Andrija Nikić:Tuđman je kriv što je stvorio Državu, koju njegovi nasljednici još uvijek nisu uspjeli uništiti
Prikaz knjige Rasizam svjetskih moćnika, akademika Josipa Pećarića, izrečen na predstavljanju u Mostaru 11. listopada 2012.
Uime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koju smo ovdje osnovali prije desetak dana i Hrvatskog kulturnog društva Napredak iz Mostara koje ima na leđima 110 godina pozdravljam akademika Josipa Pečarića, drage goste i sve vas ovdje okupljene. Ovaj naš matematičar svjetskog glasa i plodan pisac pravi je ljubitelj istine. On neumorno istražuje ratne okolnosti, oslobodilačke podvige hrvatskih branitelja i poratno suđenje osoboditlejima. Po tome je on veteran velikoga srca koji je sebi namijenio istraživati istinu o tome tko su bile napadači, a tko branitelji, tko zločinci, a tko žrtve jer ta istina još uvijek nije jasna
Prisjećajući se njegovih djela, akademika Josipa Pečarića ne treba posebno predstavljati. Ipak, nije zgorega ponoviti nekoliko podataka: Riječ je o čovjeku iznimne znanstvene biografije i bibliografije. Poznatiji je u kulturnom svijetu daleko izvan hrvatskih granica nego među svojim narodom. Uisitinu teško je biti prorokom u svom zavičaju. Svojim rezultatima s područja matematike ubraja se među vrhunske svjetske matematičare, a povijesnim knjigama i studijama iz povijesi hrvatske Boke Kotorske dovodi u sumnju istovjetnost osobe. Naime neki misle da je jedan Josip Pečarić matematičar, a druga osoba istoimeni povjesničar. Međutim, to je isti Josip Pečarić. On nam ponovno dolazi na razgovor u Hercegovinu i neke gradove Južne Hrvatske.
Josip je, uz ostalo, napisao knjigu Hercegovac iz Boke Kotorske. Njegovu tvrdnju da Kamen u Boki govori hrvatski, ja bih, uz njegovo odobrenje i izraze zahvalnosti na prepoznatljivosti, primijenio i na ovaj u Hercegovini: I u Hercegovini, ali i Bosni kamen već gotovo dvije tisuće godina ima kršćansku dušu i četrnaest stoljeća govori hrvatski.
Josip Pečarić se ne prestaje zalagati za spas hrvatskih velikana. On ponavlja predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću da generala Antu Gotovinu predloži za Nobelovu nagradu. Pisma s novim potpisima čekaju svoje ukoričenje. Dok očekujemo odgovor na potonji prijedlog proširujem njegovu pozadinu: Umjesto da tvorac Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman sa svojim generalima dobije Nobelovu nagradu, neprijatelji hrvatskog naroda i domaći izdajnici, ne umaraju se ocrnjivati Obrambeni rat i njegove vođe svodeći to najveličanstvenije djelo na „udruženi zločinački pothvat“.
A Srbi, „sebi kao agresori, s ciljem rušenja hrvatske samostalnosti i slobode daju ovlasti optuživanja i suđenja žrtvama njihove agresije. Tu se krije negiranje hrvatske pobjede nad agresorom i srpsku podmuklu svijest o urođenoj laži.“.[1] Potonju tvrdnju „o urođenoj laži“ potkrepljuje i Proslov u knjizi: Dr Jovan Radulović, Slavno doba Mostara, Mostar, 2010. Drugo izdanje knjige priredili su dr. Ranko Popović i dr. Draga Mastilović. Tu umirovljeni hercegovački episkop Atanasije[2] uz ostalo poručuje: „ (…) Mostarska Stara i nova crkva, i pre njih Žitomislić, rušeni su nam do temelja, ovaj poslednji već po ko zna koji put, i to nedavno. I obnovljeni, i obnavljaju se, dobrotom, trudom i iždivenijem dobrih i vernih Hercegovaca. Srušen je nedavno i Stari most na Neretvi usred Mostara, ne od Srba sa istoka, već od drugih sa zapada. Obnovljen je od UNESKA (koji obeća, ako održi reč, pomoći i obnovu Nove crkve). Žitomislić je, rekosmo, obnovljen od Hercegovaca, onih koji žitom misle o Hljebu Života. (...) Ovaj narod, gospodine moj, oćuti ili otpeva reči ili ih veže u čvorove… I ide dalje nesalomljen, narod Pravde Božije! Ide da seje po svoj zemlji žito i zvezde mira. Ne svetio se. To mu ne daju mučenici Žitomislića, Klepaca, Prebilovića, Čavša. Ako bi se svetio bilo bi to, mesto žita, njive gladi…“ (str. II. – III.).[3]
Autor uz ostalo aludira na rušitelje sa zapada. Po svoj prilici pod tim misli na katolike, koji su, po njegovom mišljenju srušili i Stari most. Međutim, Stari most je srušen velikom količinom eksploziva i to u vrijeme i u trenutku kad je, po riječima muslimanskog mostarskog prvaka Safeta Oručevića, trebao pružiti „najveću pomoć Bošnjacima“ u ratu s HVO-om, a pravoslavnu su crkvu srušili trojica imenom i prezimenom poznata muslimana i da za to nisu kažnjena.[4]
