U Hrvatskoj je gotovo neprimjetno prošla vijest  kako su Srbija i Slovenija dogovorile zajednički nastup pred Europskim sudom za ljudska prva u Strasbourgu. Suradnja je dogovorena po pitanju presude ovog suda  protiv Republike Slovenije i Republike Srbije u vezi sa povratom stare štednje građanima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naime, samo koji dan ranije Sud u Strasbourgu presudio je kako je Slovenija dužna isplatiti staru štednju štedišama Ljubljanske banke dok je Srbija dužna podmiriti potraživanja nekadašnjih štediša Invest banke.

Početkom devedesetih Srbija, tada još Jugoslavija, povukla je deviznu štednju klijanata Invest banke iz BiH i Hrvatske u Beograd, dok je Slovenija prisvojila deviznu štednju štediša Ljubljanske banke. I dok je Srbija devedesetih godina financirala svoj ratni stroj u pohodu na Hrvatsku novcima građana RH, Slovenija je u miru gradila gospodarski prosperitet u velikoj mjeri i novcima hrvatskih štediša.

Nakon više od dvadeset godina Europski sud za ljudska prava presudio je kako se nepravda mora ispraviti. Presude Europskog suda za ljudska prava nisu obvezujuće, ali niti jedna zemlja do sada nije uzela sebi za luksuz nepoštivati presude suda.

Slovensko-srbijanski odgovor na presudu suda u Strasbourgu ne čudi. Koordiniranom akcijom i jedna i druga zemlja pokušavaju zaštititi svoje nacionalne interese dok službeni Zagreb i dalje nijemo promatra borbu desetaka tisuća svojih građana sa pravnim smicalicama susjeda, bez ikakve namjere da im službeno pomogne.

Povijest slovensko-srpske suradnje preko leđa Hrvata ima dugačak trag u povijesti, a najnoviji pakt o suradnji samo je obnova prividno zamrlih veza.

Od stupanja tri južnoslavenska naroda u zajedničku državu 1918. Slovenci svoj napredak mogu zahvaliti ponajviše političkim savezima sa Srbima protiv Hrvata. Umijeće političke trgovine, na račun hrvatsko-srpskog sukoba, pokazao je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Anton Korošec. Ovaj svećenik, perjanica tadašnje slovenske politike, podržavao je cijelo vrijeme velikosrpsku politiku. Za vrijeme bojkota Skupštine od strane HSS-a i Stjepana Radića, Korošec je uredno koalirao sa Srbima dajući prividni legitimitet južnoslavenskoj tvorevini. Neki povijesni izvori čak tvrde kako je upravo Korošec  u Skupštinu donio pištolj kojim je ubijen Stjepan Radić. Za uzvrat Beograd se nije previše mješao u slovenske unutarnje poslove. Slovenci su nesmetano upotrebljavali svoj jezik, teritorijalno su bili obuhvaćeni u jedinstvenoj Dravskoj banovini, dok je Hrvatska bila razbijena na niz banovina, a osnovano je Ljubljansko sveučilište. Ukrtako, Srbi su Slovence pustili na miru, jer i nisu bili u fokusu njihova interesa.

Politiku Antona Korošca u avnojskoj Jugoslaviji vješto nastavlja Edvard Kardelj. Kao službeni ideolog druge Jugoslavije Kardelj sav svoj utjecaj koristi u razvoju Slovenije. Opet vješto koristeći hrvatsko-srpske sukobe osigurava Sloveniji nesmetan razvoj i napredak. Slovenci Jugoslaviju koriste do trenutka kada su procjenili kako unutar nje više ne mogu napredovati. Sklapaju kratkotrajan savez sa Hrvatskom, dugotrajan točno toliko koliko im je potrebno da se riješe Srba. Ubrzo pokazuju svoje pravo lice naplaćujući Hrvatskoj, koja se našla u ratnom vihoru pod embargom, oružje nužno za obranu po astronomskim cijenama. Dok Hrvatskom plamte ratni ognjevi i dok je fokusirana na istok Slovenci okupiraju Sv.Geru koju drže do današnjih dana.

Smirivanjem ratnih bubnjeva na Balkanu Slovenci vrlo brzo normaliziraju odnose sa Srbijom, prije svega zbog tržišta Srbije koje im je potrebno za plasiranje industrijskih proizvoda. Istodobno Slovenija na svakom koraku ucjenjuje Hrvatsko pristupanje EU. Koristeći ranije stečeni status članice Slovenija ucjenjuje Hrvatsku ZERPOM, granicom u Savudrijskoj vali, a sada i Ljubljanskom bankom. Ništa se u slovenskoj politici nije promjenilo, samo su Beograd zamjenili Bruexellom. Međutim, nakon packi iz EU, odnosno iz Strasbourga, Slovenija se ponovno okreće svom prirodnom savezniku Srbiji kako bi poravnala račune sa Hrvatskom.

Mnogo toga bi Hrvatska mogla naučiti iz slovenske politike o međunarodnim odnosima, ali i o borbi za vlastite nacionalne interese. Djelomično je ovakav smjer slovenske politike bio moguć zbog hrvatsko-srpskih odnosa, ali više zbog  izbora konstantno sposobnih slovenskih političara, upravo onoga što se u Hrvatskoj pojavi rijeđe nego snijeg u Sahari.

Željko Primorac