Svi danas nekako svjedočimo da smo znali da će pravda pobijediti. Generali, naši hrvatski, ratni pobjednici, Ante Gotovina i Mladen Markač, proglašeni su nevinima. Prije toga godine su proveli u njihovoj tamnici, i to smo znali. Zapravo, sve smo lagali. Ništa nismo znali. Znali samo jedino ono što nam je Duh Sveti šapnuo dok smo se molili za svoje generale i svoju domovinu. A jesmo li se molili?


Dok je sudac čitao svoje slovo, nalazio sam se u Jeruzalemu na onom mjestu gdje je Petar zatajio Isusa. Prijatelji su mi SMS-om javljali rušenje optužbe o prekomjernom granatiranju Knina, rušenje optužbe o udruženom zločinačkom pothvatu, trenutak kad je sudac preko usta prevalio da su nevini. Gledao sam stube kojima su Isusa vodili do Kajife i slušao Petra kako ga izdaje, slušao i pijetlov pjev, pa onda osjećao suze zbog Isusa, zbog generala. Nisam uskliknuo da je pravda pobijedila, čija, i nisam uskliknuo da sam znao, što. Osjećao sam samo slatkoću naše borbe za slobodu i slatkoću onoga trenutka kad su se naši bojovnici vratili iz nametnutog nam rata. Pobijedila je naša pravda jer je se nije moglo zatrti.

Preko interneta u franjevačkom hodočasničkom svratištu poslušao sam podnevne vijesti, valjda Hrvatskog radija. Pogledao sam i sinošnji središnji Dnevnik, opet valjda naše Hrvatske televizije. Unatoč svemu u pozadini su se osjećale one Petrove riječi prije nego što mu je pijetao zakukurikao. Ma jesu oni slobodni, ali... Hrvoje Zovko napravi prilog za tv kao da se radi o narodu iz tunguzije, a ne o hrvatskome. Govor politički korektan nema što. Njega ne će kritizirati oni čije se djelo danas sruši kao kula od karata. Jer on zna što radi. Neki drugi su se zaigrali pa umjesto da pomognu gazdama počeli im nanositi štetu. I zato sve danas bi kako bi. Trenutni predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović uopće ovako ne misli. Reče da mu je drago da su generali oslobođeni, da su nevini, međutim hrvatska država je kriva onima kojima je nanesena šteta i bol... I on politički korektno šalje svoju poruku, ali ne nama, nego njima. Želi reći da je i dalje na pravoj strani, ali se ne može drukčije jer ti generali koji su trebali biti osuđeni danas su, eto, oslobođeni i nije on kriv. Zanimljivo, ne reče u govoru o krivnji, kao uobičajeno, Republika Hrvatska, već država. Naoko sitne podrobnosti, ali tako bitne.

Nego da mi preskočimo ova današnja daljnja imena. Njih sam dvojicu spomenuo sam zbog toga što su tipični primjer skupine koju nije briga za opće dobro, važno je tek da je njoj po mjeri. Odnarođeni političari i odnarođeni mediji. Htjeli bi nas kljukati svojim istinama, ali ne ide to tako.

Dok smo popodne molili put križa, uobičajena slika. Gradska vreva, vojnici teško naoružani paze na red, naša se molitva uzdiže k nebu. Počinjemo tamo gdje je nekada bila tvrđava Antonija. Pilat je u njoj sudio Isusu. Osiguravali su ga njegovi rimski vojnici. Na četiri kraja tvrđave bile su kule stražare. Ona okrenuta prema židovskom hramu bila je viša od ostalih. S nje se kao na dlanu vidjelo što se događa u prostranom hramskom dvorištu. Kako tada, tako i danas. Samo su drugi glumci u igri i ništa više. Miris sudnice ne da se izbrisati iz nosnica. Ovi što mole kraj mene to ne osjećaju. Njih more neke druge brige. Zacijelo i oni imaju ono ili one u koje su uprli prstom. A Pilatova je žena davno svome mužu govorila da se ne miješa, nisu tu čista posla. On se branio da samo radi svoj posao. Kao ovi naši u posljednje vrijeme. Haag, spomenimo ga iako mu ime ne priliči spominjati među časnim ljudima, tako rekao i oni moraju tako napraviti. Namjerno su zaboravljali da uvijek ima načina da se u teškim prilikama ostane časnim. Ne idimo daleko, naši su nam generali pokazali kako se to čini. Da su bili nečasni, davno bi osudili i njih i našu nam dragu domovinu.

Moram priznati da me pomalo živcirala molitva koja se zadnjih dana kao plima uzdigla za naše generale. Dobro je to, ali sve ovo trebalo je biti samo završnica dužeg molitvenog hoda. Ovako, bili smo pomalo poput navijača na utakmici. Prilika se približila i svi skačemo, navijamo da naša momčad pobijedi. Jer, nisu samo generali bili na optuženičkoj klupi. Mi smo zapravo to bili. Oni su samo nosili naš i njihov križ, jer i oni su mi. Hvala Bogu da se sve sretno završilo. Ali, jesmo li zaboravili još jednoga čovjeka kojemu su takav križ stavili leđa i ne će mu ga skinuti? Dario Kordić. Jesmo li se ovih dana molili i za njega? Jesmo li se sjetili tzv. Šestorke iz Herceg Bosne koju još sude? Ako smo sve to promašili, vrijeme je da počnemo drukčije. Događaji ovih dana lijepo su nam to pokazali. Uz pomoć molitve skupili smo se oko svojih generala i domovine te zajednički doživjeli pobjedu naše pravde. Sile zla ustuknule su pred njom. Stanimo konačno pred svoga Boga i s njim nastavimo graditi svoju budućnost. Njegove su riječi jednostavne, djela otvorena, svjetlo istinsko. Mudar čovjek ići će njegovim putem.

Kršćani u Paragvaju izgleda da znaju što hoće. Njihovi biskupi osudiše masone i njihove lože jer su opasnost za kršćanstvo i za njihovu domovinu. Dobri poznavatelji prilika kažu da su u svemu ovome oko hrvtskih branitelja u Haagu itekako masonski prsti. Nisam takav poznavatelj prilika, ali znam da onaj tko mi želi dobro ne će kriti kakvo mi on to dobro želi, što je u biti toga njegova dobra. I nakon toga sve postaje jasno.

Pokušavam dovršiti ovaj tekst, ali nekako mi ne ide. Previše bi misli htjelo van, a danas od prevelika govora nema ništa. Danas treba otvoriti dušu. Neka, dakle, sve ovo ostane nedovršeno, u nacrtu. Pustimo da ovaj dan još više u nama rasplamsa ljubav prema domovini. I nemojmo previše filozofirati. Hvala generalima, hvala svima koji su se borili i bore za naše bolje sutra. Nismo samo jedinke u svijetu, nego smo i članovi određene zajednice. Ako je ona prava, onda nam to treba biti na čast i ponos. Zar dvojimo glede svoga naroda?

 

Miljenko Stojić

Jeruzalem, 16. studenoga 2012.