Nije moguće utvrditi, je li Pavelić ili tko iz hrvatskoga drzavnog vrha doista diskretno trazio švicarsku vizu. Da glasine koje je, prema Kaestliju, širio Gestapo, mozda i nisu sasvim bez osnove, potvrđuje činjenica da je Savezni politički departman 13. travnja 1943. dao Kaestliju nalog, da mozebitne zahtjeve visokih hrvatskih duznosnika za izdavanjem švicarskih viza otkloni, ispričavajući se da ih mora proslijediti EJPD (Eidgenössisches Justiz- und Polizeidepartment - Savezni departman za pravosuđe i redarstvo).[1]

Neovisno o tome, je li švicarska vlada takav naputak dala preventivno ili je on bio izdan tek nakon što joj je s hrvatske strane dan povod, posve je očito kako je njemačka obavještajna sluzba, na temelju informacija koje je dobivala iz "najviših hrvatskih vladinih krugova", već u prvoj polovici 1943. raspolagala pouzdanim obavijestima da Pavelić pokušava zauzeti "švicarski kurs" odnosno preko Švicarske uspostaviti veze sa Saveznicima, ne bi li u slučaju njihove pobjede osigurao "blagonaklon stav neprijateljskih sila prema Hrvatskoj".[2] Zato su Stalno trgovinsko izaslanstvo NDH u Zürichu i Milković njemu na čelu postali potencijalno krupan problem švicarskim vlastima, pa ga one nipošto nisu htjele prepustiti slučaju. Iz njihove se perspektive činilo kako se sve što se oko Milkovića i hrvatskog predstavništva u Zürichu događa, moze pokazati iznimno vaznim, jer je nemoguće da o Milkovićevim aktivnostima ne bi vodili računa jugoslavenski, njemački, talijanski, britanski, pa i drugi obavještajci.

Korisne informacije o Milkovićevu djelovanju dobilo je najprije gradsko redarstvo u Zürichu, a potom i EJPD, od namještenika Stalnoga trgovinskog izaslanstva Stjepana Jakšekovića, koga je Milković vrlo brzo nakon dolaska u Zürich detektirao kao jugoslavenskog agenta.[3] Ovaj je već od ranije, dok je još formalno bio namještenik hrvatske drzave, radio na obnovi Jugoslavije, špijunirajući u korist jugoslavenske izbjegličke vlade.[4] Budući da je dulje od jedne godine bio namještenik Stalnoga trgovinskog izaslanstva, Jakšeković je bio dobro upućen u njegovu pravu svrhu. Znao je da to nije neduzni šalter za izdavanje viza i dostavu vjenčanih listova, nego ga Hrvatska zeli pretvoriti u nešto sasvim drugo. U pismu Budaku, tada poslaniku u Berlinu, on 29. travnja 1942. godine piše kako je to "zapravo naše diplomatsko pretstavničtvo". Posla je u njemu puno, nastavlja Jakšeković, ali: "svakim danom je bolje i sve se više topi led oko ovih neutralnih srdaca i sve se više oduševljavaju za našeg Poglavnika i Hrvatsku. Ovi uspjesi najveći su mi veselje i najbolja pobuda za dalji rad".[5]

No, kad nije imenovan Paskijevićevim nasljednikom na čelu predstavništva, a vojnopolitički razvitak pokazao da drzavna kola kreću nizbrdo, Jakšeković je odbacio hrvatsku i "prešao na jugoslavensku" putovnicu, pa je postao informatorom jugoslavenske izbjegličke vlade i u švicarskome tisku pod pseudonimom počeo pisati članke protiv ustaša i NDH, ali ne zalazući se za opstanak Hrvatske pod neustaškim ili protuustaškim rezimom, nego zagovarajući obnovu reformirane Jugoslavije.[6]

Još u vrijeme kad je Jakšeković Budaku dodvornički hvalio "našeg Poglavnika", jugoslavensko je poslanstvo u Bernu dobivalo tajno načinjene fotografije sluzbene korespondencije hrvatskog predstavništva u Zürichu, naslovljene na njegovo ime.[7] Od rujna 1942. on redovito izvješćuje predstavnike HSS-a u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi, po stranačkome poslu putuje u Italiju i u Španjolsku, a poslije će se pohvaliti da je prvi u švicarskome tisku napisao pozitivan članak o Titu i partizanskom pokretu.[8] Iako je potpuno svjestan da je jugoslavenska diplomacija u Švicarskoj protuhrvatski orijentirana i da za nju postoji samo četnički vođa Draza Mihailović i Srbi, Jakšeković o jugoslavenskome poslanstvu govori kao o "našem poslanstvu", a s prvacima HSS-a dopisuje se i posredovanjem jugoslavenskoga konzulata.[9]

