Julienne Eden Bušić rođena je u Oregonu u Americi. Tijekom studija u Beču upoznaje poznatog hrvatskog emigranta i političkog aktivista Zvonku Bušića. Ta ju je ljubav odvela u avanturu zivota koja i danas traje.  10. Rujana 1976. Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otimaju putnički zrakoplov na letu od New Yorka do Chicaga s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom u kojima se objašnjava polozaj Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji. Također su zahtijevali da vodeći američki i europski mediji objave taj letak pod naslovom ''Poziv na dostojanstvo i slobodu''.


Julienne je inače knjizevnica i prevoditeljica. Njezin roman ''Ljubavnici i luđaci'' dozivio je sedam izdanja u zemlji i inozemstvu. Autorica je još romana ''Tvoja krv i moja'', brojnih kratkih priča, eseja i kolumni, a ove godini joj je izišao roman ''ziva glava'' o stradanju silovane Vukovarke, pisan po stvarnom događaju. Roman je za samo nekoliko mjeseci nakon prvog izdanja dočekao i drugo izdanje.

-Gospođo Bušić, prije nekoliko mjeseci izišao je vaš treći roman ''ziva glava''. Hoćete li nam nešto reći o svom najnovijem romanu? Mozda o temi romana, o samom naslovu ili o odjeku koji je roman imao u javnosti.

Naslov je vazan jer upućuje na situaciju u Vukovaru, za vrijeme i poslije rata.  Dakle, u ostalim, ratom netaknutim dijelovima, Hrvatske jednostavno pitanje „Kako ste?“ dobiva odgovor „Dobro“, „Moze proći“, „Odlično“ itd., ali u Vukovaru, kako mi je objasnila glavna junakinja moje nove knjige, kada se nekoga pitalo „Kako ste?“, jedini je bio odgovor „ziva glava!“  Čim sam čula to, znala sam da imam naslov knjige.   Dobar je na više razina:  glavni je junakinja ostala ziva, a glava joj je isto ostala „ziva“, u smislu „zivahna“, puna ideja, osjećaja, bogatstava…Jer sa svim zrtvama ratnog silovanja (usput, to je tema romana) nije bilo tako.  Neke nisu ostale zive, neke su toliko utučene da sada ništa ne mogu, nemaju nade, zelja, budućnosti.  To treba promijeniti u društvu, a uvijek su knjige, pisana riječ, imale veliku moć, često čak i više moci od politike, od sile, od novca, od svega drugoga.   Zato su pisci uvijek predstavljali opasnost nepravednim vladama.   Da zivimo u bivšoj Jugoslaviji, završila bih ovom knjigom u zatvoru, mozda  na 15 godina, jer i sad prozivam i kritiziram vladu sto je zakazala po tom pitanju; dakle, širim neprijateljsku, protu-drzavnu propagandu!  Srećom ne moram ovaj put u zatvor!  Prozivam i društvo koje je zakazalo, jer se premalo ovim i sličnim pitanjima bavi, kao da nas se to ne tiče,  nekima je to odveć „depresivna“ tema, drugi reagiraju u stilu „Što mogu, ništa, pa je onda bolje sve to zaboraviti“, itd.  Treba promijeniti taj stav, jer svaki pojedinac moze nešto napraviti, bar pisati pismo podrške tim zenama, ili pismo protesta Vladi.  Kada se počnu skupljati i zajedno djelovati, nešto ce se promijeniti, jer i jedno pismo ipak jedan glas!  A glasove razumije svaki političar.

-Vrlo brzo nakon prvog slijedilo je drugo izdanje romana, i to u nakladi ''Večernjeg lista''. Recite nam kako je došlo do te suradnje.

Drago mi je da ima već drugo izdanje, jer, kao što sam već navela, tema je bitna, prevazna, da se o njoj ne bi čitalo, govorilo, raspravljalo, a hvala Večernjaku koji je uvidio vaznost teme i naravno računao da ce prodaja biti velika, a Tisak također.  Zato je knjiga bila dostupna na svim kioscima Tiska, a moze ju se naći i u Školskoj knjizi.  zelim napomenuti da već dugo ima na web stranici Večernjaka jedan blog „Sunčica“, gdje se moze naći puno materijala, članaka, informacija o našim silovanim zenama i naporima koji su u tijeku da im se osigura status, mirovina, medicinska pomoć, itd.  Nedavno su čak Hrvatske zene u Chicago priredili banket njima u čast i skupili lijepu svotu novca za daljnji rad.  Ta podrška, ovdje i izvan Hrvatske, od velike je vaznosti, jer su se te zene već 20 godina osjećale osamljenima, napuštenima, odbačenima, a to se treba sada nadoknaditi jer su konačno skupile hrabrosti progovoriti o tim bolnim iskustvima.

-Kad je Hrvatska bila neslobodna, zajedno sa svojim suprugom Zvonkom borili ste se na svoj način za njezinu slobodu. Devedesetih ste došli u Hrvatsku i aktivno sudjelovali u stvaranju i izgradnji Hrvatske surađujući i s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Nakon dvije tisućite aktivni ste na jedan drugi način,ne sudjelujete izravno o političkim događanjima. Hoćete li nam reći nešto o tome?

