Tragajući za preživjelim hrvatskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata, koji bi bili voljni iznijeti svoja autentična svjedočenja iz toga vremena, 26. listopada 2008. stigoh do Nike Marelje, rođenog 1925. u Piroti – Travnik, koji je 1943. pozvan u Hrvatske oružane snage (HOS).

Gospodin Niko Marelja odmah na početku kazivanja svojih ratnih uspomena napominje da je 1943. pozivan u hrvatsku vojsku te da se tada s travničkog područja i šire u nju okupilo 2.000 pozvanih, što Hrvata što Muslimana.

„Raspoređeni smo u: Vinkovce, Zemun i Vukovar, a ja sam u Zemunu pripao I. streljačkoj pukovniji. Zanimali smo na ušću Save u Dunav, jer je to područje potpalo Hrvatskoj konjičkoj školi. Tu smo bili oko osam mjeseci. Odatle smo stigli u Zagreb. Postao sam 'inženjerac'. Dobili smo pribor i sve što nam pripada. Nakon četiri-pet dana strpali su nas u vlak i odvezli u Austriju na izobrazbu. Zapovjednici su bili većinom Nijemci. Tu je osnovana Plava divizija. U jesen 1943. dobili smo prekomandu na Jadransko more. Raspoređen sam u postrojbu inženjeraca. Pojavili su se partizani koji su rušili mostove i sve ostalo, a Plava divizija je držala položaj od Delnica do Crne Gore. Imali smo najviše borbe s četnicima“, dobro se sjeća Niko, te nastavlja: „Kad su četnici oslabili, došli su na pregovore s Nijemcima. Jedne nedjelje, kad smo izašli iz crkve u Konjicu, izabrali su nas od 20 do 30 vojnika i dočasnika. Nijemci su rekli da idemo na pregovore s četnicima. Od Konjica uz Neretvu došli smo do jedne stare kuće. Njemački dočasnik govorio da će sa stijena u grupama doći četnici do te kuće na čelu s Dražom Mihailovićem. Zaista tako i bi. On priđe njemačkom dočasniku. Razgovori i pregovori s četnicima su vođeni četiri sata, a za svo to vrijeme bili smo u četničkom okruženju“, pripovijeda Niko i veli kako su ih četnici napali, ali da su se uspjeli nekako izvući te je nakon toga njemački časnik zatražio da se krene u borbu.

„Krenuli smo preko planine Sniježnice, gdje su nas dočekali četnici i teško ranili jednoga našeg vojnika. Kad smo stigli u Bileću četnici i partizani bili su na Tjentištu. Zatim smo skupa s četnicima krenuli protiv partizana. Borili smo se tako jedan-dva sata, a četnici najednom bježe natrag. Čim su se odmakli od nas 200 metara, odmah su se okrenuli protiv nas, bez obzira što ih je njemački časnik naoružao i dao im još neku opremu.

Na jednoj planini kod Bileće bila je jedna postrojba Princ Eugen divizije. Krećemo se prema Nevesinju, a potom prema Mostaru, gdje smo se odmorili 4 - 5 sati. Odatle krećemo u Široki Brijeg. Naš zapovjednik tada dobiva od partizana pismo u kojem je pisalo: 'Nećete tu božičkovati. Selite se!' Bilo je to 1944. Partizani su krenuli prema Mostaru i tako udarili na nas. Imali su šest tenkova. Naši su postavili na jednoj okuci protutenkovski top (tri Hrvata i tri Nijemca). Tri Hrvata su ostala na okuci, opalili na tenk u gusjenice i on se zapalio. Jedan partizan je uspio iskočiti iz tenka u vodu. Uhvaćen je, a drugi partizan je izgorio u tenku. Tu sam ranjen u nogu te su me moji odvezli u Bijelo Polje u bolnicu, a peti dan sam opet bio u postrojbi“, navodi gosp. Marelja.

Okrutnost slovenskih partizana

Nakon borbi s četnicima i partizanima stigla im je zapovijed da se povlače do Zagreba te su se stalno na tom putu borili. Odatle su krenuli ka Zidanom Mostu.

