. Da Švicarska nije Hrvatsku smatrala okupiranom zemljom pokazuje i poratni popis drzava u kojima je ona preuzela zastupanje stranih interesa. Taj popis iz 1949. godine, uvršten u sluzbenu zbirku diplomatskih dokumenata, spominje zastupanje drugih drzava u Hrvatskoj koja se tretira kao bilo koja druga drzava, dok se, primjerice, ne spominje da bi Švicarska bilo koga zastupala na teritoriju Jugoslavije (ili Srbije).[15]

No, bez obzira na to što je početak djelovanja Stalnoga trgovinskog izaslanstva dosta obećavao, njegov šef P. Paskijević se nije dugo zadrzao na njegovu čelu. Duznost je napustio 31. listopada 1942. godine. Razlozi nisu sasvim jasni, jer ih švicarski diplomatski dokumenti različito opisuju: na jednom se mjestu tvrdi da je Paskijević pokušao na svoju ruku pritisnuti Bern da de iure prizna Hrvatsku, a na drugome da je upravo u trenutku kad je došlo do popuštanja u napetim hrvatsko-mađarskim odnosima, na nediplomatski način prosvjedovao kod Svjetskoga poštanskog saveza zbog toga što su poštanski brojevi međimurskih mjesta uvršteni u sluzbeni popis poštanskih brojeva u Mađarskoj.[16] Iz toga bi proizlazilo da je povučen na trazenje švicarske strane. No, jugoslavenski je generalni konzul u Zürichu smatrao kako je jedini razlog Paskijevićeva odlaska njegova visoka dob: imao je 72 godine.[17]

Čini se da pravi razlog ipak treba traziti u njegovu nediplomatskom ponašanju: nakon što je početkom lipnja 1942. zatrazio podizanje ranga Stalnoga trgovinskog izaslanstva, navodeći da to čini na svoju ruku, Paskijević je svoj zahtjev ponovio sredinom srpnja iste godine, sugerirajući da za to sada ima naputak hrvatske vlade i objašnjavajući kako se svega četvrtina djelatnosti predstavništva svodi na trgovačku djelatnost, dok je sve ostalo zapravo konzularne i diplomatske naravi.[18] Tek sredinom rujna 1941. Kaestli je javio da iza toga Paskijevićeva trazenja ne stoji hrvatska vlada, koja je svog predstavnika u Švicarskoj pozvala da se suspregne od nepromišljenih koraka.[19] Je li taj Paskijevićev korak bio samovlastan ili ga je on poduzeo po nalogu iz Zagreba, pa bio prisiljen snositi posljedice kad se trazenje izjalovilo, zasad se ne zna. No, zna se da taj korak nije ostao bez posljedica za samoga glavara izaslanstva. Izvješćem od 3. listopada 1941. švicarski je konzul javio svojoj vladi da će Paskijević biti opozvan, a da će do imenovanja novoga šefa te hrvatske misije Stalno trgovinsko izaslanstvo voditi sadašnji tajnik dr. Vučak.[20]

U svakom slučaju, trebalo je što prije naći njegova nasljednika. Budući da je u Hrvatskoj porastao interes za Švicarsku i da je, prema Kaestliju, sâm drzavni poglavar Pavelić zelio da Stalno trgovinsko izaslanstvo u Zürichu bude zapravo promatračnica (Beobachtungsposten), izbor je pao na osobu od potpunoga Pavelićeva povjerenja, 31-godišnjega Josipa Milkovića.[21] Kaestli je 23. prosinca 1942. izvijestio kako se Poglavnik odlučio za pouzdanika s političkim pedigreom i značenjem (un homme de confiance au niveau politique).[22]