Ja osobno mislim da svaki čin u zivotu ima svoju političku dimenziju.  Uvijek se moram smijati kada netko kaze „pa, mene ne zanima politika!“  I to ''nezanimanje'' je također politički čin! Jer ako ništa ne radiš, to će samo ojačati protivnike, i eto imaš opet politiku, omogućio si svojom lijenošću, indiferentnošću svojim protivnicima ili neistomišljenicma da jačaju!  Tako je i s pisanjem, nije moguće pisati i ne baviti barem donekle politikom, jer pisac ne moze ne prenijeti svoju viziju svijeta kroz knjizevne likova, događanja, rasplete, pa tako opet imaš politiku, ali je ta politička komponenta puno nijansiranija od medijskih komentara (često plaćenih i prozirnih) i puno dublja, ako je pisac kvalitetan, puno nadahnutija od političkih govora.  Ja se itekako zanimam za politiku, za smjer u kojem Hrvatska ide, to sam i pokazala kada sam radila kao savjetnica Predsjednika Tuđmana.  Kada su došli drugi kojima  hrvatski nacionalni interesi, po mom sudu, nisu primarni, ja sam napustila sluzbenu politiku, a politikom se bavim sada u sferi knjizevnosti, gdje mislim da mogu više doprinijeti.  Ali, ako bi se stvorio neki odbor za zene, za silovane zene, u okviru današnje ili buduće sluzbene politike, naravno da bih rado surađivala.

-Kada biste sami određivali sebe, što bi bilo na prvom mjestu: revolucionarka, knjizevnica ili supruga, zena koja voli?

Bjezim od kategorija.  Prečesto sam promatrala kako ljudi „nestaju“ kada izgubi identitet koji su si sami dodijelili:  estradna zvijezda, intelektualac, pisac, aktivist, itd.  Ili koji su stjecajem okolnosti taj identitet dobili od naroda, privremeno, kao npr. ministar, ravnatelj, predsjednik…Moze zvučati pre-filozofski, ili pre-neodređeno, ali pokusam samo biti, bez definicije, granica, kategorija.  Predugo sam u kategorijama:  terorist, pisac, borac za slobodu, zena koja čeka, heroj, zločinac…. Sve to je prolazno, mogu danas biti u zemlji gdje zivim smatrana kao borac za slobodu (sto se dogodilo), a sutra terorista (sto se isto dogodilo). Istina je puno veća i šira od nečijih misli koji se stalno mijenjaju.  Ali, dobro, kada ste već pitali, rekla bih samo da zelim biti „čovjek u harmoniji sa svemirom“.  Moze li zena biti čovjek? Ha-ha!  Ako ne, onda recimo da mi je na prvom mjestu biti samo u harmoniji sa svemirom“. Jer sve drugo proistječe iz toga stanja.

-Jedna ste, to se mirne duše moze reći, od najčitanijih suvremenih hrvatskih knjizevnica. Što za vas predstavlja knjizevnost? Kako vidite suvremenu hrvatsku knjizevnost?

Nisam jedna od onih koji cijene „umjetnost radi umjetnosti“, a u tomu se moram, nazalost, slagati s izvjesnim Mao Tse Tung, koji je rekao čak da uopće ne postoje umjetnost zbog umjetnosti, jer se umjetnost ne moze nikako odvojiti od klase niti biti neovisna od politike. Nisu mi dragi ni postmodernisti ni današnja postmodernistička i eksperimentalna knjizevnost jer joj nedostaje ljudskosti.

U svome pisanju, uvijek sam se vodila za onim što je William Faulkner rekao, kad je primao Nobelovu nagradu: „Mladi muškarac ili zena koji danas pišu  zaboravili su na probleme ljudskog srca zbog sukoba sa samim sobom, koji sam po sebi moze pisanje učiniti dobrim jer je samo to vrijedno da se o njemu piše, vrijedno patnje i znoja. On ih mora ponovno naučiti. Moraju naučiti same sebe da je najosnovnija od svih stvari biti prestrašen: i, učeći to sebe, zaboraviti zauvijek, ne ostavljajući mjesta u svojoj radionici za bilo što osim starih činjenica i istina srca, univerzalnih istina bez kojih je svaka priča prolazna i osuđena na propast – ljubav i čast, sazaljenje i ponos, sućut i zrtva. Sve dok tako ne radi, on radi pod prokletstvom. Ne piše o ljubavi nego o pozudi, o porazima u kojima nitko ne gubi ništa vrijedno, o pobjedama bez nade i, što je najgore, bez sazaljenja i sućuti. Njegove zalopojke ne zale ni za jednom univerzalnom istinom, ne ostavljaju oziljke. Ne piše iz srca, nego iz zlijezda… pjesnikova, piščeva duznost je da piše o tim stvarima. Njegova je privilegija da pomaze čovjeku da ustraje uzdizući mu srce, podsjećajući ga na hrabrost i čast, i nadu, i ponos, i sućut, i sazaljenje, i zrtvu koji su bili vrhunci njegove prošlosti.“

Zato, kad upitate ljude koje su im najdraze knjige, oni će uvijek navesti neku od klasičnih dijela, neku s univerzalnom, ljudskom pričom: Steinbeckove Plodove gnjeva, Zločin i kaznu Dostojevskog, Cervantesovog Don Quijote -a, Balzaca, Hugo-a… Dakle, moji uzori su veliki pripovjedači koji povezuju ljude s njihovom prošlošću, vode ih u sadašnjost i inspiriraju za budućnost, pisci kao što su Faulkner, Saul Bellow, Dostojevski, Balzac, John Steinbeck, Flannery O'Connor.