Milković je, očito, imao previše iskustva u konspirativnom radu da bi mu Jakšekovićeve aktivnosti promaknule, pa je ovaj u lipnju 1943. na Milkovićevu inicijativu uklonjen iz Stalnoga trgovinskog izaslanstva NDH.[10] Budući da je njegova viza u Švicarskoj bila skopčana s radom u izaslanstvu, pa je zbog prestanka te duznosti morao napustiti teritorij te drzave, Jakšeković je 12. rujna 1943. ulozio priziv protiv odluke o prestanku prava boravka u Konfederaciji. Pred švicarskim je vlastima optuzio Milkovića da je "ortodoksni ustaša", koji nema pojma o trgovačkim i gospodarskim poslovima, nego je na području Konfederacije razvio "veliku propagandnu akciju u korist ustaškog rezima", pa njega, Jakšekovića, progoni zbog toga što u tome ne zeli sudjelovati, a i inače ga smatra politički sumnjivim.[11]Dok je na jednoj strani optuzivao hrvatske vlasti, Jakšekovićeva korespondencija jasno pokazuje da je istodobno trazio angazman na protivnoj, jugoslavenskoj strani. On je, naime, prilično neskriveno, ali sasvim neuspješno aspirirao na namještenje u jugoslavenskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, ili bar na dopisništvo kojega projugoslavenskog lista hrvatskog iseljeništva. Nade su mu naročito porasle u drugoj polovici 1944. godine, nakon Šubašićeva sporazuma s Titom, kad mu se učinilo da će Šubašić na poziciji ministra vanjskih poslova po kratkom postupku riješiti i njegove egzistencijalne probleme. Dakle, vjerojatno je Jakšeković imao ne samo političkih, nego i osobnih razloga za denunciranje Milkovića švicarskim redarstvenim vlastima.[12]

Kao što se vidi iz Kaestlijeve napomene o Milkovićevoj špijunskoj aktivnosti, švicarsko redarstvo te obavijesti nije zatajilo pred svojom diplomacijom, pa se one doprle i do konzulata u Zagrebu. No, u izvješću od 8. listopada 1943. godine Jakšeković piše kako mu je njegov sugovornik iz EJPDa kazao, između ostaloga, da je Milković puno spretniji nego što Jakšeković misli. Po svemu sudeći je uspio zavrbovati dva Hrvata zaposlena u jugoslavenskom poslanstvu u Bernu, Šimu Pelicarića i Mladena Mazuranića, pa je tim putem, kao i indiskrecijom mons. Augustina Juretića, doznao da je Jakšeković suradnik jugoslavenske izbjegličke vlade.[13]

Je li put bio baš takav, ostaje otvoreno pitanje, no posve je očito da je Milković vrlo brzo i vrlo precizno u svome nominalnom suradniku prepoznao jugoslavenskog agenta. Njegova se (protu)obavještajna aktivnost nije zaustavila samo na tome.

Trinaestak mjeseci kasnije, Jakšeković piše Šubašiću da je Milković od Mazuranića za novac dobivao vazne obavijesti, a tu vezu kasnije je preuzeo i Milkovićev nasljednik dr. Josip Cabas.[14]

Kad je smijenio i iz Stalnoga trgovinskog izaslanstva izbacio Jakšekovića, Milković je pokušao u njemu namjestiti Z. Cihlara i Dragutina Kostelca.[15] Kaestli je sredinom srpnja 1943. javljao da su obojica iznimno lojalni hrvatskom rezimu, i da se Kostelac, inače zet ustaškoga gradonačelnika Zagreba, bavio tajnim radom još dok je radio u hrvatskome poslanstvu uBerlinu. Zbog toga je švicarski konzul smatrao kako bi trebalo što više otezati s time da im se izda viza.[16] Policija za strance je sredinom rujna 1943. ocjenjivala kako su obojica "politički opterećeni", što znači da će u slučaju preokreta na Balkanu ostati u Švicarskoj, koja nipošto nema interesa da se broj izbjeglica u njoj poveća.[17]

