Osvrt na knjigu Juliae Makaneca, Hrvatski vidici – Nacionalno – politički eseji, Izdanje Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora, Zagreb, 1944.

Urednik Vinko Nikolić u knjigu je uvrstio niz Makančevih izlaganja, predavanja i eseja pisanih u razdoblju od 1935. do 1944., a koja politološki, filozofski i književnostilski predstavljaju rad Julija Makanca, hrvatskoga filozofa, književnika i političara, kojeg su 6. lipnja 1945., nakon izručenja iz Austrije, strijeljale jugoslavenske komunističke vlasti. Od filozofskih djela objavio je knjige „Marksistička filozofija prirode (1938.), O podrijetlu i smislu države“ (1939.) te „Razvoj državne misli od Platona do Hegela“ (1943.), a godine 1993. iz rukopisne ostavštine objavljen je i njegov „Uvod u filosofiju poviesti“. U karađorđevićevskoj Jugoslaviji proživio je uglavnom traumatična iskustva velikosrpske politike pa se kao hrvatski nacionalist prirodno uključio u borbu za samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Težište Makančeve političke misli izloženo je već u uvodnom eseju knjige, a sastoji se od tadašnjega pogleda na balkanski prostor, koji su u srednjem vijeku naselila tri državotvorna naroda – Hrvati, Bugari i Srbi, čije su kasnije državne misli simbolizirane u velikim povijesnim osobnostima – kralju Tomislavu, caru Simeonu i caru Dušanu. Upravo zbog te snažne državnopravne tradicije nije moguća uspostava zajedničke države, u kojoj bi spomenuti narodi, u ime neke hibridne države, zaboravili vlastito narodno ime, pa je zato i srpska državna ekspanzija prema jugu i zapadu došla u oštru protimbu s hrvatskom i bugarskom državnom idejom.

Makanec je ocijenio i kako je u hrvatskom političkom životu počela rasti borbena energija tek onda kad se rasplinula neživotna i knjiška ilirska ideja, koja je svoju državnu koncepciju zadobila tek u političkom programu Ante Starčevića. On je narodnoj misli pomogao da iziđe iz područja „sentimentalnosti i poezije“ u krutu stvarnost. Zato je i istaknuo kako se politička borba ne može zadovoljiti samo time, da se hrvatski narod afirmira kao kulturna individualnost, već je njen krajnji cilj uspostava hrvatske vlasti na hrvatskom području. Poslije Starčevića pokret braće Radić je, smatrao je Makanec, raširio hrvatsku državnu ideju u široke seljačke slojeve, koje su učinili glavnim nositeljem hrvatskoga narodnog života. Ni jedan kasniji nacionalni pokret nije mogao pridobiti uza se hrvatski narod bez Starčevićeva i Radićeva političkoga nasljeđa.

Vanjskopolitički položaj Hrvatske, zbog njezine pripadnosti zapadnoj kulturi, a i već poznata sufflayevskoga otklona od pravoslavnoga Balkana, svrstavao je u zajednicu europskih naroda, nu pri tom je upozoravao na perfidnu politiku Velike Britanije, čijom je zaslugom 1918. i stvorena bivša Jugoslavija. S obzirom na prijetnju od svjetske komunističke revolucije iznimno je temeljito raščlanio politiku komunističke Rusije i filozofiju marksizma te možebitne posljedice za europske narode, a posebice hrvatski, ako sovjetska Rusija pokori europske zemlje, što se kasnije nažalost i potvrdilo polustoljetnom podjelom Europe te masovnim stradanjem zaposjednutih naroda, a posebice hrvatskoga naroda u poratnim masovnim pokoljima. U eseju „Razmišljanja o hrvatskom preporodu“ ocrtao je kroz sliku bana Jelačića i njegova pohoda protiv Madžara stvarno stanje Hrvatske tridesetih godina pod srpskom vlašću. Esej je zapravo poziv na oslobođenje Hrvatske.

Nikolić je u knjigu uvrstio i niz portreta  nacionalnih hrvatskih političara, među kojima se izdižu onaj Ante Starčević i Milana Sufflaya. U Starčevićevoj slici posebno dolazi do izričaja auktorovo portretiranje političke duše začetnika moderne hrvatske ideologije, potekla iz škrte zemlje, a formirana u stalnoj borbi za ljudske i hrvatske pravice. Starčević je ideolog uronjen u nacionalnu povijest, koja određuje sudbinu budućnosti naroda.

Pišući pak o poznatoj raspravi Ivana Oršanića „O pokretu i vođi pokreta“ Makanec u nacionalni program sintetizira već spomenute Starčevićev i Radićev pokret, koji počivaju na hrvatskoj tradiciji i težnjama hrvatskoga naroda za slobodom, a čije ideje prožimlju sve slojeve hrvatskoga naroda. Osim naglaska na slozi i jedinstvu, što daje snagu izgrađenu narodu, Makanec u stvaranju povijesti posebnu ulogu daje iznimnim pojedincima. U tekstu „Nacija i država“ ističe kako se narod, koji se odrekne svoje državnosti, odriče i prava na nezavisan i častan život.

U više tekstova raščlanjuje marksističke poglede na stvarnost te ih logičkom analizom dovodi u protuslovlja, koje inače komunistička propaganda u javnosti pokriva vještim manipulacijama. Zato je upozoravao kako treba suzbiti boljševički imperijalizam ako hrvatski  narod želi na svom prostoru slobodno živjeti i razvijati se te uživati mir i sigurnost. Odbacivši naturalistički pogled na povijest, Makanec zaključuje kako u kulturi i povijesti treba gledati točku dodira prolaznoga s vječnim jer su one mjesto na kojem se apsolutne vrijednosti po svom nadvremenskom važenju probijaju u empirijski svijet. „Gledajuću na stvar iz te perspektive, mi ne ćemo nikad očajati nad povijesnim zbivanjem. Mi ćemo se smiriti u uvjerenju, da i ono, što se nama čini najbesmislenije, mora imati svoj smisao, koji će možda ostati skriven nama, ali će se otkriti onima, koji dolaze iza nas“, pisao je ističući kako povijest treba promatrati u vidu vječnosti jer tek tada ona otkriva svoju dubinu i svoje bivstvo.

Makančeva knjiga ne oskudijeva doktrinarnim načelima svoga doba, nu osim toga ona otvara uvid i u političku dušu hrvatskoga naroda, a u nekim državnim pitanjima i danas nije neaktualna, a poglavito glede društvovne uloge države, kojoj je, kako Makanec smatra, zadaća da omogući ljudima dostojanstven život, a ne samo profit pojedincima.


Mate Kovačević