Osvrt na knjigu zeljka Bebeka, Jedan narod u opasnosti, Vlastita naklada, Madrid, 1968.

U hrvatskoj politološkoj literaturi prava su rijetkost analitičke studije o nacionalnoj posebnosti, povijesnom nasljeđu i političkom mentalitetu, kojima auktor preko procesa izgradnje samostalne drzave te njezinih zakona i ustanova gleda realizaciju, odnosno ostvarenje narodnoga duha. Jedna takva, izrazita politološka studija, naravno pisana sa stajališta revolucionarne skupine hrvatske narodne borbe 60-ih godina prošloga stoljeća, jest djelo emigrantskoga političkog pisca zeljka Bebeka.

U doba svoga nastanka smatrana je izrazom borbenosti mladoga naraštaja hrvatskih nacionalista, koji su bili premladi za traume ratnoga iskustva, nu poslije rata dovoljno zreli da zbog svojih stajališta napune komunističke robijašnice u okupiranim hrvatskim zemljama. Pobjegavši u emigraciju, na gotovo jednak način su odbacivali jugoslavensko komunističko nijekanje hrvatske drzavnosti, kao i ustaško rješenje hrvatskoga pitanja, ali i političku neučinkovitost različitih organizacija hrvatske emigracije, nastalih uglavnom nakon sloma hrvatske drzave 1945.  Dok su u retorici hrvatskih komunista tijekom 60-ih godina već nazirali rascjepe jugoslavenskoga drzavnog projekta, u ratnoj politici ustaškoga vodstva gledali su slom borbene moći naroda, koji je htio uspostaviti svoju drzavnost te prepuštanje dijelova zemlje talijanskim okupatorima, ali i slijepo savezništvo s ratnim porazenicima. Poglavnikovoj politici zamjerali su nesposobnost za integraciju hrvatstva, koja se, kako Bebek smatra, očitovala u političkoj nemoći da pravoslavni dio pučanstva uklopi u sastavni dio hrvatskoga političkog naroda.

Smatrao je kako je tom politikom hrvatskoj borbi za slobodu nanesena i golema šteta na međunarodnom planu. Nijekanje svih oblika borbe, koji nisu vodili uspostavi drzavnosti te zastupanje revolucionarnih metoda i oruzane borbe za oslobođenjem hrvatskog naroda, ovu je političku skupinu priblizavalo komunistima, od kojih su se, između ostaloga, razlikovali u pitanju odabira najboljega drzavnopravnog koncepta za hrvatski narod. Dok je većina komunista rješenje nacionalne drzavnosti gledala u podloznosti velikosrpskom Beogradu i organizaciji jugoslavenske drzave, Bebekovi nacionalisti su bili hrvatski drzavotvorci, koji su političku budućnost gledali u višestranačkoj demokraciji.

Zato im je, kako napominje, prva zadaća bila preporoditi dušu hrvatskoga čovjeka te otkloniti mane narodne osobnosti i postojeće mislene zablude te uništiti negativnu tradiciju, koja je predajom trajala punih devet stoljeća. Smatrao je kako se naše najveće zlo nalazi u nama samima, našim srcima i dušama te da ga odatle treba iščupati, kako bi preporođeno hrvatstvo tek onda moglo uspješno nastupati u rješavanju vanjskih pitanja. Iz ovakva se pristupa, što je i razumljivo, razvio izrazito negativan odnošaj prema cjelokupnu povijesno-političkom nasljeđu nastalom nakon Pacta convente 1102. godine. Jedina vrijednost u tih devet stoljeća hrvatske borbe za opstanak bila je politika hrvatske Dubrovačke Republike i ratničko-ustanička povijest, u kojoj čak i Gupčeva Seljačka buna ima svoju drzavotvornu odredbenicu, jer je, kako je smatrao, bila izraz htijenja za unutarnjom integracijom, pravdom i jednakošću hrvatskoga naroda.

Uzroke podvojenosti pak hrvatskoga naroda, koja se očitovala kroz dugih devet stoljeća, a prvenstveno u međusobnu sukobu nacionalista i komunista tijekom Drugoga svjetskog rata, pronalazio je u nikad dovršenoj duhovnoj integraciji hrvatskoga etnosa, podijeljena na iranski vladalački sloj i široke pučke mase slavenskoga podrijetla. Sposobnost drzavne organizacije pripisivao je vladalačkom sloju, koji se očito tijekom vremena sve više razvodnjavao, dok je u nasljeđu slavenske tvrdoglavosti pronalazio konzervatizam i stalni otklon od utjecaja strane vlasti. Osim feudalne posjedničke nejednakosti, uzroke duhovnoga rastrojavanja hrvatskoga naroda, smatrao je, kako treba traziti i u prevelikom utjecaju Rima, što je po Bebekovu mišljenju, osim prirodnih čimbenika, utjecalo i na raslojavanje hercegbosanskog hrvatstva, koje se još u srednjem vijeku razdvojilo na katolički i tzv. bogumilski dio. Kasnije se to pretvorilo u stoljetni rat između muslimana i katolika, što su ga Hrvati, ratujući međusobno, vodili za interese Osmanlija i Habsburgovaca.

Tako raslojena Hrvatska dočekala je 19. stoljeća, u kojem politička elita nije uspjela artikulirati narodne potrebe za drzavom pa je kroz Bebekovu ocjenjivačku prizmu loše prošao i nacionalni ideolog Ante Stračević, koji doduše jest formulirao ideologiju hrvatstva, ali ju nije uspio realizirati. Osim vlastitih narodnih mana Bebek je smatrao jugoslavesntvo i velikosrbe glavnim protivnicima u stvaranju neovisne hrvatske drzave. Računao je kako će se u borbi za hrvatsku neovisnost ili bar u revoluciji za koju se tada zauzimao jednako boriti katolici, muslimani i pravoslavci s hrvatskoga drzavnog i povijesnog prostora, a prostor za međunarodno priznanje hrvatske borbe trazio je u Povelji UN-a te onodobnom mimoilazenju velikih sila. Iznimno zanimljiva politička studija, koja se vremenski uklapa u cvjetanje Hrvatskog proljeća, čijim je nasilnim utrnućem i borba za hrvatsku samostalnost odgođena za dva desetljeća.

Osim analitične kritičnosti prema narodnim manama, u kojima se i danas skrivaju mnogi mogući uzroci nacionalne propasti Bebek je proročki najavio i jedinstvenu borbu hrvatskih komunista i nacionalista, kojom je na kraju i obnovljena neovisna hrvatska drzava. Posebnost svojih političkih pogleda očitovao je i u jedinstvenu hrvatskom ikavskom izričaju, kojeg su mnogi, osim podrijetla, smatrali snaznim integrativnim čimbenikom hrvatske nacije. Mnoge ideje i prosudbe koje je na temelju revolucionarnih načela izvlačio iz hrvatskoga nasljeđa, ipak su se pokazale netočnim i neostvarivima pa je na kraju jedino nacionalno nasljeđe, što ga je sačuvala Katolička crkva ušlo u sklop hrvatstva i njegove jedinstvene nacionalne kulture.

Ostatci su otpali i utopili se u druge narode pa su i neke Bebekove kritike, kao što je to pokazao kasniji razvoj povijesti bile, očito kao izraz mladenačke neobuzdanosti, promašene.

Mate Kovačević