U međuvremenu je slabio Milkovićev polozaj. Kaestli je 15. rujna 1943. javljao kako ministar vanjskih poslova (M. Budak) predbacuje Milkoviću manjak sposobnosti i marljivosti, dok mu iz resora drzavne riznice i gospodarstva spočitavaju rastrošnost i slabu djelotvornost. No, to ne će imati nikakvih posljedica na Milkovićev polozaj sve dotle dok on uziva Poglavnikovo povjerenje, a ono je dosad nepoljuljano.[18]

Švicarske su vlasti i dalje otezale s dopuštenjem da se poveća broj zaposlenika Stalnoga trgovinskog izaslanstva, navodeći kako je ono potpuno nebitno za izgradnju trgovinskih odnosa, te se hrvatska misija zapravo u cijelosti bavi obavještajno-političkom aktivnošću. Pomni nadzor koga su švicarske sluzbe poduzele o tome ne ostavlja nikakve dvojbe: glavno područje rada gospodina Milkovića i njegovih suradnika je političko i obavještajno.[19]

Milković je, dakako, bio svjestan da otezanje s rješavanjem njegovih zahtjeva ima dublje političke razloge, pa je švicarskomu generalnom konzulu u Zagrebu spominjao i mogućnost svoga povlačenja.[20] U listopadu i u studenome 1943. boravio je u Zagrebu, a po povratku u Zürich ustanovio je da su mu beriva drastično smanjena, slijedom čega će početkom 1944. morati napustiti vilu u kojoj je stanovao. Te mjere štednje pogodile su ne samo njega, nego i drugo osoblje predstavništva.[21] Vijest da je ministar dr. Stijepo Perić smanjio beriva diplomatima NDH, "naročito u Švicarskoj", očito nije bila osobita tajna: publicist Josip Horvat je smatrao da se Perić time "neće (...) preporučiti gore", tj. kod Pavelića.[22] Budući da sa švicarske strane nisu povoljno riješeni ni Milkovićevi zahtjevi da se poveća broj osoblja, uslijed čega će, javlja Kaestli 1. prosinca 1943., i Kostelac i Cihlar morati ostati u Zagrebu, Poglavnik je nezadovoljan do te mjere da je navodno Milkoviću najavio kako razmišlja o retorzijama protiv Švicarske, koje bi se mogle protegnuti i na švicarske drzavljane u Hrvatskoj.[23] Na tu je tvrdnju, za koju očito nije bilo drugog izvora osim samoga Milkovića, Kaestli uzvratio kako je hrvatska, a ne švicarska strana prekršila načelo reciprociteta, pa bi bilo kakva retorzija imala loš odjek.[24]


Nastavlja se

 

Tomislav Jonjić


[1] DoDiS, Bd. 14, dok. 360, str. 1146-1147, napomena priređivača. Usp. K. A. DELEZE, 1998, 87-88.

[2] S. ODIĆ-S. KOMARICA, 1977, 323-324.

[3] Dr. Stjepan Jakšeković (23. VIII. 1907.-veljača 1985.), veterinar, ekonomist, diplomat i političar. Prije rata istaknuti pristaša HSS-a. Otpušten iz sluzbe krajem 1941., ali je posredovanjem svog pašanca, ministra šuma i ruda Ivice Frkovića, te tadašnjeg ministra udruzbe Lovre Sušića, u veljači 1942. poslan u Stalno trgovinsko izaslanstvo NDH u Švicarskoj kao izaslanik za poljodjelska pitanja. Uspostavlja kontakte s predstavnicima HSS-a u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i pod pseudonimom surađuje u bazelskom dnevniku Basler Nachrichten, koji njegove članke često objavljuje kao uvodnike. Uklonjen iz sluzbe u lipnju 1943., a sluzbeno otpušten u siječnju 1945. Ostaje u Švicarskoj, a kasnije preseljava u SAD. U poodmakloj dobi, 1974., ozenio udovicu bana Šubašića, Vlastu Šubašić. (Lj. BOBAN, 1985, 109; Tko je tko u NDH, 168.) O Jakšekoviću v. i: HDA, Arhiv H. Helma, k. 17, sv. Drzavni aparat NDH A – L, br. 88.

[4] Neprecizno navodeći da je Jakšeković radio "u Konzulatu NDH", Boban je objavio više njegovih izvješća jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi (Lj. BOBAN, 1985, 109-144.)