Poslušajmo i drugu stranu. General Slobodan Praljak napisao je knjigu Urbicid koji su počinile postrojbe JA pod vodstvom Momčila Perišića nad Mostarom u ljeto '92, činjenice. Zagreb, svibanj 2007. On, kao svjedok, haški uznik i analitičar, tvrdi da su razaranje Mostara u proljeće i ljeto 1992. izvršili četnici s topništvom JNA i general Perišić (a istu rabotu kasnije nastavila Vojska Republike Srpske). Praljak upozorava na knjigu Urbicid u Mostaru '92, grupe autora hrvatske i muslimanske – bošnjačke narodnosti. Nedvosmisleno je da su četnici izvršili agresiju na Mostar i počinili ne samo urbicid, nego i genocid nesrpskog stanovništva. U prvom dokumentu Komande Bilećkog korpusa od 19. travnja 1992. komandant general major Momčilo Perišić naređuje svim artiljerijskim jedinicama da, uz ostalo, otvore artiljerijsku vatru na Cim, Iliće, Bijeli Brijeg i Donju Mahalu. Drugi dokumenti dopunjavaju navedeno. Tijekom višemjesečnog granatiranja u Mostaru su četničko srpske jedinice izvršile urbicid, te počinile genocid, kulturocid, i sakralocid. Oni su pobili brojno nesrpsko stanovništvo i razorili gotovo sve sakralne objekte. „Mostar danas“, piše u knjizi grupe autora, „srpnja 1992. godine, ima razrušene džamije, spaljene i granatirane crkve, spaljene najljepše građevine austorugarskog perioda, biblioteke i historijsku građu u pepelu, mostove u rijeci…[5] Učinjen je pokušaj da se uništi sve ono što je proizvod civilizacije islama i civilizacije Zapada, ne uvidjevši da vandalizam ne može uništiti tradiciju, kulturu i duhovnost, jer „Grad je prvotno nastao kao dom Božji: mjesto gdje se čuvaju vječne vrijednosti i otkrivaju božanske mogućnosti. Premda su se simboli izmijenili, ono što stoji iza njih ostaje… Mješavinu božanstva, moći i ličnosti koja je dala život antičkome gradu treba sada odvagnuti u smislu ideja i kulture našeg vremena i uklopiti u nov okvire grada, regije i čitavog našeg planeta“. (L. Mumford).[6]
Što se to dogodilo? Tko je počinio urbicid nad Mostarom? Pročitajte knjige, pogledajte slike u monografiji URBICID koja je objavljena nakon četničkih razaranja Mostara još 1992. godine uz pomoć njihove JNA. Prošetajte Mostarom, pa ćete i nakon dvadeset godina, prepoznati još uvijek jezive tragove djelovanja JNA, četnika i crnogorskih hordi.
1. Kratki životopis
Iz Josipove bibliiografije izdvajam nekoliko podataka. Rođen je 3.[7] rujna 1948. u Kotoru. Oca su progonili i zatvarali, pa je obitelj patila zbog svog hrvatskog podrijetla. Tamo je završio osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Svi su zapazili njegove posebne sposobnosti prema matematici. Želeći se vratiti u Boku, odlazi na studij u Beograd. Tamo je 1972. godine diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu s radom iz područja nuklearne fizike. Na istom je fakultetu i magistrirao, a 1982. obranio je doktorsku disertaciju iz područja matematike s naslovom Jensenove i srodne nejednakosti. - Obiteljski je čovjek i ima tri kćeri koje prate znanstveni put svog oca.
Znanstveno područje rada akademika Josipa Pečarića jesu nejednakosti. Jedan je od vodećih stručnjaka u području matematičkih nejednakosti i među najproduktivnijim svjetskim matematičarima s više od 700 znanstvenih radova, sa 70-ak radova na konferencijama i u knjigama, 60-ak iz elektrotehnike, geofizike, geologije, građevinarstva, fizike i povijesti, 14 matematičkih monografija te dva visokoškolska udžbenika. Njegovim je imenom nazvano nekoliko identiteta i nejednakosti, a o primjenama Mond-Pečarićeve metode na operatore u Hilbertovim prostorima objavljena je monografija, dok se druga upravo priprema. Po broju citiranih znanstvenih radova, svrstan je među prvih deset matematičara svijeta koji na MathSciNetu imaju više od 500 članaka. Četiri njegove matematičke knjige objavljene su izvan Hrvatske. Urednik je poznatog matematičkog znanstvenog časopisa Mathematical Inequalities and Applications koji se objavljuje u Zagrebu.
Uz to Josip Pečarić je proučavao i pisao knjige iz povijesti. Josip piše i djela iz publicistike, povijesti, te o svojoj Boki Kotorskoj, želeći na taj način vratiti Hrvate Boke kotorske, odnosno Boku Kotorsku Hrvatskoj. Pečarić ističe jedinstvenu hrvatsku i katoličku kulturnu baštinu tog kraja, te upozorava na svijest i savjest hrvatskog naroda i hrvatske države.[8]
Primljen je u Akademiju. Vodeći autoriteti u svojoj struci – teoriji nejedanakosti napisali su o njemu jedinstvene sudove. Ima desetak doktora, a stručni radovi iz Pečarićeve škole citiraju se između 30 i 40% od svih svojevrsno specijaliziranih studija.
