Tragom “usmene predaje” koja govori da je partizanka Luca Miletić – Miletićka spasila svoga brata domobrana i još nekoliko zatočenika iz Medrese u Travniku koju su partizani nakon zauzimanja ovoga grada 22. listopada 1944. pretvorili u logor, novinari Katoličkog tjednika došl su na ideju pronaći ovu odvažnu ženu i uvjeriti se u istinitost onoga što se priča.

Luca je rođena 1926. u Rankovićima kod Novog Travnika od oca Ante Marina (umro 1949.) i majke Jelke rođene Stanić. Poslije rata udala se za Marka Miletića. Njezin otac i stric Mato palili su krečene, proizvodeći tako „živi kreč“, a zatim su ga prodavali. S obzirom da su Lucini roditelji imali devetero djece (sedam kćeri i dva sina) od te zarade, sjeća se Luca, teško se živjelo. Posebno ističe da  je otac bio „više nego strog i opasan“ te da je „htio udariti i nas djecu i mater nam“.

Miletićka veli da su u vrijeme rata vladali velika neimaština i glad, da se moralo spavati i u mlinu (vodenici) jer se brašno kralo i otimalo, ali i da se za „mišnu brašna“ (mjera) radilo čak i po tjedan dana.

Od vukova pobjegla “vukovima”

Sjeća se kako je vuk poklao koze dok su ih ona i Mande Stanić čuvale, istovremeno šijući sebi jeleke. Vuk je iskoristio njihovu nepažnju i zaskočio jadne životinje.

„Kad sam rekla materi da nam je vuk poklao koze, ona mi reče da će me ubiti (izudarati) ćaća. U svom strahu pobjegnem na Komardu kod Bučića, sestri, kod koje sam ostala više od mjesec dana. Dan bježanja sam iskoristila jer je ćaća toga dana otišao u Travnnik“, prisjeća se Luca navodeći da su se tada svuda okolo vodile borbe između partizana i hrvatske vojske te da su u tim borbama ponekad sudjelovali i njemački vojnici (to potvrđuju i partizanski izvori – op. a.). Ustaše su uglavnom bili na položaju kod bučićke crkve. Tako je bilo prvih godina dok partizani nisu ojačali. Kada se hrvatska vojska povukla u Travnik i hrvatsko stanovništvo je tada noću bježalo za njima. Tako, kad je dan osvanuo, nikoga nije bilo „od muških glava“ – svi su pobjegli  u brdo Gradinu iznad Balića, da ih partizani ne uhvate.

U to vrijeme, sjeća se Luca, negdje od bučićke crkve stigoše partizani uz svirku harmonike. „Zovu i nas, a tu vidim Katu i Ljubu (Kolar) iz Bučića, koje su se prije godinu dana uključile u partizane. Mene zovu: 'Hajde, drugarice, s nama, bit će ti bolje!' Nikog od naših nije bilo da me posavjetuje, da ne idem. Zatim smo otišli do Bile. Tu su mi dali da obučem vojničko odijelo, ošišali me, a moju staru odjeću su spalili. Sa Stare Bile krenuli smo u Brize, prema Zenici, a mene su stavili u komoru. Živežne namirnice prenosili su na konjima. Ja sam spremala hranu za obroke. Tu smo bili dva-tri dana, da bi nas iz Zenice napale ustaše. Nabrzinu smo tovarili hranu na konje i bježali prema Han Kumpaniji (Vitez), gdje je bio srušen most. Tada smo stigli u Zaselje (selo kod Vitez). Tu me jedna žena prepoznala, a ja lažem da sam iz Bihaća, a ne iz Bučića. Tada smo krenuli u Bučiće i smjestili se blizu mog strica Miška (tako smo ga zvali). Od strica uzmem očenaše da se mogu Bogu moliti. I tada bih se odmah vratila svojoj kući, ali sam se još više bojala oca. Odemo u Džajinu kuću, blizu moje tetke Ane Slišković (očeva sestra). Prema nama je bila škrta, iako je bila imućnija od nas, pa sam joj se osvetila tako što smo konje hranili sve njezinim sijenom. Ona je imala sve mušku djecu. Stric javi mojoj materi za mene i ona mi sutradan dođe i donese mi kruh furunjak (pečen u posebnoj peći )“, pripovijeda Luca..

Kaže kako je njezina majka tada molila partizane da joj puste kćer kući. Oni to nisu htjeli nego su joj, da bi joj malo udovoljili, dali nešto soli i duhana. Ne samo da Luci nisu dali kući nego su rekli da će svatko tko pobjegne iz partizana biti ubijen.

Bijeg od partizana i spašavanje rodbine i susjeda

Pričajući o ratnim danima Luca se prisjeća da su joj materina polubrata Stipu, koji nije bio u vojsci, četnici zaklali u Sebešiću - područje Novog Travnika, a njezina braća su bila u hrvatskoj vojsci: Mato domobran, a Anto ustaša.

Uslijed borbi i cjelokupne zbrke uspjela je pobjeći “iz partizana” te otići kod sestre Kate Kurevije u Mošunj kod Viteza.

