Osvrt na knjigu Vatroslava Murvara, Na izvorima neistina I. i II. knjiga, Matica hrvatska, Zagreb, 1941.

Utjecaj „srpske hipnoze“ ni danas nije zanemariv, premda je ona nakon barbarske agresije na Hrvatsku i poraza u ratovima 90-ih godina znatno izgubila na svom šarmu. Danas se prepoznaje uglavnom kao sustav organiziranih i spontanih zapreka afirmaciji pojedinih naroda, koji su se tijekom „proljeća naroda“ oslobodili Jugoslavije, kao državnopravnoga okvira „srpske hipnoze“. Ovu je pojavu Ivo Pilar definirao kao profinjeni sustav laži i paralaži, stavljen u službu pojačanja vlastite moći, koji protivnika toliko smete, da na koncu ne zna ni kuda ni kamo, te se konačno apatično i bez volje prepušta vodstvu perfidnog častohlepnika.

Budući da je povećanje vlastite moći bitno svojstvo, cilj i životni sadržaj svakog Bizantinca, Pilar smatra, kako laž i paralaž postaju dužnošću, čim služe tim sredstvima, a posljedica je toga da Bizantinac vjeruje vlastitim lažima svim žarom svoga religioznog htijenja. U tom žaru u vlastite izmišljotine i smicalice, po Pilarovu mišljenju, leži izvor sugestivne moći, koja se prenosi na druge. To i jest bit dvjestogodišnje srpske svetosavske politike, koja je na kraju, asimilacijom vlaškoga stanovništva u sklop srpske nacije te teritorijalnim proširenjima polučila određene rezultate, koji joj i danas, u prilagođenim okolnostima, služe za vođenje tradicionalne velikosrpske politike.

Nakon Pilara publicistički je tu politiku sustavnije pokušao raščlaniti Vatroslav Murvar (1920. – 1997.) u svom djelu „Na izvorima neistina“, koje je nakon prvotnoga izdanje opetovano 1999. u Mostaru i Zagrebu. Premda nije dosegnuo povijesnu dubinu Pilarevih istraživanja, Murvar je svojevrsna potvrda njegovih zaključaka, koji su praktično bili provođeni u karađorđevićevskoj Jugoslaviji. U uvodnom dijelu studije takvu srpsku politiku nije ocijenio promidžbom, ustvrdivši kako se radi o manipulaciji unutar znanstvenih disciplina. Dok je Pilar gotovo precizno utvrdio ulogu Šafarika, Dobrovskoga, Kopitarai Rankea, a kasnije Hedervaryja i Kalaya u širenju srpskoga mita, Murvar je obradio terenske pohode Vuka Karadžića po Hrvatskoj te njegovu ulogu u nijekanju svakoga hrvatstva. U prvom svesku svoje knjižice raščlanio je svetosavski odnos prema cjelini hrvatskoga etnografskog područja i hrvatskom narodu.

Osim već poznate krilatice kako su svi štokavci Srbi, kajkavci Slovenci, a tek govornici čakavštine Hrvati, i zemlje je u kojima žive govornici hrvatskih narječja raspodijelio između Slovenaca i Srba. U Dalmaciji pak, osim manjega dijela stanovništva na otocima, Vuk tvrdi kako nigdje nema Hrvata. Nešto drukčijom terminologijom, a u istovjetnu svrhu, poslužio se u svojim etnografskim radovima i Jovan Cvijić, koji je prostor od Alpa do Soluna te sve do predgrađa Sofije proglasio srpskim etničkim teritorijem. Osim teritorijalnoga prisvajanja, nositelji te tzv. znanstvene manipulacije u međunarodnoj komunikaciji su krivotvorili brojčani odnos pučanstva, koji je uvijek išao na štetu Hrvata, što je pred kreatorima europske politike stvaralo dojam o moćnom i velikom srpskom narodu, razdijeljenu po upravama različitih velevlasti, kojeg zbog neriješena pitanja treba okupiti oko kneževine, a kasnije i Kraljevine Srbije.