Josip Pečarić je erudita vrhunske svjetske znanosti. On radi s ljubavlju i zadovoljstvom. U Kotoru nije mogao dobiti radon mjesto, pa se uputio u Zagreb. Profesor je na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a bavi se teorijom matematičkih nejednakosti. Uz to je gostujući profesor u više zemalja, gdje je voditelj doktorandskih studija. Osnivač je više međunarodnih matematičkih časopisa, koji se tiskaju u Zagrebu, čime je hrvatsku prijestolnicu pretvorio u jedno od svjetskih matematičkih središta. Autor je i više od osam stotina znanstvenih radova, pa samim time spada među desetak vodećih matematičara na svijetu. Nu Pečariću je matematika tek jedno od mnogih polja njegove zauzetosti.
Uz priznatog stručnjaka iz matematičar bolji je povjesnik od cijeloga niza domaćih stručnjaka, a u publicističkom području i danas je jedan od najčitanijih hrvatskih auktora. S Pečarićevim tekstovima sreo sam se sad već u pomalo poodmaklim devedestim godinama, čitajući britke i informativne tekstove o hrvatstvu Boke kotorske, ali i cijeloga obalnog područja, sve do Bara.
Pečarić je objavio dvadesetak knjiga, koje su redom, a i uvijek pravodobno išle u samu srž mnogih hrvatskih problema. Tako je, samo da navedem neke, svojom briljantnom knjigom „Srpski mit o Jasenovcu“ do srži raskrinkao polustoljetna sustavna podmetanja srpske, komunističke i jugoslavenske historiografije i propagande, a time na sebe navukao i bijes cijeloga "čopora" prijepornih javnika, profesionalnih lažaca, kvaziznastvenika, ali i različitih političkih i medijskih moćnika. U jeku pak silne protuhercegovačke kampanje nizom izvrsnih analiza, koje su kasnije postale sastavnim dijelom knjige „Hercegovac iz Boke“, čiji sma naslov spomenuo, nije samo branio hercegbosanske Hrvate i njihovo pravo na jednakopravnost s druga dva naroda u BiH. On matematičkom preciznošću i ledenom logikom raskrinkava politikanstke pamflete raširene po javnim medijima s gotovo posvemašnjom zloporabom cijeloga arsenala različitih žanrova. Već je tada upozoravao na toleranciju i razvoj "rasisističkoga" odnosa prema Hercegovcima. U jeku napadaja na hrvatskoga pjevača Marka Perkovića Thompsona akademik se Pečarić ponovno živo zauzeo za slobodu i pravo na javni govor. Rezultat tih publicističkih radova jest i knjiga „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“. U knjizi „Kraj vremena krivokletnika“ sabrani su tekstovi o "veleizdajničkoj" politici bivšega predsjednika Republike Stjepana Mesića. Cijeli niz Pečarićevih knjiga posvećen je javnoj obrani hrvatskih branitelja, časnika i generala, koje su progonili domaća politika, sudovi i tzv. Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu. Zločinačku narav suda obradio je u jednoj, a rasizam, kao njegovu posebno tankoćutnu inačicu, obradio je u drugoj knjizi. Knjiga pak, koju danas predstavljamo „Rasizam svjetskih moćnika“ svojevrsni je proširak već ranije obrađenih tema. U njoj akademik Pečarić, raščlanivši pojedinačne probleme, zapravo raskrinkava postojeći suvremeni svjetski poredak. Rasizam je takav kakav jest, manje ili više nepravedan, što je za politiku, koja počiva na realizmu golih interesa, barem zadnjih dva stoljeća ionako manje važno pitanje.
2. Rasizam svjetskim moćnika
Knjiga Josipa Pečarića, Rasizam svjetskih moćnika, objavljena je u Zagrebu, ožujka 2012. godine. Knjiga je sastavljen od šest dijelova. Ona je uglavnom sastavljena od više susljednih priča. Prvom poglavlju Pismo (str. 32. do 137.) prethodi Predgovor iz pera Stijepe Mijovića Kočana. Poglavlja u knjizi koji večeras predstavljamo Rasizam suda u Haagu zaključuje Pogovor fra Ivana Maletića.
Stijepo Mijović Kočan se poslužio Ezopovom basnom o Vuku i janjetu da bi našim suvremenicima predstavio Haaški sud za ratne zločince. Nakon janjetove krivnje da je zamutio vuku vodu, premda je bio na nižem toku, Stijepo upozorava: I u Haagu je izneseno više činjenica koje nepobitno dokazuju da optužbe nisu istinite, brojne od njihi u ovoj knizi nadvode se i pokazuju, ali Sud je Gotovinu ipak osudio, kako je i naumio napraviti. Zato je i osnovan. Ne da štiti pravo nepravedno optužen Janjeta, nego da kazni Janje jer je ovoga puta umaklo vučjim čeljustima, te vojnim operacijama Bljesak i Oluja oslobodio se od tiranina i tiranijr, odnosno od okupatora i okupacije. (str.9.).č Sud Ujedinjenih naroda ne potoji stoga da nagradi sprječavanje krvoprolića (u Bihaću gdje se mgolo očekivati ubojstov oko 160 000 muaslimana), on j osnovan s određenom drugom nekom svrhom, suci su zbog toga tu! Da ispunetu i takvu scrhu. U njoj treba “izjednačiti krivnju” ist., itd. O tome je ovdje zapravo riječ! Kakve činjenice, takvi dokazi!” (str. 10.)
