Osvrt na knjigu Drage Sudara, Coming of age in Tito's prisons (Odrastanje u Titovim tamnicama), Mosor Publishing Co., Inc. (1987) Los Angeles

Kad sam svojedobno zapitao neke bivše hrvatske političke emigrante, zašto nisu više radili na upoznavanju zapadne javnosti o sustavu mučilišta i logora u komunističkoj Jugoslaviji, neki su mi odgovorili kako bi ih onda tamo vjerojatno dobronamjerno zatvorili u psihijatrijske ustanove, smatrajući kako mozda nisu pri zdravoj pameti kad mogu pripovijedati o nezamislivim grozotama, koje se dotad nisu događale u povijesti čovječanstva. Evo grozote Titovih mučilišta i logora, prilagođene ušima tadašnjeg zapadnjaka, opisao je Drago Sudar u svojoj knjizici na engleskom jeziku „Odrastanje u Titovim zatvorima“.

Sudar je još kao dječak, u poratnom razdoblju nosio hranu i novine krizarima, koji su po okolnim ličkim brdima pruzali otpor komunističkom rezimu. Uhićen je 8. studenog 1948., a potom je saslušavan, optuzen i na jednodnevnu toboznjem sudskom procesu 6. svibnja u Gospiću, premda maloljetan, osuđen na 13 godina teške robije. U nevelikoj knjizici, sastavljenoj od 43 kratka poglavlja, objavljivana tijekom 1985. godine na hrvatskom jeziku u australskom Hrvatskom vjesniku, auktor je jasno ocrtao beskrupulozin sustav i metode drzavnoga terora, što su ih razvijali jugoslavenski komunistički vlastodršci, kako bi se što dulje odrzali na vlasti. Pri tom su nastojali fizički, ali i duševno uništiti svoje protivnike. Nakon masovnih smaknuća Hrvatske vojske u svibnju i lipnju 1945. prezivjeli dio zatočenika mrcvaren je po različitim logorima, a u jedan takav u Staroj Gradiški, gdje su zajedno s kriminalcima boravili i spavali ratni zatočenici i politički osuđenici sa svojom skupinom upućen je i Drago Sudar.

U njegovim memoraskim zapisima realno su opisani logorski prostori, maksimalno skučena zivotna sredina, tijek radnoga dana te sustav vođenja i zapovijedanja logorom, na čelu kojega su bili povjerljivi Rankovićevi ljudi, uglavnom kordunaški, banovinski ili lički Srbi, koji nisu ni prikrivali svoj šovinizam prema Hrvatima, ali i komunistički Hrvati po uvjerenju uglavnom čvrsti Jugoslaveni. Nakon stanovitog vremena skupina logoraša, u kojoj je bio i Drago Sudar prebačena je iz Stare Gradiške u istarske rudnike, u kojima su potpuno nezaštićeni kopali ugljen. Što je više do izrazaja dolazila nehumanost komunističkoga rezima to je među zatvorenicima još više rasla međusobna solidarnost, u kojoj su mlađi pomagali ispunjavanje propisane norme starijim i onemoćalim zatočenicima.

Osim teškoga fizičkog rada te iscrpljivanja zatočenika pothranjenošću, komunistička je vrhuška oko Tita: Kardelj, Ranković, Đilas i Moše Pijade osmislila i razvila cijeli sustav metoda za lomljenje ljudskih ličnosti. Kombinaciju duševnoga i fizičkog zlostavljanja najprije su primjenjivali na tzv. informbirovcima, odnosno svojim dojučerašnjim partijskim drugovima, koji su u sukobu Broza i Staljina ostali na strani svoga sovjetskog vrhovnika. Proces fizičkoga lomljenja odvija se predstavom na posebno pripremljenoj pozornici, na kojoj su duševno već slomljeni informbirovci izvikivali vlastite javne ispovijedi, optuzujući svoje prijatelje i članove obitelji uz obvezatne poklike zivio drug Tito! i zivjela Komunistička partija Jugoslavije! Takvi su onda postajali batinašima novopridošlih zatočenika, doušnicima u pojedinim skupinama, a pojedinci su bili i pošteđivani od tezih fizičkih poslova. Nu kad su informbirovci premješteni na Goli otok, zatvorska uprava u Staroj Gradišci počela je svoje omiljene metode mučenja primjenjivati i nad hrvatskim političkim zatvorenicima. Osmišljeno je sada još usavršenije i dinamičnije fizičko iscrpljivanje, u kojem su zatočenici prisiljeni trčeći prevoziti tačkama kameni ili zemljani materijal, a svako se usporavanje ili mozebitno zastajkivanje kaznjavalo strogim samicama. U tako iscrpljenu i izluđivanu skupinu ljudi puštane su glasine kako odlazak u tzv. sobu 51 omogućuje kaznjenicima oslobađanje od iscrpljujućega rada te mogućnost eventualnog puštanja kući.

Šef zatvorske Udbe Nikola Cimeša koristio je i posjete zatvorenicima, kako bi članovi obitelji na njih utjecale da se prijave na odlazak u sobu 51, neznajući o čemu se radi i iz vlastite naivnosti vjerujući u navodnu tvrdoglavost zatočenih jadnika. Što se pak događalo u famoznoj pedesetjedinici zatvorenicima je otkrio mladić Vlado Soboštjan, koji je vijest o torturi, zlostavljanju i batinanju uspio dostaviti i u Zagreb pa je formirana Komisija došla u izvid stanja u Staru Gradišku, u kojoj naravno nije više nije pronašla sobu 51. Ta je soba zapravo bila svojevrsni laboratorij za tjelesno i duševno sakaćenje zatvorenika. One koji su u nju ulazili najprije su batinama obrađivali Cimešini batinaši. Tukli bi ih sve dotle dok ovi i sami ne bi pristali batinati sljedeće posjetitelje sobe 51. Nakon toga su morali opširno pisati svoj zivotopis, druzenja i razgovore s drugim zatvorenicima, kako bi Udba na temelju njihovih ispovijedi dodatno unosila nemir i rastrojstvo među ostale zatočenike, a po potrebi na robiju vraćale i one koji su već izašli na slobodu. Na taj su način, kako biljezi Drago Sudar i u Lepoglavi od zatočenika prikupljani materijali i svjedočenja za montirane procese uglednim hrvatskim intelektualcima. Iz ovoga se Udbina zlostavljanja razvio menticid, odnosno cijeli sustav pokusa ispiranja mozga ljudima, karakterističan u različitim inačicama za sva razdoblja komunističke vlasti.

Danas se, osim u medijima, posebno zilavo odrzava u kazališnom zivotu, a mnogi, u danas nagrađivanim hrvatskim komadima, začetke tog teatra pronalaze u Cimešinoj pozornici u zatvoru Stara Gradiška, što između ostaloga potvrđuje i Sudarova knjiga „Odrastanje u Titovim zatvorima“. Šteta je što knjiga ovog iznimna čovjeka još nije objavljena u Hrvatskoj, premda ju je auktor do pred samu smrt priređivao za hrvatsko izdanje. Ona nije samo sjećanje na jedno nečovječno vrijeme, Hrvatima tako nesklono, nego i svojevrsni rudnik podataka o zločinačkom komunističkom rezimu, kojeg se u Hrvatskoj još uvijek mnogi ne srame hvaliti.

Mate Kovačević