Milković je očito znao da je Pavelić donio odluku od koje ne kani odustati, pa je još prije svoga formalnog imenovanja, sredinom prosinca 1942., diplomatske predstavnike savezničkih zemalja upozorio kako će preuzeti duznost u Zürichu.[23] No, da je švicarska strana i nešto ranije, najkasnije početkom prosinca 1942. znala kako bi Milković trebao preuzeti Stalno trgovinsko izaslanstvo u Zürichu, jasno proizlazi iz Kaestlijeva izvješća od 8. Prosinca 1942., u kome se navodi: "Gospodin Milković je osobno blizak Poglavniku. Unatoč nedostatnoj izobrazbi, on ima pronicavu i zivu inteligenciju. Njegova uvjerenja su uvjerenja jednoga zaprisegnutog ustaše."[24]

Milković je rođen 13. veljače 1909. u Senju i rano se priključio organiziranom djelovanju hrvatskih nacionalista. Već kao srednjoškolac u Senju bio je u prvim redovima pravaške mladezi, a političkom aktivnošću nastavlja i nakon što je u Zagrebu započeo studij prava. S nepunih dvadeset godina bio je tajnik starješinstva Hrvatskog domobrana, borbene omladinske organizacije koju je Pavelić osnovao u Zagrebu u jesen 1928., te se nalazio u vodećim tijelima drugih hrvatskih omladinskih udruga i skupina. Razmjerno rano stupa u ustašku organizaciju te nakon redarstvenih progona i višekratnih uhićenja, početkom 1931. odlazi u emigraciju. Najprije upisuje studij političkih znanosti u Beču, a potom po Pavelićevu nalogu prelazi u Njemačku, gdje Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija do dolaska nacionalsocijalista na

vlast (1933.) dosta slobodno djeluje.[25] Jedno vrijeme Milković pripada najuzemu ustaškom vrhu, uređuje biltene Croatiapress i Nezavisna hrvatska drzava, objavljuje propagandne i političke članke te tijesno surađuje s Pavelićem, Branimirom Jelićem, Milom Budakom i drugim ustaškim prvacima.[26]

U kraćem razdoblju ima ulogu Pavelićeva osobnog tajnika. Obilazi hrvatske organizacije diljem Europe, a razdoblje od 1934. do 1938. Uglavnom provodi u internaciji odnosno u ustaškim logorima u Italiji, gdje djeluje i kao opskrbni zapovjednik. Prema navodnome Moškovljevu istraznom elaboratu, Milković je sastavio Pavelićev zivotopis i kratak pregled hrvatske povijesti, koji su sluzili za političku izobrazbu ustaških emigranata, a jedno je vrijeme priređivao i tjedne preglede stranoga tiska.[27]

Nakon sporazuma Stojadinović-Ciano (1937.) Milković se 1938. vraća u Hrvatsku i nastavlja studij prava, ali usporedno s time ilegalno politički djeluje na promicanju ustaških ciljeva. Vladeta Milićević, obavještajno-policijski duznosnik Kraljevine Jugoslavije koji je bio posebno zaduzen za borbu protiv ustaške organizacije, ustvrdio je u svom "referatu" predsjedniku izbjegličke vlade, sastavljenom sredinom srpnja 1941., da mu je Milković još u emigraciji "u Italiji posluzio duze vremena kao poverenik i odao [mu] celokupnu organizaciju i sve tajne ove, pa [mu] je svojeručno u 25 strana izneo rad organizacije i napao je vrlo oštro Pavelića". Milićević tvrdi da je htio Milkovića i dalje koristiti kao informatora, ucjenjujući ga dokazima o suradnji s jugoslavenskom policijom, ali do toga nije došlo jer je zagrebačko redarstvo tvrdilo da se Milković potpuno politički pasivizirao.[28] Nije mi poznato da bi Milićevićeva tvrdnja o Milkoviću kao suradniku jugoslavenske obavještajne sluzbe bila ičim (izravno ili neizravno) potkrijepljena. S druge strane, on nakon povratka u domovinu djeluje i javno, postajući članom uredništva Hrvatske enciklopedije (HE).