Carla del Ponte je bila svjetska moćnica dok je obnašala ulogu haške tužiteljice. Ona je izjavila da su “Srbi kurvini sinovi, a Hrvati podmukli kurvini sinovi” (str. 11.) To je ne smao rasizam, nego i šovinizam! Hrvati su tako nazvani jer su branili Domovinu. Mi smo krivi jer smo Hrvati. Samo i potome smo izloženi političkom odstrjelu. Da smo malobrojni krivi su Osmanlije, odnosno muslimani sa odvođenjem mladića u janjičare a djevojaka u hareme, te uništavanjem kršćanske civilizacije. Djevojke su odvodili, kako svjedoči Fran Mažuranić jer su lijepe, a mladiće da se bore u osmanlijskim redovima protiv hrvatskih branitelja jer poznaju jezik. Iako smo malobrojni ne zaboravimo, upozorava akademik Pečarić: “Zar tračak svjetla u mraku ne znači puno?” (str.389.)
Stijepo upisuje Josipu Pečarića i nasljeđenu zaštitnu uzrečicu Bokejske mornarice Fides et honor – vjernost i čast. A Bokejska mornarica je najstarija na svijetu uljuđena građanska družba utemeljena davne 809. godine – danas ima 1203. godine. Tu jedinstvenu i u svijetu kulturnu i strukovnu udrugu očuvali su do danas bokejski Hrvati, Kotorani, a Josip Pečarić je iz Boke Kotorske, rođeni Kotoranin pa s kime si svjetski političkii moćnici misle da imaju posla, s nekom “balkanskom ruljom”, imalju li oni ikakva boljeg obrazovanja? – pita se Stijepo Mijović Kočan (str. 14.-15.).
Uistinu časno je stati u Josipovu obranu, svjedočeći da je u Pismu ”napisana istina i da se to ne može spriječiti, ako i ne uđe ‘u kanon’ čitanosti i priznatosti.” (str. 15.). Srbi su agresori na hrvatska područja. Rušili su naše samostane, crkve, kapelice – kipove – dušu hrvatskog naroda. Svijet je ovaj tiran tiraninu, a nekmoli duši blagorodenoj, doista: Svijet je “sostav paklene nesloge” kaže Njegoš u Gorskom vijencu. U nj ratuje duša s tijelom, more s bregovima, zima s toplinom, vjetri s vjetrovima, živina s živinom, čovjek sa čovjekom, dnevi sa noćima, dusi s nebesima, ali za nas je najsudbonosnije da ratuje “narod sa narodom”. Međutim, kada smo napadnuti, ako se sami ne obranimo od okupatora, nitko nas neće obraniti. Pečarićeva knjiga i to dokazuje. Nema tko reći riječ za nas, ako je sami ne izgovorimo. (str. 29.). Izgovorena riječ vraća “slamku spasa” jer svaki rat je ‘poguba ljudske naravi’ kako je zapisao Marin Držić. Pečarićevo pismo, potpomognuto tolikim potpisima, kojih je u hrvatskim srcima mnogo više nego ih je na papitru, kao i cijela kniga koju imate u ruci – znači snagu, znači otpor, znači prosvjetiteljsku i rodobljubnu svjetslo koja osvjetljava jendimo dosita ipravno: ibranu dostojanstva i opstanka Domovine, jedine koju imamo (str. 30.)
Potom slijedi korpus knjige – str. 31. do 382. stranice - koja je svojim sadržejem, rekao bi, knjiga dokumenata s domoljubnim razmišljanjem i komentarima. Josip je upozorio na činjenicu ulaska u Europsku Uniju i naglasio: Možemo ući u Europsku Uniju pod jednim uvjetom: neka nam se ispričaju zato što su – oni , Eurpska Unija! – sudjelovali u nacističkoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku!” - (na korici).
3. Sadržaj knjige Rasizam svjetskim moćnika
“Obilježavanjem 20. obljetnice obrane Zadra i okolice, piše Josip Pečarić, vidimo da veličina naroda nije u njegovoj brojnosti i vojnoj nadmoći, nego u snazi duha i vjere.” (str. 32.). Francuski vojni biskup Michel Dubost je rekao da se divi Hrvatima, jer mio imamo neđto đšto sve više nestaje, imao vrijednosti koje se u Europi gudem a bez kojih ona ne može živjeti”. (32.) Hrvate je Papa Ivan Pavao II. proglasio “narodom nade” (43.). Taj narod nade stala je Europska Unija, slušajući srpske diplomate optuživati i osuđivati svjetski moćnici. Pečarić piše: “Moraju nam se ispričati zbog sudjelovanja u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku” (str.44.). Hrvatska vlast mora izvršiti i sačuvati naše dostojanstvo, čast i ponos ( str. 47.).
Znatan dio knjige posvećen je pismima – Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. “Ne tražimo od vas da pokapte naše mrtve.” Poput proroga hrvatski rodoljub Josip Pečarić stupa pred Ujednnjene narode i pokušava ispitati njihovu savjest u odnosu prema hrvatskom narodu. Uz susljednih 25 “Ne tražimo…” uime hrvatskog rodoljubnog naroda Josip Pečarić prelazi na zahtjeve: “Mi tražimo od vas: Vratite nam naše žive, naše branitelje, koje ste vi zatoili i osudili bez dokazane krivnje! I slijedi pet životnih zahtjeva (str.49.). Pismo je prevedeno na svjetske jezike i stiglo adresantima.
