Neprilike Zorana Milanovića su za Hrvatsku i nesreća i sreća. Šteta što nemamo predsjednika Vlade koji bi unatoč svog komunističkog pedigrea nogao kulturno odraditi svoj mandat i s mnogo napora dokazati da se uklapa u demokratsku igru. Sreća, je ipak, što je već nakon nepunih deset mjeseci vladavine, pokazao pravo lice i puknuo po šavovima totalitarne nekulture i nasilničkih nagona.

Njegov nastup u Hrvatskome Saboru 18. rujna 2012. dokazao je da je dostojan društva političkih komesara koji drmaju Hrvatskom, to jest Radimira Čačića, Željka Jovanovića i Slavka Linića. Dakle nije on samo njihov koordinator profinjenih manira, nego je uz njih jednak među jednacima. Tijekom samo jednog jutra parlamentarne rasprave, izbio je iz njega njegov prekriveni prezir prema građanima, njegovo neznanje što se tiče konkretnih problema koje su pred njega postavili oporbeni predstavnici, te mržnja prema hrvatskim iseljenicima te hrvatskim povratnicima u Domovinu.

Milanovićeva ridikulna ''ova zemlja''

Milanović, koji je u omladini imao nadimak Basta, što puno govori o njegovim ideološkim i ''etničkim' stavovima, također se je izjasnio o svom nepoštovanju prema Hrvatskoj na konferenciji koju je održao u Zakladi Friedrich Ebert, u Berlinu. Prikazao je Hrvatsku na način koji je kod prisutnih mogao stvoriti upit o tome kako i zašto takva fragmentirana i nedostojna država uopće postoji, a još više i pitanje dokle će ona postojati. Izrugao nam je Domovinu, na neki način lažno uspoređivao njene strašne mane s fantastičnim vrlimnama bilo koje strane zemlje.

Sve to, u samo nekoliko dana, vjerojatno nakon posjete visoko rangirane ruske obavještajne delegacije starih kagebeovaca s kojima je – prema nekim izvorima - premijer analizirao perspektive jugoistočne Europe. Zar su europske perspektive tako loše da se nakon tih analiza mogu kršiti svi etički standardi hrvatske državne politike, kako bi se služilo komunističkim i neojugoslavenskim interesima?

Jedini interesi koji Vladu i jazbinu na Pantovčaku uopće ne zanimaju, jesu interesi hrvatske države i hrvatskoga naroda u okviru suvereniteta i društvenog napretka. Zanimaju ih pozicije partijaša, ona osobna bijedna figuracija koju jedva jedvice vlastodršci dobivaju u svijetu nakon što su Hrvate sistematski ocrnili (od Mesića na dalje, pa do danas). S takvim vodstvom ćemo ući u Europsku Uniju navodno 1. srpnja 2013. (datum uopće nije stopostotno siguran)?

Kao u drugim totalitarnim državama ili u državama gdje ukopani totalitarci spremaju svoj trenutak za uspostavu diktature, režim se je odvojio od naroda bacajući ga u siromaštvo i skrivajuči od njega međunarodni položaj Republike Hrvatske, kao i mnoge relevantne financijske, obrambene i sigurnosne informacije, izrugao je parlamentarnu demokraciju (primjer, Milanovićevo budalaranje u Hrvatskom Saboru).

Mali čovjek za dostojna djela

Zato je upravo otužno slušati našeg ''malog čovjeka'', to jest ljude koji zbog poštenja nemaju utjecaj na hrvatsku zbilju, kad kažu ''čestiti političari bi trebali....''. S isto tolikim, to jest nikakvim, uspjehom tako počinju svoja etička razmišljanja, predavanja, propovijedi i apele neki akademici i bezbroj svećenika, mnogi profesori i marginalizirani novinari, pa i poduzetnici i radnici koje zasigurno nitko neće vidjeti na HTV-u ni na RTL-u. Da, oni čestiti bi trebali i željni su dati svoj politički, znanstveni i strućni doprinos Hrvatskoj, ali ugnjezdena mafija, nakon što se je ugnjezdila, to im ne dozvoljava. I kao uvijek, razgovor završava s izrečenim ili ne izrečenim upitom, kako se osloboditi te diktature, čije malverzacije će jednoga dana doći također na vidjelo. Malverzacije stvarnosti. Jednoga dana?

Hrvatski je posao da se to dogodi što prije, jer isto tako kako je Hrvatski radio zabranio da se preko njegovih valova šire zvukovi zvona hrvatskih crkava (14. rujan 2012.), tako će iz tjedna u tjedan biti ukidani ostatci hrvatskih prava i tekovina.

Zato nije rješenje u tome, što bi čestiti hrvatski poličari trebali učiniti (na sumnjam da Tomislav Karamarko ima jasnu predodžbu svojih prava i dužnosti, isto kao i drugi političari).

Činjenica je da bi svaki onaj ''mali čovjek'' kojega režim vrijeđa i ignorira, svaki na svojem mjestu rada i života trebao postati bakljonoša hrvatskoga ponosa, građanskoga revolta i demokratskih zahtjeva, jer svaki od njih, to jest svaki od nas, može se suprotstaviti komunističkoj moralnoj korupciji i stvaranju ovog novog diktarorijalnog i protunarodnog sustava.

 

Domagoj Ante Petrić