Dvostruki oskarovac Branko Lustig je u Zadru na predavanju školarcima o Holokaustu izjavio da Bog ne postoji, jer da postoji, ne bi dopustio Holokaust. Lustig nije rekao ništa novo, upotrijebio je klasični ''argument iz zla'' kao dokaz Božjeg nepostojanja. Međutim, potegao je taj prastari filozofski problem očito na krivom mjestu. Pobunili su se roditelji, nastavnici, a i djeca, ne žele da im netko na predavanju o Holokaustu docira o Bogu. Mediji su slučaj podigli na nacionalnu razinu pa je Lustiga u Kninu, gdje također namjeravao održati predavanje, dočekala prazna dvorana. Učenici nisu željeli doći na njegovo predavanje.

Lustig je na to razočarano izjavio: ''Jebeš demokraciju u kojoj ne možeš reći da ne vjeruješ u Boga!''. I tako pokazao da mu ni desetljeća života u demokraciji nisu bila dovoljna da shvati da njegova demokratska prava i slobode završavaju tamo gdje prelaze granicu tuđih prava i slobode. Njegovo je pravo da tvrdi kako Boga nema, ali i pravo je Kninjana da ne dođu na njegovo predavanje. I to je to, tu priča za normalne i tolerantne ljude završava. Naravno, za mentalne skojevce tu priča tek počinje, ali ne bih ovdje o njima, nego ću radije malo razmotriti tzv. ''argument iz zla'' i njegovu dokaznu vrijednost.

Problem se zla kao filozofsko-teološki problem svodi na to kako pomiriti postojanje zla u svijetu i postojanje svemogućeg Boga. Zar bi Bog koji je po definiciji dobar i svemoguć dopustio postojanje zla u svijetu? Klasična teodiceja problem rješava tako da je Bog u svojoj dobroti i ljubavi prema čovjeku istog stvorio kao slobodno biće, a slobodno biće je slobodno činiti zlo kao i dobro. Stoga je, drže zastupnici teodiceje, ovakav svijet, prepun opačine i zala, ipak bolji od svijeta nastanjenog ljudima robotima, nesposobnim odlučivati o vlastitim djelima i nedjelima. Govoreći o tom pitanju, poljski filozof Leszek Kołakowski zaključuje: ''Pretpostavimo, u skladu s Leibnizom i, u stvari, s argumentima svih kršćanskih apologeta, da ljudska sloboda neizbježno rađa zlo i patnju. Zaista je uvjerljivo dokazivati da je savršen svijet, koji združuje ljudsko stvaralaštvo s poretkom bez sukoba, nepojmljiv. Zbog puke činjenice da su kreativni i nepredvidljivi ljudi moraju imati sukobljene želje i nepomirljive ciljeve'' (L. Kolakowski: Religija; BIGZ, Beograd, 1987., str. 59.).

Međutim, to ne znači da je teodiceja valjan dokaz u smislu tvrdnje kako je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova, no ona je svakako valjan dokaz da se može pomiriti vjera u svemogućeg Boga i postojanje zla u svijetu. Onome tko vjeruje, onome kome ne nedostaje povjerenja u Boga, teodiceja je sasvim dovoljna da sebi i onome tko ga ''argumentom iz zla'' pokušava poljuljati u vjeri dokazuje kako ''argument iz zla'' ne može dovesti u pitanje Božje postojanje. Ali problem ionako nije s onima koji vjeruju, filozofija je i nastala iz sumnje u zatečena uvjerenja, barem koliko i iz ljubavi prema mudrosti. Skeptik će na teodiceju odmahnuti rukom i nastaviti tvrditi da nema te misaone akrobacije koja može nekim velikim planom koji u konačnici završava savršenim Božjim poretkom opravdati patnju nedužnog djeteta koje umire od raka ili ga ubija sadist poremećenog uma. Štoviše, i izgovor da ljudska sloboda zahtijeva svijet u kojem postoji zlo može se dovesti u pitanje. Po klasičnom teološkom učenju Bog je uzrok svih stvari, i to ne samo kao stvaratelj nego i kao uzdržatelj. Sveti Toma Akvinski u tom pogledu je jasan, Bog je, po njemu, ''uzrok ne samo nastajanja (quantum ad fieri) nego i postojanja (quantum ad esse)''. Što će reći da u konačnici Bog stoji i iza naših djela, dobrih ili loših. Bog je, po teološkom učenju, ishodište svih bića, stoga je i fundamentalno različit od svih drugih bića, on je Apsolut, dok su sva druga bića kontigentna. Sukladno tome, moralno djelovanje odnosi se na bića, ne na Boga. Božja dobrota, teološki shvaćena, ogleda se u tome što je stvorio i uzdržava svijet, moralno djelovanje određenje je i sudbina pak stvorenih bića.

Što iz svega ovoga možemo zaključiti? Dvije stvari. Prvo, ''argument iz zla'' nije ni teološki ni filozofski dostatan dokaz o Božjem postojanju ili nepostojanju. On, eventualno, nekome može biti emocionalni dokaz. To je slučaj s gospodinom Lustigom, koji je iz svog logoraškog iskustva zaključio da Boga nema jer nije spriječio Holokaust. Međutim, poznati su i brojni slučajevi ljudi kojima je upravo vjera pomogla da izdrže i prežive strahote nacističkih logora. U njihovu slučaju patnja je samo očvrsnula vjeru.

Drugo, do odgovora na krajnja pitanje ne može se doći racionalnom argumentacijom, oni uvijek ostaju stvar vjere, bila to vjera u znanost, neki od postojećih religioznih sustava ili nekakva osobna mistika. Ali u ljudskoj je naravi da se pita i da uvijek iznova pokušava razumom prodrijeti do krajnjih istina. No zabavno je na tom putu, po njemu čovjek i jest čovjek, a uvijek se, ukoliko se dugo i uporno traga, otkrije poneka relativna istina.

Hrvatske demokracije pak što se tiče, upravo je prazna dvorana u Kninu dokaz da ona, kakva god bila, još uvijek postoji. Ili možda netko misli da je demokracija bilo ono kada su nas za vrijeme socijalizma tjerali da kolektivno idemo na razne ''Kozare'', ''Sutjeske'' ili govore ostarjelih ''narodnih heroja''?

Damir Pešorda