Odgovor, koliko mi je ponzato, nije stigao autoru, ali haški tužitelji nastavljaju uništavati hrvatske velikane, odnosno Republiku Hrvatsku. Rade što hoće, ali neće dokle hoće! – poručuje hrvatski narod.[9]
U svijetu postoje razlike. „Amerika, Izrael i Engleska, zabranili su svojim vojnicima odgovarati pred nekavim ‘’internacionalnim sudom’’, sa uputom da taj ‘’internacionalni sud’’ nema nikakvog prava, optuživati i suditi njihovim vojnicima. Ali pored toga ‘’internacionalnog suda’’, netko se je sjetio i uspostavio je ICC, Internacionalni kriminalni sud, koji optužuje i sudi hrvatskim vojnicima, hrvatskom narodu za hrvatsku borbu i hrvatsku pobjedu… Optužuju i sude hrvatskom vojniku Anti Gotovina za ‘’prekomjerno’’ granatiranje Knina, od čega je poginuo, samo jedan civil. Hrvatski obraz je čist i nema toga pojedinca niti naroda, koji hrvatskom narodu, borbi hrvatskog naroda, može prigovoriti. Hrvatski narod nema straha pred ISTINOM i hrvatski narod, koji je branio svoj opstanak, na svojoj zemlji u svome domu, zahtjeva ISTINU, piše Ante Kunek. “ [10] Hrvatske branitelje gotovo svakodnevno pronalaze i sude čak i u Beogradu.
U pismu Haaškome tribunalu da smo usprkos zabranama izborili slobodu – i sada imamo i prelude za taj “zločin”. Tvrdnju je potkrijepio izjavama. U pismu Predsjedncii Vlade RH piše: “da je nedavno u Hrvatskom listu americi vojni ataše potvrdio isto ono štot vidimo imi: General Gotovina i Hrvatska vojska operacijom Oluja i spšavanjem Bihaća spriječili su genocid razmjeran onome iz Drugog svjetskog rata. Činjenia da je spašavanje sototinjak tisuća ljudi nevažno onima koji vode UN optužujuća je za njiih. (165.). Konkretnije: “Nema dvojbe da bi se svjetski moćnici zgražali i spriječili pokolj 100.000 bilo kakvih životinja. Za muslimane u Bihaću ih nije bilo briga. Valida su im manje vrijedni od životinja.” (str.273.). Zato je neobično što je izostalo reagiranje barem nekih muslimanskih država na presude hrvatskim generalima koji su spasili toliki broj muslimana od – od svjetskih moćnika – planiranog pokolja. Jer to bi bio najbolji način da se odgovori na tzv. kršćanski fundamentalizam! (str. 274.) Upućeno je Pismo i Predsjedniku Hrvatskog sabora (174.-206.) U pismu uz ostalo Pečarić prosvjeduje “protiv postupanja Republike Srbije koja je hrvatskim pravosudnim vlastima na pilatovnski način proslijedila fantomske optužnice protiv hrvatskih građana” (173.)
U trećem dijelu akademik Pečarić, najavljuje rasističke predsude: General Praljak kao inspiracija (207.-240.) U ovom dijelu upozorava na prenaglašenu činjenicu da se čelni ljudi grupacije oporbenih stranaka nisu radovala pobjedi Hrvatske vojske. Zatim upozorava na činjenicu da su domoljubi šokirani činjenicom da postoji “toliko puno Hrvata koji strasno mrze svoj narod” (str. 240.)
U četvrom dijelu opisuje život uz rasističke presude ( (241.-321.). Značajna je konstatacija: Za “dva dana” od “naroda nade” do naroda bez ponosa i dostojanstva.
“Jučer gledam sliku naroda
Baca cvijeće po herojima
A već sutra pobjednike sude
Prodaše ih za Judine škude – kao to simbolico Marko Perković Thompson kaže (242.-243.). Poslije predsude generalima u Haagu, čočito je da susvjetski moćnici oni koji nisu željeli i još uvijek je ne žele, u svemu uspjeli.”(str. 246.) Svjetski moćnici su se uzdali u “srpsku državu” koju su željeli stvoriti u Hrvatskoj i njezinu vojsku, njihove trupe (UNPROFOR) pomagale su im u etničkom čiščenju te ‘države’ od nesrba, a onda ‘golavni grad’ Knin nisu mogli braniti ni 12 sati. Svjetski moćnici su puno uložili u svoj plan, a onda jue on onih,koji su bili njihovi izvršitelji Tuđman napravio – ZEČEVE! (267.). Razmišljanje akademik Pečarić zaključuje: “Da, ostaje nadati se da će slava nadživjeti Antu Gotovinu, sramota će nadživjeti Stjepana Mesića, Ivicu Račanu, Ivu Sanadera i Ivu Josipovića kao i njihove stereotipne podanike.”(str. 262.)