“Ona me skrivala u rovu za krumpire, a ja sam se bojala jer su partizani stalno prijetili da će, tko god od njih pobjegne, biti ubijen. Kod nje sam ostala dva mjeseca. Bojala sam se i brata Ante, ali on je znao da sam od kuće otišla zbog oca. Ubrzo su ovim prostorom, povlačeći se, naišli i četnici. Zaklali su mi strica Stipu i još neke ljude. Sa strahom sam se vratila kući, kod oca, koji se dugo ljutio i galamio, ali me nije tukao. (...) Tada je u Travniku, u medresi bio veliki zatvor - logor, uglavnom za Hrvate. Među zarobljenima je, uz vojnike, bilo puno i običnih civila od kojih su neki bježali od kuće da ih partizani ne bi mobilizirali. Tu je bio i moj brat Mato (domobran), zarobljen kod Guče Gore, zatim: Stipće Stanić, Marjan Stanić, Mijat Marin i mnogi drugi poznati i nepoznati“, govori Miletićka.

Razmišljajući kako bi mogla osloboditi brata, rođake i susjede, dogovori se s ocem da iskoristi svojih nekoliko mjeseci provedenih „u partizanima“. Zato ona ode kod sestre u Mošunj, gdje joj je ostala sačuvana partizanska odora, te je navuče na sebe. U toj odori Luca ode do oca te oni zajedno na konjima stigoše u Travnik i - pravo u medresu.

„Ulazim unutra i već isplanirano glasno pozdravljam: 'Zdravo drugovi!' Ovi moji mi se odmah obraćaju da ih spasim. Odem do kancelarije i kažem partizanima da ne hrane nepotrebno civile (brata mi i moje susjede). Partizani traže da se potpišem da jamčim za njihovu ispravnost. Ja ne znam pisati, ali sam im tvrdila da svojim životom jamčim za njih. Tako sam za sedam dana tri puta dolazila dok ih nisam oslobodila.“

U poharanom Travniku

Luca  zatim na ovu priču nadovezuje sjećanje na dane nakon pada Travnika u partizanske ruke.

„Poslije pada Travnika krenule moja mater i ja da tražimo njenog brata Tunu (Antu) Stanića, zvanog Ferdo, koji je pred borbe bio u Travniku. Obilazili smo po gradu i došli u travničku bolnicu. Jedna prostorija je bila puna nabacanih i naslaganih mrtvaca.  Prolazili smo kroz jedan prostor u kojem je bilo krvi za pedalj, preko koje smo pokušavali preskakati. Samo je u jednoj sobi bilo tridesetak invalida civila koji su ležali bez ruku ili nogu. Mog ujaka Tunu tada nismo pronašle, niti ikada poslije. Vraćajući se iz Travnika, u Gornjem Docu, kod crkve, vidjeli smo Matu Stanića iz Bučića. Ležao je zaklan u kanalu. On je moje majke stričević, a bio je ustaša“, navodi Luca.

Ova snalažljiva, odvažna i požrtvovna žena, koja se i sama izložila ozbiljnom životnom riziku da bi spasila spomenute ljude, kad se osnovala tvornica Bratstvo u Novom Travniku, zaposlila se u njoj kao kuharica. U to vrijeme upoznaje se i sa svojim budućim suprugom Markom rođenim 1922. u mjestu Veliko Trojstvo u Hrvatskoj, a u ratu je bio ustaša - na službi u pratnji vlakova.

„Kao takvog  partizani  su ga zarobili i smjestili u zatvor, gdje je dugo robijao. Njega i brata mi Tunu (Antu) UDBA je često proganjala. Tuno se dugo krio od UDBA-e te im je više puta bježao. Poslije su opet morali služiti i Titinu vojsku. Jednom prilikom Marko je opsovao Titu i partiju i odmah je išao u zatvor. Pokušala sam ga na suđenju spasiti, ali je ipak bio kažnjen – odležao je samo tri i pol mjeseca, a kasnije, kada ga je jedan Srbin jako isprovocirao, Marko mu je opsovao srpsku mater, zbog čega je dobio još sedam mjeseci zatvora. (...) Moj pokojni Marko nije podnosio ništa partizansko. Zato nije želio da ja bilo što tražim što sam bila malo u partizanima, jer se on nije htio poniziti“, sjeća se dobro Luca koja je i danas dosta vitalna i duhom i tijelom. Posebno naglašava da joj takvu snagu daje njezina duboka vjera u Isusa Krista kojemu se redovito moli, ne samo u crkvi nego i u svome domu.

Tijekom razgovora 14. rujna ove godine s velečasnim Jurom Gavranićem, župnikom župe Rankovići, spomenusmo i gospođu Lucu za koju on reče da je dobra vjernica i da redovito dolazi u crkvu, iako joj se kuća nalazi podalje od crkve, tamo gdje se stoljećima uzdizao tzv. Carski hrast.


Piše: Stojan Miloš

(Članak je izvorno objavljen u glasilu Katolički tjednik)

Share
0