Predsjednički kandidat SDP-a Ivo Josipović svojedobno je rekao ''zacrvenit ćemo Hrvatsku'', stoga je razložno i opravdano esdepeovce zvati crvenima. Budući da su se sami tako deklarirali.


Ovaj uvod, dakako, treba shvatiti kao objašnjenje uporabe određenih pojmova. Da ne bi tkogod, ne daj Bože, pomislio kako socijaldemokratima spočitavam komunističku prošlost. Ne, ta se stranka, koja se iz samo njoj znanih razloga naziva partijom, još devedesetih godina reformirala i transformirala u demokratsku. Ipak, boju su zadržali. Valjda da ne bi izazivali zabunu kod pristaša koje malo sporije misle.

Oni stari ''crveni'' znali su biti nezgodni, agresivni i opasni. Klasnih su se neprijatelja rješavali po kratkom postupku, a imovinu konfiscirali. Čim bi u panorami sretnog socijalističkog društva uočili da netko ili nešto strši, odmah bi ga poravnali s okolišem. Socijalni pejzaži bjehu čisti i ravni kao engleski travnjaci. Barem naoko, a ispod je kuhalo.

Danas, kao socijaldemokrati, crveni su puno uljuđeniji: ne bi strijeljali druga zato što je peder, kao onog nesretnog Mardešića nekada, niti bi konfiscirali imovinu, recimo, Tedeschiju. Štoviše, danas čelnik socijaldemokrata često citira Bibliju, podržava LGBT-pokret i kupa se s Tedeschijem ispred njegove vile. To je pohvalno, to je veliki napredak!

Međutim, neke navike teško se gube. Naročito ona o oduzimanju tuđe imovine. Crveni su tu krajnje nepredvidivi. Nakon hvalospjeva slobodnom tržištu, privatnoj imovini i privatnom poduzetništvu odjednom u njima proradi stari refleks i počnu otimati. Znamo, malo su to pregrube riječi. Ne dolaze s puškom i ne galame. Dapače, prikradaju se tiho i zbore umiljato, metode su danas puno suptilnije! Ali ništa manje efikasne. Pa se tako ministar poljoprivrede dosjetio kako će rasturiti mljekarstvo i natjerati mljekare da krave otprave u mesnice, a svoja gospodarstva prodaju budzašto. Valjda stranim investitorima, jer se u međuvremenu ''truli Zapad'' popravio i nije više truo kao što je bio. Nego truliji. Sličniji istinskim zamislima klasika marksizma-lenjinizma, koliko god to apsurdno zvučalo.

Uočeno je također da obični ljudi u ovoj zemlji još uvijek posjeduju previše nekretnina, pa je ministar financija odlučio malo prodrmati taj ''sitnosopstvenički mentalitet'' i usput napuniti državni proračun.

Od 1. travnja 2013. godine uvodi se porez na nekretnine. Stopa poreza na tzv. drugu nekretninu, ukoliko nije iznajmljena, bit će 2%, jedna od najviših u Europi. Ako se to uistinu dogodi, brojne vikendice, djedovina i stanovi kupljeni na kredit kako bi se barem nešto ostavilo djeci otići će na bubanj. Hrvati su bogati, običan Nijemac ili Francuz imaju možda višestruko veću plaću, ali ni približno zemljišta i stambenih kvadrata kao običan Hrvat. Treba to promijeniti, misle u EU, a Linić se slaže. Kako više nije uputno otimati silom u ime neke izmišljene revolucionarne pravde i klasne jednakosti, pribjeći će se poreznim metodama.

Posljedica takve porezne politike bit će dalji pad cijena nekretnina – jer će se građani panično rješavati istih budući da ne će moći plaćati porez – i propadanje građevinskog sektora. Sve u svemu, bit će to posljedice katastrofalne po državu, društvo i najveći broj pojedinaca u društvu. Otimačina, kako vidimo, može poprimiti različite oblike, maskirati se ovako ili onako, ali svejedno ispod maske ostaje ono što jest – otimačina.

Kada cijene nekretnina postanu smiješno male, nastupit će ''igrači'' za koje je teren i pripreman. Tada ćemo već biti u ''Europi'', slični Nijemcima i francuzima barem po tome što će većina građana biti podstanari. Ali, kao što to i priliči ''nerazvijenim Balkancima'', podstanari s jako niskim plaćama.

Nakon što smo ostali bez banaka, tvornica, hotela i naftne industrije, ostat ćemo i bez krova nad glavom. Ali bit će da upravo to i želimo, jer najnovije ankete pokazuju da vladajućima raste popularnost.


Damir Pešorda