U petom dijelu doneseni su razgovori i govori ( 323.-427.) Tu su, rekao bih, doneseni biseri političke analize stanja u Hrvatskoj posljednjih dvadesetak godina. Hrvati su “pobijedili u ratu i to da su Srbi, kako Milošević reče, bježali kao zečevi.” (str. 338.). Vlast je uspjela rasprodati gotrovo sve što ej hrvatsko, a Srbi osnivaju Srpsku banku u Zagrebu. Što mislite o tome?! Presude u Haagu su presude “Ocu hrvatske države akademiku Franji Tuđmanu” (str. 339.) “U učvršćenju države Hrvatske i ostvarenju demokracije valja budno paziti ‘ideojugonostalgičara’ koji se, pritajen, još uvije nada, a kod nekih jugonostalgičnih Hrvata, strpljivo je skriven negdje u malom mozgu (341.) U svom govoru u Minchenu uz ostalo je rekao:
Tuđman je kriv, nakon što je spasio toliko muslimana, i što uopće postoji hrv atskadržave. što je time
Tuđman je kriv što svjetskim moćnicima nijeuspjelo instalirati nekakvu srpsku državcu u Hrvatskoj.
Tuđman je kriv što je od vojske te kvazidržave napravio, kako kaže Slobodan Milošević, zečeve.
Tuđman je kriv što je time ponizio svjetske moćnike…”(353.)
Tuđman je kriv što je stvorio Državu, koju njegovi nasljednici, prema programma i uz pomoć neprijatelja, još uvijek nisu ujspjeli uništiti!
On je Hrvatima ostavio poruku da ostanu narod nade. Hrvatska to nije, ali narod jeste! (usp. 354.) Prikazi završavaju riječima fra Ivana Maletića: “Ako Moćnik – (pada mi na pamet onaj vuk iz početka A. Nikić) – zaželi Lijepu Našu, mogli bismo zaplakati s biblijskim pjesnikom, smjerno je poklonimo njemu, jer one je Moćnik naš. Druge alternative, u teoriji relativizma, valjda nema. Prva kost za glodanje – demokratizacija već je u našoj utrobi. Pečarić nas upozorava da je Moćnik spremio i drugu kost za glodanje. Ne jedimo njegove objede.” (str. 438.)
Ova knjiga je, većim dijelom, zbir dokumenata s brojnim potpisima i komentarima. U knjizi na površinu probijaju Pečarićeve organizacijske sposobnosti, kojima je u samo nekoliko trenutaka sposoban pokrenuti cijelu lavinu reakcija na ključne probleme, ali i te reakcije usustaviti u svojevrsni mrežni intelektualni pokret, koji postaje moćna sila i u uvjetima potpunoga medijskog mraka.
Nije li ovo dostatno da se izađe na ulice? No, hrvatski kmetovski mentalitet, samo ogovara, ali ne smije i ne usudi se ni na kakve proteste.
Podsjećam javnost da je u Hrvatskoj nekim čudom još uvijek živo 39.611 partizana koji primaju prosječnih 2.721 kunu mirovina.
- Da je Drugi svjetski rat završio prije čak 67 godina, a Domovinski rat prije samo 17 godina. Unatoč tome broj primatelja mirovina Hrvatske vojske i branitelja za samo 22.226 osoba premašuje sudionike NOR-a. - Ako su svi preživjeli partizani 1941. godine imali samo 18 godina, danas bi svi oni trebali imati prosječno 89 godina.
Prema popisu iz 2001. godine u RH ima samo 11.578 muškaraca starijih od 85 godina.
- Svota koju Hrvatski zavod mirovinskog osiguranja = HZMO isplaćuje čudnovato preživjelim partizanima iznosi cca 1,3 milijarda kuna što je, naravno, znatno više od svih prijevremenih mirovina žena, koje su radile više od 30 godina na poslu, da bi ostvarile pravo na svoju prijevremenu mirovinu.
- U Hrvatskoj je poginulo 12.637, a ranjeno više od 20.000, dok je na teritoriju Bosne i Hercegovine poginulo 9.639, a ranjeno 14.563 Hrvata. To je poznato široj javnosti, Ali, da ih je od ukupnog broja poginulih i ranjenih u Hrvatskoj, više od 60% podrijetlom iz Hercegovine.[11] To rijetki znaju!
Dnevni list od 10. listopada 2012., na prvoj stranici donosi vijest: “10.000 pripadnika HVO-a ostaje bez mirovina iz Hrvatske?!“ U daljnjem tekstu uz ostalo piše: “ovdje je riječ oviše od 10.000 pripadnika HVO-a koji su od 1997. do 2001. ostvarili pravo na invalidninu, a dio njih i na braniteljsku mirovinu, ali im rješenja o invalidnini na temelju ranjavanja na južnom bojištu ili istočnoj Slavoniji nikada nisu dostavljena. Zato nisu mogli ostvariti ostala prava: skrb, naknadui za tuđu pomoć ili stambeno zbrinjavanje, što je pravi razlog najavljnenoj tužbi…” U naglašenom tekstu stoji: “Glavni argumentz Hrvatske bit će činjenica da suodluku o isolati invalidnina pripadnicima HVO-a na svoju ruku, bez zakonske podloge, donijeli Franjo Tuđman i Gojko Šušak…” [12] “Promjenom zakona o pravima branitelja u RH, koji je u pripremi, vrlo lako se ljudima koji su tužili Hrvatsku mogunaći argumenti po kojima će se od njih tražiti da vrate novac koji su premili od te zemlje…”[13]
Pečarić sa oko 1500 uglednih hrvatskih intelektualaca poziva utemeljitelje Haaškoga suda da Hrvatskoj vrate natrag žive naše branitelje. Jer pripadnici Hrvatske vojske te generali Ante Gotovina i Mladen Markač tijekom devedesetih godina spasili su i zaštitili muslimansko-bošnjački narod u UN-ovoj zaštićenoj zoni u Bihaću. S pravom se akademik Pečarić pita: zašto je potpuno oslijepila božica pravde, pretvorivši se u politikantski cirkus nijekanje vlastite egzistencije, koja je još od rimskoga prava, osim naravno u sustavima totalitarnih diktatura, gledala barem na jedno svoje oko. Josip upozorava na vlast u Republici Hrvatskoj poslije 2000. godine, kada su nerazbotiti pojedinci iz tada novoizabrane vlasti u Hrvatskoj pristajali na gotovo sve uvjete da bi opravdali svoje preuzimanje vlasti nad Republikom Hrvatskom.