Nakon proglašenja NDH prihvaća prijedlog uredništva HE da joj postane povjerenikom, te kao takav djeluje do osnivanja Hrvatskoga izdavalačkog bibliografskog zavoda koji preuzima izdavanje enciklopedije.[29] Nakon potpisa Rimskih ugovora (18. svibnja 1941.) bio je među visokim drzavnim duznosnicima koji su do sredine lipnja 1941. diljem Hrvatske odrzali veliki broj javnih skupština, na kojima je objašnjavana drzavna politika. Prema podatcima Matičnog ureda u Senju, Milković se 8. Studenoga 1941. u Zagrebu vjenčao s Vjerom Mihalić. Brzo je napredovao i u drzavnoj sluzbi. Imenovan je odjelnim predstojnikom te od 2. lipnja 1941. drzavnim tajnikom za promičbu u Ministarstvu udruzbe. Vodi i poslove narodnog prosvjećivanja, a kad su poslovi promičbe prebačeni u djelokrug predsjedništva vlade, ima naslov drzavnog tajnika za promičbu u predsjedništvu vlade.[30] Iako je početkom lipnja 1941. napravio ispad, kad je pred Nijemcima i njemačkim pouzdanicima glasno psovao Hitlera, nacionalsocijalizam i Njemačku,[31] krajem prosinca te godine imenovan je poslanikom u Ministarstvu vanjskih poslova, a početkom ljeta 1942. premješten je u to Ministarstvo kako bi naslijedio drzavnog tajnika Vrančića te je jedno vrijeme bio pročelnik odsjeka Balkan-Istok.

Sudjelovao je u vaznim hrvatsko-mađarskim pregovorima o granici i susjedskim odnosima,[32] a također je putovao u vaznim i odgovornim misijama u zemlje istočne i jugoistočne Europe.[33]

 

Nastavlja se

 

 

Tomislav Jonjić



[1] BAR, E 2400 Zagreb, Bd. 4, Geschäftsbericht 1942-1943, 45.

[2] K. A. DELEZE, 1998, 58.

[3] BAR, E 2001 E1, Bd. 33, pismo od 6. ozujka 1942. u: K. A. DELEZE, 1998, 58-59.

[4] BAR, E 2400 Zagreb, Bd. 4, Geschäftsbericht 1941, 12.

[5] Njegovo se prezime u dokumentima i u literaturi pojavljuje i u drugom obliku: Paskiević Oba oblika naizmjence koristi, npr. švicarski konzul u Zagrebu, F. Kaestli, a oba je oblika u prijeratnoj korespondenciji primjenjivao i sâm Paskijević. Samo oblik Paskiević koristi K. A. Deleze, dok Mime Rosandić i Vlaho Raić dosljedno pišu Paskijević, kao i jugoslavenski konzul u Zürichu Đuričić. Jednako bez iznimke čini i Jakšeković u izvješćima koja je objavio Lj. BOBAN, 1985. U ostavštini odvjetnika Ive Politea nalazi se spis pod imenom "Paskijević, Peroslav". Oba oblika poznaje Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske, Zagreb, 1976., 483., dok se u Enciklopediji hrvatskih prezimena (ur. Siniša Grgić), Zagreb, 2008. ne spominje ni jedan. S obzirom na kolebanje samoga Paskijevića i činjenicu da su se Jakšeković i Raić s njim druzili u ratno doba te primjenjivali isključivo jedan oblik, i mi se ovdje odlučujemo za oblik Paskijević.

[6] BAR, E 2400 Zagreb, Bd. 4, Geschäftsbericht 1942-1943, 45-46.

[7] K. A. DELEZE, 1998, 59-60.

[8] Opš. T. JONJIĆ, 1999, 274-275.

[9] LJ. BOBAN, 1985, 453-454.

[10] K. A. DELEZE, 1998, 31.