Imam previše prijatelja i prijateljice koji sjajno pišu, ali ih ne bih nabrajala da nekog od njih ne bih zaboravila spomenuti.  Moja je zarka zelja da se u Ministarstvu kulture konačno nešto poduzima da ih se moze citati izvan Hrvatske, na drugim jezicima. To uopće  nije teško izvesti, ima mogućnosti, ima strategija, ima ljudi koji to mogu, samo nedostaje vizija.  Ne da se hvalim previše, ali sam već uspjela, skupa s nekim suradnicima izvan zemlje, omogućiti da se bar devet hrvatskih pjesnika i pisaca pojave na američkom trzištu.  Zamislite sto bi sve bilo moguće učiniti da imamo tim ljudi koji rade preko ministarstva!  Ako nas nema izvan zemlje, sve radimo autistički, a što imamo od toga?

Vaš suprug Zvonko Bušić već je četiri godine na slobodi. Vaša teška i pustolovna zivotna priča imala je hepiend. Kako se snalazite u mirnom zivotu?

Hepiend je varka, jer nije „end“ dok ne umremo, a svašta se moze dogoditi između!  Jednog ce dana o tome postojati pisani trag, nadam se u skoroj budućnosti,  pa bolje da pričekamo malo.  Mogu samo zasada reci da je bilo kao što vrijeme zna biti, svaki dan drugačije, pa potres, pa sunce, pa oluja, pa uragan, pa vjetrić, malo kiše, vrućina, pa opet kiše…. uglavnom, nitko ne moze zamisliti kako je to doći doma nakon 32 godina strogog zatvora, za zatvorenika, i za zenu i obitelj. Ali je Zvonko, hvala Bogu, došao doma, svaki dan je pun iznenađenja, novih iskustava, izazova…a moram sve zainteresirane izvijestiti da se najnovije zove Rocinante, Zvonkov novi suputnik s četiri kotača.  Prvi Rocinante bio je slavni konj Don Quixotea, a drugi je vjerni „suvremeni“ konj Zvonka Bušica, koji se bori s hrvatskim političkim vjetrenjačama, a bez obzira na učinke, on sada osjeća pravu slobodu kretanja.  Da, kao što znate, konačno je polozio vozački ispit, prvi put u zivotu vozi, a prešao je već preko 15,000 km u 7 tjedana.

-U svom novom romanu pisali ste o problemu silovanih zena. Kako komentirate činjenicu da je, recimo u BiH, taj problem dignut na najvišu razinu, a u hrvatskoj gotovo zanemaren? Doduše, u BiH je silovano mnogo više zena, ali problem je u načelu isti.

A kako znamo da ih ima više u BH?  Većina uopće ne govori o tome, jer se boje, ili se stide (jer ih je društvo učilo da su one krive) ili ne zele biti stigmatizirane…u Americi, recimo, stručnjaci računaju da samo oko 30% silovanih zena prijave slučaj policiji.   A to je u zemlji koja pokazuje puno vise razumijevanje za silovane zene preko raznih sluzbenih institucija, udruga, organizacija za ljudska i zenska prava….  Ovdje, gdje se ta svijest još mora razvijati, računam da je mozda 1-2% silovanih zena progovorilo o tome.  Ne smijemo zaboraviti da, usprkos tome što je u BH problem bio dignut na najvišu razinu, te zene se još uvijek bore za sva svoja prava, kompenzaciju, status….pa je pitanje što su imale od svega toga?  Zato moramo povećati svoje napore, ne dopustiti da se sve to zaboravi, zanemaruje.

 

Zahvaljujući vam na razgovoru, još samo jedno pitanje. Spremati li nešto novo, roman ili knjigu?

Ima stvarno milijun sjajnih priča koje zasluzuju da se o njima piše, ali nikada nisam baš unaprijed planirala o čemu ću pisati, to me obično udari kao grom kada je pravi trenutak, prava tema.  Dakle, vidjet ćemo.  Sada sam zauzeta radom na scenariju po romanu „ziva glava“, jer Anja Šovagovic Despot i ja namjeravamo traziti sponzore za snimanje film o ovoj temi, s Anjom, naravno, u glavnoj ulozi.  zelja mi je i da naše zene sudjeluju u filmu, jer je to njihova priča, borit ćemo se da i tako bude.


Razgovarao: Damir Pešorda