Dobro se sjeća Ivo Trbara, sin Ante, rođen 1928. u Rankovićima kod Novog Travnika, kada je završio četiri razreda osnovne, da je kao desetogodišnjak otišao s ocem raditi u Liku. Tamo je zapazio da su Hrvati Ličani po nekim svojim osobinama dosta slični bosanskim Hrvatima, posebno po velikom rodoljublju i domoljublju, da zaista vole svoja rodna ognjišta i pjesmu. Oni su, kako reče Trbara, vrlo hrabri i sposobni ljudi, o čemu, između ostalog, govore i imena visokih vojnih časnika koji su službovali u različitim europskim vojskama.

Nakon  obavljenog posla u Lici Trbara i njegov otac Ante odlaze na Kuprešku visoravan gdje sijeku jelove grede, a stanuju kod obitelji Žulj. Već tada Trbara sluša „strašne priče o Hitleru  kao agresivnom nasilniku. Pričalo se da je napravio atomsku bombu koja može uništiti svijet, samo je još nije usavršio“, sjeća se Trbara.

„Tako 1940., u strahu, moj otac odluči ići kući i obrađivati zemlju, a meni kupi 14 koza da ih čuvam. Godine 1941. Beograd je bio bombardiran. Iste godine pojavili su se četnici i ustaše“, govori Ivo.

Četnička pobuna u Srbu, a ne partizanski ustanak protiv fašizma

U travnju 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Srbi je ne prihvaćaju, zbog čega  već u sedmom mjesecu (27. srpnja) dižu pobunu u Srbu. To su Srbi proglasili ustankom u Hrvatskoj protiv fašizma, ali je istina da su pravi ustanak protiv fašizma u Hrvatskoj organizirali hrvatski partizani kod Siska na čelu s poznatim partizanskim Hrvatom, narodnim junakom Vladom Janićem – Capom.

„Onaj ustanak u Srbu je četnički. Dakle, lažni ustanak protiv fašizma koji i danas Srbi zlorabe protiv Hrvata i hrvatske države svojim lažima. Nikad ne navode koliko su na tom području i drugim područjima ubili Hrvata, posebno na kraju Drugog svjetskog rata i poslije njega, sve do sloma šefa zloglasne jugoslavenske UDBE Aleksandra Rankovića“, priča nam Trbara.

Zrakoplovi i leci

„Moj otac je mobiliziran za prijevoz tereta do Bugojna u kojem su tad bili Talijani. (...) Jednog dana naletješe neki zrakoplovi koji su bacali neke letke. Ja ih donesem kući. Na njima je pisalo nešto protiv Njemačke i NDH te da će nastati ofenziva i da se nigdje ne putuje. I poslije su bacani leci u više navrata. Spori bombarderi povremeno prelijeću prema Slavoniji i bacaju bombe na konvoje i vlakove. Otac mi je pričao da je u Slavoniji od tih granata vidio potpuno pečene ljude. Jedne nedjelje engleski zrakoplovi 'dvotrupci' pucali su na vlak koji se nalazio u  Docu na Lašvi kod Travnika te su ga uništili. U Travniku i oko njega bilo je hrvatske i njemačke vojske, a partizani su ponekad pripucavali na području Rankovića. Godine 1943. domobrani iz Travnika došli su i napravili svoje bunkere i utvrde iznad Rankovića“, prisjeća se Ivo te kaže da su u više prilika bježali od partizana u Gornji Dolac kod Travnika, gdje su nekada ostajali i pod mjesec ili dva.

„Stanovali smo kod Marka Pavlovića (kuća odmah iznad Hrvatskog doma). Tu bismo radili nešto korisno, a ja sam s ćaćom orao njive konjima i volovima koji su gvozdenim plugom prevrtali plodne brazde“, veli Trbara.

U prognaničkoj koloni

Nadalje se prisjeća borbi koje su vođene između partizana i Nijemaca.