„Pruga i ceste bile su zakrčene. Tu su ustaše, domobrani, Nijemci. Rekli su nam da idemo braniti Berlin. Kad smo stigli na Dravu, partizani su već zaposjeli suprotnu stranu. Preko mosta nismo mogli jer je bio miniran”, prisjeća se Niko i kaže da su na jednu livadu, gdje su se odmarali, najednom stigli Englezi. Oni su naredili Niki i njegovim suborcima da bace oružje te kazali kako će dobiti propusnice i ići svojim kućama.

„Međutim, tako nije bilo. Četnicima su dali propusnice, a Hrvate zadržaše na livadi. Nastala je zbrka. Neke skupine su krenule šumom prema Italiji, a ja i mnogi drugi ostali smo na livadi. U mojoj satniji bilo je pola Hrvata i pola Muslimana, ali oni jedne noći, dok smo mi spavali, pređoše u partizane. Tada nas preostale počeše kupiti slovenski partizani i govoriti nam da će nam dati hranu i testere kojima ćemo rezati drva. Međutim, čim bi se skupilo 30-ak vojnika, partizan - Slovenac bi javio i oni bi kamionom te hrvatske zarobljenike odveli u logor u Kranj. Na taj način su slovenski partizani odveli u logor više tisuća hrvatskih zarobljenika. U Kranju su nas poskidali 'do gaća'. Svoja prljava odijela poskidaše sa sebe i pocijepaše ih. Dotjerali su nas u Ljubljanu. Tu partizanski zapovjednik naredi da na jednu stranu izađu ustaše. Treći put je rekao da on zna sve tko je bio ustaša. Odvojeni su i naredio je da ih vežu. Komandir je rekao sprovodniku: 'Tu kolonu ustaša vodi do prve jaruge i pobij!' Jedan partizanski oficir prišao je tome sprovodniku i rekao: 'Druže komesare, nećemo ih tući oružjem nego ćemo ih klati noževima!' Komesar odvrati: 'Hajde, terat, nisam ti rekao čime ćeš ih pobiti! Nas koji smo ostali živi potjeraše iz Ljubljane pješke u Zagreb - Dugo Selo, Daruvar, Bjelovar.... Tuda su nas gonili do Beograda, a stalno nas je bilo sve manje i manje. Kada smo stigli u Beograd, naša kolona je od 5.000 spala na svega oko 2.000. Svi ostali, njih 3.000, su na razne okrutne načine poubijani. Ništa bolje nisu prošli ni oni u ostalim kolonama. U našoj koloni 'četiri po četiri' bilo je i 20 njemačkih časnika. Sve je poskidalo s njih. Nisu dozvoljavali nikome da se napije vode iz porcije, nego su pojedinci, kada bi nekako uspjeli ustima zahvatiti malo vode, jedni drugima iz usta u usta davali vodu. Ubijali su one koji su nam pokušali dati hranu i vodu. To su strašni zločini. Oni se ne mogu ni opisati“, tvrdi Niko prisjećajući se svoje teške prošlosti.

Partizanski genocid

O daljnjoj svojoj i sudbini svoje mučeničke kolone nastavlja: „Stigli smo u Demir Kapiju. Tu smo zatekli Talijane koji su bili zarobljeni u Rusiji. Sjećam se da je iz Travnika bilo oko 35 dragovoljaca na Rusiji, od 1941. Na zahtjev Italije, talijanski su zarobljenici pušteni kućama. Ja sam sa svojim drugovima bio u Demir Kapiji na prisilnom radu sve do Miholja 1945. Bio sam bolestan, bez hrane, spavao na podu. Spao sam na svega 40 kila težine. Na kraju još jednom naglašavam, da sam od Slovenije do Beograda prošao sve logore i prepatio strašne muke, pa nije ni čudno što sam tako bio oslabio. Dvije godine nakon dolaska kući pozvan sam na na služenje vojnog roka u tzv. JA“. (Od 1. ožujka 1945. naziv dobila Jugoslavenska armija - JA, do 22. prosinca 1951. kada mijenja naziv u Jugoslavenska narodna armija - JNA).