[11] Poslanstvo NDH u Sofiji: Diplomatski izvještaji 1941-1945, sv. 1, 467, 536; sv. 2, 246, 606.

[12] Poslanstvo NDH u Sofiji: Diplomatski izvještaji 1941-1945, sv. 2, 281.

[13] DoDiS, Bd. 14, dok. 339, str. 1090-1091

[14] BAR, 2300 Zagreb, Bd. 8, Pol. Berichte, A.21.31, Croa. (1944), 5. 5. 1944.

[15] BAR, E 2001 (D)-/3/97; DoDiS, Online Datenbank Dodis: dodis.ch/18539, 22. IX. 2011.

[16] T. JONJIĆ, 1999, 275. Hrvatska, kao što je poznato, nikad nije priznala mađarsku

aneksiju Međimurja koje je okupirano u travnju 1941. godine.

[17] Lj. BOBAN, 1988, I, 135-136.

[18] K. A. DELEZE, 1998, 60.

[19] K. A. DELEZE, 1998, 60.

[20] K. A. DELEZE, 1998, 60.

[21] T. JONJIĆ, 1999, 275.

[22] K. A. DELEZE, 1998, 101.

[23] Poslanstvo NDH u Sofiji: Diplomatski izvještaji 1941-1945, sv. 2, 151.

[24] K. A. DELEZE, 1998, 101.

[25] Opš. o Milkoviću v. B. KRIZMAN, 1978, passim; Političke uspomene i rad Dra Branimira Jelića, priredio J. Jareb, Cleveland, 1982, passim; V. VRANČIĆ, 1985, II, passim; J. JAREB, 1995, 13; M. RUPIĆ, 1997, (1), 274; M. JAREB, 2006, passim.

[26] J. JAREB, 1994, 416.

[27] A. MOŠKOV, 1999, 18, 20, 176-177. Budući da je Moškov bio izlozen zvjerskomu mučenju, tvrdnje i ocjene koje mu se pripisuju valja uzeti s krajnjim oprezom, i većim od onoga koji je nuzan pri svakoj upotrebi redarstvenih i istraznih zapisnika u nedemokratskom poredku. Još veći oprez potreban je prema bilješkama priređivača Pozara: malo ih je bez grubih pogrješaka.

[28] B. KRIZMAN, 1983, II, 385. Milićevićev "referat" objavljen je u cijelosti na istome mjestu, str. 377-394.

[29] P. TIJAN, 1990, 195.

[30] U arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Fond HAZU 1941.-1945, br. 70. sačuvana je pozivnica kojom Milković kao drzavni tajnik za promičbu poziva na večeru u počast talijanskim novinarima u zagrebačkome Gradskom podrumu 10. rujna (1942.).

[31] HDA, Arhiv Hansa Helma, k. 1, sv. 3 – Spisak lica agentske kartoteke iz arhive Hansa Helma: Njemačka obavještajna sluzba, Blau dr. Antun. Isti podatak nalazi se u istome arhivskom fondu, k. 28, sv. Drzavni aparat NDH M – Z, br. 156 – Milković, Josip. Milković je, naime, 7./8. lipnja 1941. u Tuškancu najprije verbalno napao dr. Antuna Blaua kad se ovaj predstavio kao pripadnik Hrvatske nacionalsocijalističke stranke, psujući Hitlera i nacionalsocijalizam, pa je čak posegao za pištoljem, na što ga je Blauov vozač fizički napao.

[32] Usp. N. KISIĆ KOLANOVIĆ, 1998, 147, 152, 198-199, 203.

[33] O njegovu boravku u Bugarskoj krajem 1942. godine i pokušajima da po nalogu drzavne vlade od Bugarske pribavi oruzje za Hrvatsku v. Poslanstvo NDH u Sofiji: Diplomatski izvještaji 1941-1945, passim. Vidi i: N. KISIĆ KOLANOVIĆ, 1998, 258.

Share
0