Postoji li riječ koja vas može dirnuti, postoji li kletva koja vas može prestrašiti, postoji li razlog koji vas može nagnati da ne ukinete ured koji je trebao obilježiti posljednja počivališta stotina tisuća ljudi...


Početkom devedesetih, za vrijeme osamostaljenja, pristali smo oprostiti ubojicama naših očeva i djedova, a sve kako bi zajednički izborili toliko željenu samostalnost. Danas nas pozivaju da zaboravimo kako su uopće postojali. Moramo zaboraviti na njihove grobove, na njihove žrtve, prepustiti njihove kosti zemlji, kao zalog bolje i sretnije budućnosti. Slobodu smo platili ucijenjenim oprostom, a budućnost moramo platiti potvrdom zaborava. Ima li država, stvorena na ovakvim kompromisima, budućnosti? Koliko je djece odraslo bez očeva, koliko ih samo nije imalo prilike osjetiti djedove ruke i zapamtiti njegov lik? Sve što tražimo od vas, nakon 67 godina, je mogućnost da naše voljene pokopamo, mogućnost da im položimo cvijeće iznad rake. Nemojte im preorati grobove kako ste to do sada znali učiniti, nemojte izgraditi ceste, zgrade i vrtiće na tisućama grobnica koje nas okružuju.

Oni su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti

Ti mrski neprijatelji, kako ih doživljavate,  u veći slučajeva su golobradi mladići odvedeni od svojih stada, njiva i kuća, često nepismeni, a odazvali su se jer ih je netko pozvao da se bore za Hrvatsku. To je sve što su znali, nisu oni mnogo marili niti za fašizam niti za nacizam, nisu ga imali prilike sresti u svom životu, borili su se za Hrvatsku i to im je bilo dovoljno. Prvi put su vjerojatno vidjeli vlak kada su ih utrpali u željezničke vagone i poslali na obuku, mrziti su znali ili nisu onoliko koliko su ih naučili kući. Borili su se pet godina protiv neprijatelja koje im je na bojnom polju pokazao nadređeni časnik. Na koncu, mladim životima morali su platiti život nove države. Kako bi Jugoslavija mogla živjeti, oni su morali umrijeti. Danak u krvi uzet je iz svakog našeg sela, iz svake naše kuće. Toliko tuge, toliko boli, krikovi ucviljenih majki još odzvanjaju sablasno pustim selima.

Potraga nikada neće prestati

Postoji li riječ koja vas može dirnuti, postoji li kletva koja vas može prestrašiti, postoji li razlog koji vas može nagnati da ne ukinete ured koji je trebao obilježiti posljednja počivališta stotina tisuća ljudi. Čega se bojite, koju istinu branite? Mi znamo da su oni negdje u jamama, šumama, na proplancima i u gudurama. Vjerojatno nikada, između tisuća skeleta, nećemo pronaći kosti naših najmilijih. Upravo zato svaka neotkopana kost predstavlja našeg najmilijeg, upravo zato potraga nikada neće prestati. Rahla zemlja prekrila je njihove kosti, prekrivala ih je gotovo pedeset godina, ali opet su bile dovoljno blizu površini da ugledaju rađanje Hrvatske države. Njima ništa ne znači pričekati još, ako treba, pedeset godina kako bi ugledali dolazak nove hrvatske vlade.


Željko Primorac