Umjesto zaključka
Dragi prijatelji kulture!
Radujem se večerašnjem boravku akademika Josipa Pečarića među nama. U njegovu dolasku prepoznajem apostolsku revnost obilaska hrvatskog naroda u stoljećima vlastitim krajevima. Vi vraćate nadu ovom ispraćenom i varanom narodu – posljednjih godina od predvodnika vlasti u Lijepoj nam domaji.
Draga braćo i sestre!
Moramo se osvijestiti i ostati narod nade. Prisjetimo se da je biskup Valentin Pozaić upozorio 5. kolovoza 2012. u Mariji Bistrici, da se u današnjoj Hrvatskoj – nadodajem: a još više u Bosni i Hercegovini - “ mračna komunistička prošlost ne kažnjava, već nagrađuje. Štoviše, uspoređuju se masovni ubojice i teroristi s hrvatskim braniteljima – što je znak krajnje moralne izopačenosti. I premda je ta ideologija jedno od najvećih zala u povijesti čovječanstva, nije ih sram.” Uvjerfen sam da dijelims vama uvjerenje da je u Bosni i Hercegovini stanje za hrvatski narod još gore.- Za osloboditi se toga zla u Hrvatskoj biskup je progovorio o pohodu lustracije, opisavši njezin put - od Pantovčaka, preko Markova trga s obje strane, Zrinjevaca, Prisavlja do pohoda cijele Domovine, naglasivši da se ne zaboravi da guja u hrvatskim njedrima stoluje i koti nove antihrvatske guje…. Te zločine nikada ne smijemo zaboraviti, ni prešutjeti; naprotiv, moramo dizati glas istine i o počiniteljima toga zla: a to je zločinački komunistički antihrvatski, anti-teistički – protu-božji režim, i njegovi brojni sateliti – koji još i danas sablasno kruže i marširaju Lijepom našom domovinom, uživajući neizrecive privilegije društvene, političke i financijske.”[14]
'Danas ovaj narod ponižen, rekao je biskup Živković, i pognut poput prosjaka puže i kuca pred vratima umorne starice Europe, sprema žrtvovati ne samo svoje sinove nego i mnoge vrijednosti i bogatstva za mrvice koje preostaju na stolovima njezina bogatstva i moći', riječi su upućene ne samo brojnom vjerničkom mnoštvu na Udbini, nego svim Hrvatima u domovini i iseljeništvu. Zabrinut za svoju domovinu Hrvatsku reći će i ovo: 'Mnogi danas Hrvatsku doživljavaju kao zemlju bez nade, prepunu ljudi savladanih letargijom i beznađem - od nazočnih branitelja do mladih koji svugdje osim u njoj vide svoju budućnost'. Biskup je tom prigodom pozvao Crkvu, ako želi ostati vjerna svome poslanju, da ne smije šutjeti, da ne smije popustiti pred napastima interesa i kompromisa i da mora 'poput proroka stati na stranu istine bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti'.”[15]
Moj život u Hercegovini tijekom minulih desetljeća uvjeravao me je da živim s nekim Hrvatima koji mrze što su Hrvati.
Takvih je bilo puno kada je Hrvatom u Hercegovini teško bilo biti! To se pokazalo i za Obrambenog rata – posebno u časovima pobjede hrvatskih branitelja. To se ponavlja i na izborima u gotovo stopostotnim hrvatskim općinama.
Nažalost ne osjećam samo to ja, nego i još neki na ovim stranama. U takvoj sredini nastavljam živjeti, svjestan da će takvih i u buduće biti. Drugi neka čine što hoće, ali ja sam odgovoran za svoja djela i korake.
Josipe, znate da ne samo u Hrvatskoj, naglašavam u Vladi Republike Hrvatske, ali i u Bosni i Hercegovini, ima podosta Hrvata koji mrze što su Hrvati. Oni mrze i ustanove koje imaju prvu riječ u nazivu s pridjevom H – Hrvatsko kulturno društvo… Hrvatska akademija, - kod Matice taj je pridjev na drugom mjestu, pa su, čini se, i odnosi drukčiji… Čak imamo neke koji vode društvo s istim imenom, a pokazuju da mrze njegovu nacionalnu odrednicu. To nas, čitajući Vaše knjige, razgovore i pisma, ne čini manjim Hrvatima, nego potiče da ostanemo Hrvati i da i one braćom zovemo!