Kada čuje na radiju, gleda na televiziji ili čita iz knjiga i novina da komunistički partizani nisu činili nikakva zla nad hrvatskim vojnim zarobljenicima i civilima - starim, mladim i nejakim u ratu, pa čak ni 1945., kad je rat već bio završen i oružje zašutjelo, Niko ne može, a da se ne zapita: zar je komunistička propaganda mogla toliko godina nakon rata sijati strašne laži i trovati tim lažima mlade naraštaje? On ističe da je nepobitna činjenica kako su komunistički partizani počinili u ratu i poraću pravi genocid nad Hrvatima.

„Vjerujem da u pitanju nije samo srpska osveta za ono što su ustaše u nekim mjestima činili Srbima – što je za svaku osudu – nego da je u pitanju mnogo širi splet radnji, u što spadaju velikosrpski i engleski planovi, tim više što Englezi udomiše u svojoj zemlji velikosrpsku kraljevsku kliku, a mnogo su učinili i na spašavanju četnika, dok su hrvatske zarobljene vojnike i civile masovno izručivali Titovim partizanima, mada su znali da ih tamo čeka klaonica. Osim toga, tu su i Rusi, koji su uvijek bili naklonjeni Srbima i Crnogorcima“, komentira gosp. Niko Marelja ne skrivajući ogorčenost takvim spletom događanja.

Prevare komunističke Jugoslavije

„Kako je većinski zapovjednički kadar u partizanima na kraju rata bio srpsko-cronogrski, a bilo je dosta i slovenskog, koji je bio više naklonjen Srbima i Crnogorcima nego Hrvatima, nije iznenađujuće što su partizani imali sasvim drugi odnos prema četnicima, kojima su brijali brade i odmah po zarobljavanju uključivali u svoje redove, dok su zarobljene hrvatske i njemačke vojnike, kao i hrvatske zarobljene civile masovno brutalno ubijali“, navodi Niko.

Također ističe da su mnogi četnici još tijekom rata prešli u partizane te da im je Josip Broz Tito dao oprost još 1941.

Niko Marelja ne vjeruje da su poslijeratni predsjednik Jugoslavije i ratni partizanski zapovjednik Josip Broz ista osoba.

„U krajnjem slučaju, može se kazati“, ističe Niko, „da Josip Broz Tito i nije bio Hrvat, bar ne pravi. Jer pravi Hrvat, ni po cijenu svoga života, ne bi nikad dozvolio da se izvrši tako strašan zločin - genocid nad hrvatskim narodom. Tito ne samo što nije ništa poduzeo da se to spriječi, nego je na određen način poticao na taj zločin, što znači, da je i on zločinac.“

Niko veli da većina Hrvata, sadašnjih i budućih generacija, neće nikad oprostiti Titu, kao ni hrvatska povijest, bez obzira što ga i danas veličaju njegovi sljedbenici, osnivajući brojna društva s njegovim imenom, podižući mu spomenike...

Da se nikada ne zaboravi

Sa sigurnošću se može reći da je bilo velikog stradanja hrvatskog naroda i prije nestanka NDH, o čemu govore brojna otkrivena stratišta iz rata, čiji se broj, nažalost, i danas stalno povećava, a da mnoga od njih još uvijek nemaju nikakvog spomen-obilježja. U nekim pak slučajevima, gdje su i postavljena, ne navodi se ni ukupni broj žrtava.

Poznate činjenice se trebaju navesti, međutim to ne treba činiti iz bilo kakve mržnje i osvete, nego jednostavno da buduće generacije znaju kada su ti ljudi stradali, gdje i od čije ruke, jer i to je dio povijesti - povijesti pisane hrvatskom krvlju, hrvatskoga holokausta.

Treba istaknuti da veliku odgovornost snose i oni koji nikad nisu osudili nikoga za ove zločine, kako bi se bar donekle zadovoljila pravda i pružila utjeha onima koji izgubiše svoje: sinove, očeve, braću, sestre, djedove, mladenačke ljubavi, uglavnom višegeneracijski cvijet hrvatske mladosti.


Stojan Miloš

(Članak je izvorno objavljen u glasilu Katolički tjednik)