„Njemački 'žutci' došli su očistit' naš kraj od partizana. Vođene su borbe i u Rankovićima. Zapalili su školu i mnogo kuća i štala (4. 11. 1943.). Top je pogodio našu štalu i ubio dva konja. Kuću Dane Franjića pogodile su tri granate. Nijemci su došli da i našu zapale. Istjerali su nas sve ispred kuće te prebrojavali po 'kućnoj listi'. Nije bilo matere Jele i sestre Kate koje su partizani natjerali da im u selo Čakiće dovedu jednu kozu. Zbog toga su našu obitelj Nijemci potjerali iz Rankovića prema Travniku. Upravo tada im je stigla naredba da se povuku pa nisu stigli zapaliti našu kuću. Doveli su nas i našu stoku do Neubarja (Stojkovići). Tu su nam naredili da preko Slimena idemo ka Travniku, a oni su kolonom krenuli prema Okuki (Donje Putićevo) i Travniku. Međutim, mi smo ostali u Gornjem Docu i nismo im se javili. Iz Zaselja (Vitez) Nijemci su objesili na telefonske bandere desetak ljudi pod optužbom da su oni opskrbljivali partizane hranom“, navodi Trbara.

Partizani Hrvaticu Fišićku strašno mučili i živoj joj nokte čupali

Spominje, također, da se narod zbog takvih zločina žalio županu u Travniku, a za izdajstvo su optuživali izvjesnog Izeta Arnautovića.

„On je bio imućan, ali je partizanima dojavljivao podatke. Tada je i on pobjegao u partizane. Bila je neka ovdašnja žena Fišićka, nižeg stasa, koja je kao obavještajac radila za hrvatsku vojsku. Obuče muslimansku feredžu i zar, ode u muslimanska sela Sinokos i Šenkoviće, gdje su se često partizani sakrivali. Predstavljala se kao muslimanka iz Rame koja prosi. Ona je dojavila da je Izet Arnautović u Sinokosu. Tu su ga onda našli i ubili domobrani. Tu su također zaplijenili konje i žito od partizana. Na cesti u Rankovićima spustili su mrtvog Izeta i tu je ležao dva dana. Ovdašnji muslimanski hodža Huso Mehmedović nije dao da ga ukopaju u muslimansko groblje. Poslije dva dana zakopali su ga pored groblja, a kasnije su ga partizani odnijeli, valjda u Travnik“, svjedoči Ivo te kaže da je i u domobranima bio neki izdajnik koji je spomenutu Fišićku izdao partizanima.

„Kod Sinokosa su je uhvatili i strašno mučili, živoj su joj nokte čupali. Jedne prigode 1944. moj otac i ja sreli smo kod groblja u Stojkovićima kolonu domobrana izviđača. Tada smo  vidjeli  i pozdravili susjeda Niku (Stipan) Slipca iz Rankovića. Zamolio je moga ćaću da pozdravi dida Grgu, uz napomenu da mu je žao za ono... Grgo zna o čemu se radi. Niko je otišao u Travnik i više ga nismo vidjeli“, sjeća  Ivo Trbara, potom  nastavlja svoje sjećanje vezano za pad Travnika u partizanske ruke 22. listopada 1944.

Moglo se hodati samo s mrtvaca na mrtvaca

Ivo pripovijeda da je poslije pada Travnika vidio silne kolone partizana kako ulaze u grad. „Naši ljudi su poslije odlazili u Travnik i prepoznavali svoje među mrtvacima. Govorili su da je između bunkera bilo toliko mrtvaca da se moglo hodati samo s mrtvaca na mrtvaca, a da ne staneš na zemlju. Ćaća mi se tad skrivao u šumi od partizana, a ja došao kući. Mater me umotala i ja legoh  glumeći da bolujem od tifusa. Tako je mater odbila partizane da me ne odvedu sa sobom. Onu večer kad su hrvatski zarobljeni vojnici i civili dovedeni u Rije (Rankovići) na strijeljanje, čuli smo pucnjavu. Ostali su nepokopani. Sestra Mare je nailazila na razbacane ljudske vilice sa zubima. Na našem imanju 1945. Okupilo se mnoštvo njemačke vojske koja se povlačila. Te godine moj otac Ante je s još nekim ljudima krenuo u povlačenje prema slovensko-austrijskoj granici, ali se sa Celjskog polja ipak vratio“, kaže Ivo.

