Osvrt na knjigu Martina Grabarevića, Kalvarija hrvatskog borca, Bez oznake nakladnika i godine izdanja

Auktor predgovora knjige Martina Grabarevića (1920.)  književnik Antun Bonifačić napisao je  kako se radi o autobiografskom putopisu od Gvozdanskog do Toronta, označivši time precizno jednu osobnu ljudsku dramu preko koje se desetljećima zrcalila sudbina cjelokupnoga hrvatskoga naroda u razdobljima jugoslavenskih država, koje i nisu bile ništa drugo nego okviri za prevlast jedne zločinačke velikosrpske politike.

Monarhistička, a potom i komunistička Jugoslavija formalno i stvarno postajale su masovnim grobnicama hrvatskoga naroda.  Nu više od sudbine Gvozdanskoga, inače manje-više poznate metafore hrvatskih obrana i stradanja, Grabarević je svojim zapažanjima duboko prodro u duševni svijet vlaškoga seljaka, koji se posrbljen, sa svim svojim osobinama stavio u službu protivnika svake hrvatske državnosti. Te su protimbe posebno dolazile do izričaja u pobunama protiv hrvatske države – jednako one iz 1941. kao i one iz 1991., a sustavnije istraživanje moglo bi im korijene pronaći u politikama različitih hrvatsko-srpskih koalicija prije Prvoga svjetskog rata.

Nacionalno oduševljenje proglašenjem hrvatske neovisnosti uglavnom su plaćala nezaštićena hrvatska mjesta, koja su se nalazila u okruženjima srpskih naselja, što se poredbeno može zaključiti iz borbi, koje opisuje Grabarević u hrvatskom Pounju od Gvozdanskoga do Dvora na Uni s onima na istovjetnom bojištu, tijekom srpske agresije na Hrvatsku 1991., Gotovo se komparativno može pratiti jedinstveno očitovanje mržnje, količina i način počinjenih zločina nad Hrvatima, što je za posljedicu imalo potpuni nestanak hrvatstva s toga područja. Grabarevićeva knjiga nije samo dragocjen izvor podataka o kolektivnoj tragediji i nacionalnom stradalništvu, komunističkom zločinačkom režimu prožetu svim surovim nastranostima vlaškoga mentaliteta, nego je ona i slika našega negativnog odnosa prema vlastitoj državi, iz kojeg su dobrim dijelom potekli razmjerno i najveći masovni zločini prema vlastitom narodu, koji su kulminirali apokaliptičnim stradanjem na križnim putovima.

Nu nisu se svi pravoslavci dali upregnuti u srpska kola, o čem također svjedoči auktor knjige, kad među njima posebno izdvaja generala Milana Desovića, koji je s njim zajedno robijao u Staroj Gradišci, ali i domobranskoga nadsatnika Juzbašića, koji je 1944. u Petrinji tvrdio kako polovica Ministarstva obrane surađuje s partizanima. Hrvatski časnici i vojnici pravoslavne vjere uglavnom su smaknuti u poraću.

U knjizi su na vlastitom iskustvu posebno obrađeni radovi tzv. narodnih sudova te istrage, koje su vodili oznini i udbini oficiri uz različite torture i premlaćivanja. Najbolji odnos prema takvu sudovanju iskazao je vojni vikar Joso Vukelić, koji je ima sjedište u Petrinji, a nakon što je 1946. u Sisku bio osuđen na smrt strijeljanjem. Na upit predsjednika suda hoće li se žaliti na presudu suda, Vukelić mu je odgovorio da im se piša na sud. Na jednom od sličnih saslušanja, auktor je zabilježio i svoj odgovor istražitelju na pitanje o navodnom pokolju Srba u pravoslavnoj crkvi u Glini, odgovorivši kako za to zlodjelo mogu pitati navodnoga natporučnika Pudića, koji je iste noći nakon zločina nestao, pa se u javnosti govorilo kako je zlodjelo počinio po zadatku komunističke partije, slično kao i neki drugi komunisti u na karlovačkom području, jer su se stanovništvo slabo odazivalo na ustanak.

Uz širenje komunističkih parola kako ustaše idu od sela do sela i kolju Srbe, nakon Gline, počeli su ovi masovno bježati u partizane. Spomenuta je metoda razrađena u laboratoriju britanske obavještajne službe, a u publicistici je poznata pod nazivom „Zapalite Europu“. Nju su, nakon njemačkoga napadaja na SSSR, radikalno primjenjivali članovi komunističkih pokreta pod vodstvom Kominterne. Iz tog sljuba je vjerojatno i potjecala nerazmjerno velika uloga Srba u partijskoj raspodjeli moći po Hrvatskoj, ali i četničko kolebanje prema partizanstvu, u kojem su završili uglavnom potkraj rata. Grabarević podsjeća i na posebno područje zlostavljanja u komunističkim logorima, na tzv. revidiranje stava, koje je po Rankovićevim naputcima u Staroj Gradiški providio šef Udbe Nikola Cimeša, a o čem je u svojoj knjižici pisao i Drago Sudar. Riječ je o kombinaciji psihofizičkih metoda slamanja ljudske volje, kojima je trebalo do ludila dovesti zatočenike. Unatoč torturi, upravo divne primjere hrabrosti pokazivali su zatočeni hrvatski intelektualci, časnici i obični vojnici.

Knjiga vojnika Martina Grabarevića svjedočanstvo je o jednom zlom vremenu i hrabrosti jednoga naraštaja, čiji ideali, unatoč tragediji, nisu ostali zakopani u masovnim grobnicama. Oni su kroz torutre, mučenja, zatvore i emigraciju postali još čvršći, plemenitiji i čistiji. Zato je ova knjiga i poticaj svim sudionicima povijesnih hrvatskih događaja da ono što su prošli u ratnim godinama i tijekom borbe za stvaranje hrvatske države ne nose samo u svojoj duši, nego da to stave na papir te tako svoje svjedočanstvo ugrade u budućnost ideala za koje su se i sami borili.

Mate Kovačević