Ciljano odbijanja preporuka europskih tijela da se sluzbeno obiljezi Europski dan sjećanja na zrtve totalitarnih i autoritarnih rezima moglo bi se u Bruxellesu, ali i krugovima nesklonim Hrvatskoj shvatiti kao antieuropsko ponašanje i civilizacijsku nespremnost Hrvatske da uđe u Europsku uniju.

Hrvatska javnost već se naviknula na relativiziranje komunističkih zločina, a sustavnije zatiranje svakoga spomena na hrvatske zrtve zločinačkoga komunističkog rezima moze se pratiti i u odnosu vlasti te njihovih medija prema zrtvama i stradalnicima Domovinskoga rata i zločinima što su ih počinili devedesetih njihovi ideološki sljedbenici nad hrvatskim narodom. Zato rezignirana javnost nije uopće reagirala na izjavu predsjednika Hrvatske vlade Zorana Milanovića  o tom kako njegova ne zeli sudjelovati u političkoj predstavi koju, kako je istaknuo, neki pokušavaju napraviti od Europskog dana sjećanja na zrtve totalitarnih i autoritarnih rezima.

Sluzbeno obiljezavanje sjećanja na masovne nevine zrtve totalitarnih rezima, bez obzira kako na njega gledale različite skupine i pojedinci, ne nosi u sebi samo osudu masovnih zločina, nego i poruku aktualne vlasti kako će, radi dobrobiti svih svojih drzavljana i njihove slobode, štiti i promicati snošljivost te braniti pravo na drukčije mišljenje, a tim činom ujedno poticati i pluralizam svih oblika. Na zalost, Vlada nije iskoristila prigodu kojom bi potvrdila svoju ustavnu obvezu pa mnogi već sad s pravom upozoravaju kako se u ovakvim i sličnim odlukama vjerojatno skriva nasljeđe iz olovne prošlosti, u kojoj se javno odobravao progon svih neistomišljenika. Zato se ova izjava po svom značenju izravno nadovezuje na raniju Milanovićevu odluku da kao predsjednik Vlade na Dan drzavnosti ne nazoči misi za Domovinu, čime je uvrijedio znatan dio pučanstva drzave na čelu čije se Vlade i sam nalazi.

Ta odbojnost prema drugomu i drukčijem očito je onda posve logično dovela i do njegove nedavne izjave kako je Hrvatska „slučajna drzava“, što je s obzirom na povijesne činjenice, ali i volju hrvatskoga naroda na referendumu 1991. godine  posve neutemeljena. Naravno, predsjednik Vlade, kao i svaki drugi drzavljanin ima pravo na vlastito ideološko stajalište, ali ga za razliku od drugih, duznosnički polozaj ipak obvezuje da se u drzavnim poslovima jednako ili bar snošljivo odnosi i prema onima s kojima ne dijeli ista ideološka stajališta.

Htio to gospodin Milanović priznati ili ne, iz navedenih izjava i odluka nije teško odčitati retoriku jugoslavenskoga komunističkog rezima, koji je u Hrvatskoj nijekao pravo na drukčije mišljenje, ali i svaku mogućnost postojanja samostalne hrvatske drzave, koja je, bez obzira na različita ideološka stajališta i unatoč svim protimbama, ipak stvorena zajedničkom borbom i nastojanjima goleme većine hrvatskoga naroda. Istoga onog naroda, koji je predsjednika SDP-a Zorana Milanovića na zadnjim izborima i doveo na čelo nacionalne vlade, ali ne da ponovno uvodi ideološke podjele, nego da ga izvuče iz sve bjednijega socijalnog i gospodarskog polozaja, što je uostalom i zadaća šefa svake demokratski izabrane vlasti. Ako je pak riječ samo o „slučajnoj“ premijerovoj retorici, iz koje se mogu tek cijediti zaključci o nekadašnjem partijskom nasljeđu, napravljena je puno manja šteta od mozebitno ciljanoga odbijanja preporuka europskih tijela da se sluzbeno obiljezi Europski dan sjećanja na zrtve totalitarnih i autoritarnih rezima, što bi se u Bruxellesu, ali i krugovima nesklonim samostalnom hrvatskom pristupu, moglo shvatiti kao antieuropsko ponašanje i civilizacijsku nespremnost Hrvatske da uđe u Europsku uniju.

Nekoliko dana prije 23. kolovoza, dakle Dana sjećanja na zrtve totalitarnih rezima, i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović je poručio kako su „partizani i partizanke budućim generacijama dali slobodu, perspektivnost i pripadnost Europi“, čime je zanijekao masovne komunističke zločine, pretvorivši počinitelje genocida nad hrvatskim narodom u darovatelje slobode, koja ga vodi u demokratsku Europu. Dapače, rušitelje vlastite drzave i sljedbenike komunističkoga diktatora Josipa Broza Tita, inače jednoga od najvećih zločinaca u povijesti, poistovjetio je s junacima Domovinskoga rata, koji su ozivotvorili hrvatsku drzavnu neovisnost u borbi s jugoslavenskom komunističkom armijom i srpskim agresorima na čelu sa šefom srpske komunističke partije Slobodanom Miloševićem.

Poistovjećivanjem junaka Domovinskoga rata, koji su branili demokratsku i višestranačku Hrvatsku s tvorcima jugoslavenske komunističke diktature odašilje se ponovno u međunarodnu javnost krivotvorena slika suvremene i demokratske Hrvatske, čiju demokratičnost, očito po nečijim zeljama stalno treba dovoditi u pitanje, kako bi se ponovno izjednačile Hrvatska i Srbija te tako ostale zajedno u balkanskom paketu, u kojem bi se uvjezbavalo već najavljeno gubljenje nacionalnoga identiteta.

Treba se ipak nadati, ali i stalno upozoravati kako će unatoč nerazboritim potezima pojedinih drzavnih duznosnika, vlastiti napori i višegodišnja potpora Sjedinjenih Američkih Drzava, na kraju ipak uroditi plodom te se Republika Hrvatska izdvojiti iz nestabilna balkanskog područja i kao drzava samostalno ući u Europsku uniju.

Mate Kovačević