Imena poginulih i nestalih

Na kraju Ivo Trbara navodi imena poginulih i nestalih ljudi iz Rankovića, kojih se sjeća. Prema njegovim riječima, to su: Stipo Banović, Niko Milanović (mladić kojega je ubila granata  na Ratanjskoj – Novi Travnik), Nikola Milanović, Frano Franić (stradao u Travniku); Pero Banović (od bombe stradao u Rankovićima), Ivo Turić, Stipo Sučić i Frano Levarda, Ivica Marjanović (stradali kod Bile); Mijo Milanović, Juko Milanović (Zenica); Drago (Pero) Slipac (nestao, zadnji put viđen za Desanta na Drvar), Anto Marjanović, Marko (Anto) Babić (prešao u partizane, nestao), Suljo (Huso) Mehmedović (nestao), Idriz (Alija) Mehmedović, (domobran, poginuo u Travniku), Frano Vidak (domobran, pobjegao iz  kolone zarobljenika hrvatskih vojnika i civila koje su partizani nakon pada Travnika vodili preko Vilenice na Vučje jame, gdje su ih i strijeljali 23. 1istopada 1944.); u koloni je, navodi Trbara, bio i neki Tomić iz Teslića.

„Narod je spominjao nekog Šiljka i Čabru, da su bili najgori u OZN-i (Odjeljenje zaštite naroda, jugoslavenska tajna policija, osnovana 1944., od 1946. djeluje pod imenom UDBA -  Uprava državne bezbjednosti ). Taj Šiljak je nekad bio u hrvatskoj vojsci. Ivo Vrebac iz Cehove (Novi Travnik), koji je bio u hrvatskoj vojsci, pričao nam je svoje poslijeratno ispitivanje u zatvoru u Travniku. Pred nekim Srbinom, glavešinom (viši zapovjednik), ispitivao me je Šiljak o nekom sijenu koje smo mi na Vlašiću zapalili. Tada sam rekao da nam je upravo Šiljak to naredio. Ubrzo sam pušten kući. Nedugo poslije toga pričali su da je nestalo i Šiljka“, svjedoči Ivo.

Zbog vjerovanja u Boga – na strijeljanje

Svoje sjećanje Ivo Trbara završava iznošenjem vlastitoga iskustva iz vremena komunističke vladavine nakon Drugog svjetskog rata. „Odmah poslije rata nije se javno smjelo reći da vjeruješ u Boga. Govorilo se da je zbog toga bio neki popis od 18 ljudi za strijeljanje, na kojem su bile i Palavre iz Bučića“, kazuje Ivo te na kraju veli da svoj iskaz potvrđuje vlastitim potpisom.

Kad se samo ovo ima na umu, nije teško zaključiti zašto je tako strašan teror bio nad katoličkim svećenicima, bogoslovima i svima ostalim koji su javno slavili Boga, a time su slavili i čovjeka. Vrijeme diktature u komunističkoj Jugoslaviji posebno se očitovalo sve do 1948., kada se prekidaju odnosi sa Staljinom, a dotle je u Jugoslaviji bio žešći staljinizam nego u tadašnjem Sovjetskom Savezu Socijalističkih Republika (SSSR). Ne može se reći da ni kasnije nije bila diktatorska Jugoslavija, posebno do Brijunskog plenuma SKJ 1966. Nije ni čudno kad se ima na umu da je Josip Broz Tito svrstan među devet najvećih diktatora svijeta. Kao i Staljin, u svojim rukama držao je svu partijsku i državnu vlast, uklanjao sve koji su drugačiji mislili, neprestano je jačao svoj birokratizam, a samoupravljanje je bilo samo zavjesa za njegovo autokratsko djelovanje koje se provodilo okomito i horizontalno preko njegovih odanih poslušnika.


Piše: Stojan Miloš

(Članak je izvorno objavljen u glasilu Katolički tjednik)

Share
0