Pred sobom imamo brojne uzore. Bogu zahvaljujemo za njih, jer nas oni, usprkos svemu, vuku naprijed.
Napisao sam i to s ponosom ponavljam: Tuđmanovo glavno djelo po kojem će ostati ne samo zapamćen, nego i trajno štovan je Republika Hrvatska. Napadači zaboravljaju da je državnik dr. Franjo Tuđman svojim radom i žrtvom za hrvatski narod povijesni tijek usmjerio novim pravcem. Stvorio je Državu! Samo još jednom je to u tisućljetnoj povijesti hrvatskog naroda uspjelo! Više od toga nije mogao ni sanjati. I to je dosta![16]
Hvala dobrom dragom čovjeku, akademiku Josipu Pečariću na još jednoj knjizi. U knjizi je ispisan vapaj istinskog domoljuba. Ona je i tužna knjiga zbog tolikog opisanog ponižavanje Hrvata. Nadalje ovo je knjiga istine, jer poslije čitanja ove knjige znamo više i bolje o Hrvatskim braniteljima, posebice osuđenim generalima i onima koji s Praljkom čekaju presude, akademik Josip Pečarić podigao je neuništivi spomenik.
Zato, treba pozdraviti i čitati i knjigu akademika Josipa Pečarića, Rasizam svjetskih moćnika i ostale njegove knjige jer je on iz plejade onih hrvatskih pisaca kojima je istina ne samo preča od prijatelja, kako bi rekao Aristotel, nego zato što je jedino na istini moguće graditi trajnu sigurnost i živjeti u slobodi, kako nam u ušima odzvanjaju Isusove riječi. Bez istine, poručuje prof. Miroslav Tuđman, – sve je samo primirje i prikivanje pravih uzroka i razloga povijesnih stranputica” (str. 396.).
Prof. dr. fra Andrija Nikić
[1] Zahtjevi velikosrba glase: „Omogućiti Srbima izlaz na more i stvoriti državu za zapadnom granicom duboko na teritoriju Hrvatske, kako bi Srbi živjeli u jednoj državi (tzv. Velika Srbija), cilj je srpske politike već od sredine 19. stoljeća. Stvaranje Jugoslavije (prve i druge), u kojim su Srbi kao najbrojniji narod dominirali (posebice za vrijeme prve Jugoslavije), taj je cilj uglavnom bio ostvaren. Međutim, želja dijela srpske političke elite za potpunom dominacijom Srbije nad ostalim jugoslavenskim republikama, koja je javno izražena sredinom 1980-tih, u konačnici je prouzročila raspad Jugoslavije.“ Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih (Republika Hrvatska i Domovinski rat: pregled političkih i vojnih događanja 1990., 1991. – 1995./1998.), Zagreb, prosinac 2011., str., 188. Usp., Milan Vuković, Glas naroda – glas Božji, Hrvatski list, 19. siječnja 2012. str. 48.-49. s porukom: Zakon o ništetnosti ne smije ni pravno ni politički b iti poništen jer dok je njega, Srbija nema što tražiti ni poduzimati protiv hrvatskih branitelja.
[2] Atanasije Jefitić (r. 26. XII. 1937.) godine 1992. izabrao je za Episkopa Zahumsko-Hercegovačkog. Umirovljen je 1999. godine. Živi u manastiru Tvrdoš. http://www.spcoluzern.ch/index.php?pg=1291&lang=srl
[3] Dr Jovan Radulović, Slavno doba Mostara, Izd…SPKUD Gusle – SPCO Mostar, Mostar, 2010. str. I-VI. Drugo izdanje knjige priredili su dr. Ranko Popović i dr. Draga Mastilović.
[4] Usp. Grupa autora, Stari mostovi u Mostaru. Izd. „Crkva na kamenu“, Mostar, 2004.
[5] Eksploziv u temelje Starog mosta postavili su srpski rušitelji mostova, a njega su aktivirali pripadnici bošnjačke armije.
[6] Grupa autora, Urbicid '92 , Mostar – Zagreb, 1992. hrvatski i engleski tekst, Drugo izdanje, str. 23. Prvo izdanje objavljeno je iste godine.
[7] U životopisu Josipa Pečarića piše da je rođen 2. rujna 1948. godine. Prema riječima samog Josipa, točan je nadnevak 3. listopada. U obitelji je imao još brata i sestru.
[8] http://www.halapa.com/biogkratak.html
[9] Čujem da je tridesetak osoba odbilo ili napustilo sudjelovati u radu Haaškog suda. Razloge nam daju naslutiti.
[10] Dobio 13. listopada 2012.
[11] Viktor Nuić, Istina o «Hercegovačkom slučaju», Drugo dopšunjeno izdanje, Zagreb 1998., str. 46.
[12] Dragan Bradvica, 10.000 pripadnika HVO-a ostaje bez mirovina iz Hrvatske?!, Dnevni list, 10. listopada 2012., str. 8.-9.
[13] Bradvica, D., 10.000 pripadnika HVO-a ostaje bez mirovina iz Hrvatske?!, Dnevni list, 10. listopada 2012., str.9.
[14] http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=143470
[15] www.:hkv.hr/hrvatski list/13071.domazet
[16] Usp. Andrija Nikić, Dr. Franjo Tuđman, Tvorac Republike Hrvatske, Mostar, 2000.