[5] HDA, Osobni fond Mile Budaka, k. 3, sv. 7, br. 51.

[6] O jugoslavenskom tonu uvodnika u Basler Nachrichten javljao je generalni konzul dr. Vicko Svilokos u "Tjednome političkom izvještaju, Milano, dne 11. listopada 1942.", koji je Generalni konzulat NDH u Milanu dostavio ministru vanjskih poslova. (HDA, Generalni konzulat NDH u Milanu, V. T. broj: 55/42.) U Zagrebu se nije znalo da je Jakšeković autor uvodnika u bazelskom dnevniku, ali se zalaganje za "jugoslavensko rješenje" u njima, prema Kaestlijevim izvješćima, tumačilo kao srpska propaganda. (BAR, 2300 Zagreb, Bd. 7, Pol. Berichte, A.21.31, Croa. (1943), 15. 12. 1943; Bd. 8, Pol. Berichte, A.21.31, Croa. (1944), 11. 1. 1944.)

[7] Usp. izvješće Generalnoga konzulata Kraljevine Jugoslavije u Zürichu od 12. svibnja 1942. (LJ. BOBAN, 1988, I, 103-104.), kao i izvješće jugoslavenskog poslanstva u Bernu ministarstvu vanjskih poslova od istog dana, u: Lj. BOBAN, 1985, 120.

[8] LJ. BOBAN, 1988, II, 259, 318, 324. U tom su djelu, naime, na str. 255-364. objavljeni opširni dijelovi Jakšekovićeve korespondencije 1944.-1946. godine.

[9] LJ. BOBAN, 1988, II, 267, 320.

[10] Iz Stalnoga trgovinskog izaslanstva NDH odstranjen je Milkovićevom odlukom od 25. lipnja 1943. (K. A. DELEZE, 1988, 104.)

[11] K. A. DELEZE, 1988, 104.

[12] Prema poratnom, neprovjerljivom iskazu Marija Maričića u istrazi pred jugoslavenskim komunističkim vlastima, o Milkoviću je vrlo nepovoljno mišljenje imala i Z. Smrekar. (B. KRIZMAN, 1983, II, 84.)

[13] LJ. BOBAN, 1985, 138.-140.

[14] LJ. BOBAN, 1988, II, 303.

[15] Ing. Dragutin Karlo Kostelac (Otočac, 1909. – Buenos Aires, 1969.), kao hrvatski nacionalist, zbog revolucionarne djelatnosti u skupini Vlade Singera, robijao u Srijemskoj Mitrovici od 1933. do 1935., zatim u Zagrebu završava studije na Visokoj ekonomskoj i komercijalnoj školi. Bio je asistent prof. Filipa Lukasa, a ozenio kćer načelnika grada Zagreba, Ivana Wernera. U doba NDH u diplomatskoj odnosno konzularnoj sluzbi (u Bukureštu, Berlinu i u Grazu). Nakon rata ostaje u emigraciji, gdje je i dalje politički aktivan, djelujući u drzavotvornom smjeru. Od 1951. do 1958. bio tajnik Hrvatske republikanske stranke, koju je 1951. u Buenos Airesu osnovao Ivan Oršanić. Surađivao u stranačkom glasilu Republika Hrvatska.

[16] K. A. DELEZE, 1998, 104.

[17] K. A. DELEZE, 1998, 104-105.

[18] K. A. DELEZE, 1998, 105. Između Budaka i Milkovića bilo je nesuglasica još u emigraciji, ali nije moguće utvrditi jesu li se one protegle i na razdoblje nakon proglašenja NDH.

[19] K. A. DELEZE, 1998, 105.

[20] K. A. DELEZE, 1998, 105.

[21] K. A. DELEZE, 1998, 105.

[22] J. HORVAT, 1989, 31. Horvatovi zapisi, kao što se spominje u nastavku ovog teksta, zapravo nisu dnevnik u pravome smislu riječi.

[23] K. A. DELEZE, 1988, 106.

[24] K. A. DELEZE, 1988, 106.

 

 

Vezani članci:

-Tomislav Jonjić: O pokušaju osnivanja Hrvatskog komiteta u Švicarskoj 1943. (I.dio)

-Tomislav Jonjić: O pokušaju osnivanja Hrvatskog komiteta u Švicarskoj 1943. (II.dio)

-Tomislav Jonjić: O pokušaju osnivanja Hrvatskog komiteta u Švicarskoj 1943. (III.dio)

Share
0