Odnos prema nekadašnjoj Banskoj Hrvatskoj svodio se na prisvajanje Srijema i Slavonije te područja Like i dijelova današnje Banovine i Korduna, koji su zajedno u agresiji i nakon osvajanja 1991. tvorili tzv. krajinu. Zbog privlačnosti jadranske obale i snažne kulture, srpskim je ideolozima posebno na udaru bila Dalmacija, a u njoj grad Dubrovnik sa svojom posebno izgrađenom književnom kulturom te Boka kotorska, koju su sustavno počeli kolonizirati. Pitanje BiH bilo je tada kao i nedavno stožerni problem srpske politike. Njezini su se osnovni elementi sastojali od nijekanja bilo kakva hrvatstva BiH, što je politički tada odgovaralo i ugarskoj komponenti habsburške politike, pa su Srbi uspjeli izboriti svoju crkvenu i jezičnu autonomiju, što je vodilo političkoj samostalnosti, koja se na kraju i realizirala 90-ih godina u državnosti Republike Srpske, sa svim onim osobinama svetosavlja, u kojem inovjerci nemaju što tražiti na srpskim područjima.

Murvar se dijelom dotaknuo i pitanja Hrvata u Bačkoj i Banatu te sandžačkih muslimana, koji su se tada očitovali Hrvatima, proglasivši prve Bunjevcima, kako bi ih lakše odvojili od njihove etničke grane i kao što su prije posrbili pravoslavne Vlahe, tako su sad nastojali bunjevačke Hrvate privesti srpstvu. Muslimane su, uostalom kao i one u BiH, proglasili poturčenim Srbima. Bez obzira na hrvatsko etničko podrijetlo, današnja muslimanska politika pripadnike islamske vjere nacionalno smatra Bošnjacima, što je u političkom smislu, ako ne uspjeh srpske, a onda svakako zakašnjele Kalayeve politike, koja se na svojevrstan način odrazila i u Daytonskom sporazumu, kad je starosjedilačkim Hrvatima u obliku bošnjačko-hrvatske Federacije priznat entitet.

U drugom svesku knjige Murvar je obradio srpsko nijekanje hrvatskoga jezika i narodne književnosti, hrvatske književnosti i kulture, hrvatske povijesti, himne, vjere hrvatskoga naroda i hrvatske državu. Odrazi navedene srpske strategije i danas su živahni u hrvatskom javnom prostoru, a nositeljima srbohrvatstva posebno se drago džilitnuti na hrvatski jezik, što pokazuje, kako unatoč ratnom porazu velikosrpstva, ideja obnove Pećke patrijaršije nije zamrla u ideološki zadrtijem dijelu svojih nositelja.

Murvar je posebno argumentirano obradio krivotvorenje hrvatskoga usmenog blaga, koje je Karadžić, prikupljao i prepisivao iz hrvatskih izvora te zamjenom etničkih oznaka, tiskao u svojim zbirkama pod srpskim imenom. I svojatanje hrvatske književnosti nastavilo se kad je nedavno Matica srpska u svoju ediciju srpske književnosti uvrstila dubrovačke pjesnike. U povijesti se pak nije smjelo govoriti o vlaškoj kolonizaciji po Hrvatskoj, što i danas slično zastupa povjesničar Drago Rokasandić. Jednako tako i danas je teško govoriti o prijelazu katolika na pravoslavlje tijekom osmanske vlasti.

Sadašnji valovi napadaja na Katoličku crkvu dobrim su dijelom inspirirani tradicijom o kojoj piše i Murvar, a nije li se svojedobno brisanjem naziva „državni“ u oznaci Hrvatskoga sabora pokušalo nastaviti i s osporavanjem hrvatske državnosti, o kojoj su s toliko cinizma pisali velikosrpski ideolozi?

Murvar je prije 7 desetljeća samo detektirao politiku, koja je i danas, ali ne kao onda, ipak poprilično žilava.

Mate Kovačević