Osvrt na knjigu Nikice Barića, Ustaše na Jadranu – Uprava Nezavisne Države Hrvatske u Jadranskoj Hrvatskoj nakon kapitulacije Kraljevine Italije, Hrvatski institut za povijiest, Zagreb, 2012.

Sigurno se bez razloga ne ponavlja kako je za ozbiljniju studiju o prošlim događajima ipak potreban vremenski odmak, što potvrđuje i pozamašna studija hrvatskoga povjesničara mlađega naraštaja Nikice Barića „Ustaše na Jadranu“ (844 str.). Dapače, u njegovu slučaju vidljiva je i osobna ideološka neopterećenost pa u radu do posebnoga izričaja dolazi tek metodološki pristup arhivskom istraživanju te uporaba novijih istraživanja, koja su zbog dominantna komunističkog pristupa u historiografiji bila dostupni uglavnom manjoj skupini upućenijih profesionalaca. Tako je zahvaljujući Barićevoj studiji na površinu isplivao i cijeli niz manjih, ali vrlo temeljito osvijetljenih pitanja, kojima se primjerice bavio Tomislav Jonjić.

Nakon Barićeve knjige, u kojoj je iznimno dokumentirano obradio položaj NDH na Jadranu, razboritiji će publicisti, bilo da se radi o onima koji su podlegli ustaljenim komunističkim floskulama ili pak onima koji pod utjecajem poratne njemačke historiografije, koja je vlastitu savjest isprala tzv. hrvatskim savezništvom, bar s manje ideološkoga žara optuživati skupinu sunarodnjaka, koja je u tadašnjem spletu različitih okolnosti pokušala uspostaviti državnu samostalnost. Za cijelo hrvatsko pitanje, koje  uostalom i Barić obrađuje, možda je paradigmatično izvješće onodobnoga američkoga konzula, koji upozorava svoju vladu kako Hrvati nastoje što prije doći do Radija, da bi neovisnost proglasili prije ulaska njemačkih tenkova u Zagreb. Upravo ta želje ili pak formalni čin, koje ne prati vojna moć najbolje ilustrira položaj hrvatske države na Jadranu.

Pripadnici ustaškoga pokreta još će prije dolaska Talijana u mnogim obalnim mjestima razoružati jugoslavensku vojsku i zauzeti oružničke postaje, nu pod pritiskom moćnije vojne sile prisiljeni su uzmaknuti ili ući u pregovore s Talijanima. Zato Barić s punim pravom zaključuje kako bi Talijani, s obzorom na dogovor s Nijemcima o podjeli na interesnih područja, da nije bilo tzv. Rimskih ugovora, zaposjeli daleko veće hrvatsko područje. U anektiranim  područjima preuzeli su i uspostavili svoju vojnu i civilnu vlast, a njihovo zaleđe, zbog hrvatskih težnja, preventivno razvojačili pa u njem nije moglo biti pripadnika ustaške vojnice i domobranstva. U to su se vojno ispražnjeno područje ubacivali jugoslavenski komunisti i četnici.

Komunistička propaganda, koja se u svojim inačicama zadržala sve do danas, upravo je tu nemoć hrvatske države koristila da optuži političko vodstvo za prodaju Dalmacije Talijanima. Nu nakon talijanske kapitulacije poglavnik je poništio Rimske ugovore, a politički se usredotočio na uspostavu vlasti na Jadranu od Boke kotorske pa sve do Istre. Pozicioniranje njemačke vojske na jadranskoj obali, gdje se očekivala invazija saveznika te nedovoljna hrvatska vojna ustrojenost omogućili su njemačkoj vojsci da se gotovo istovjetno prema Hrvatima postavi i kao ranija talijanska uprava. Barić prati nastojanje hrvatskih državnih vlasti da uspostave nadzor nad jadranskim područjem u tri komponente vlasti – građanskoj, vojnoj te opskrbi stanovništva hranom, kojem je zbog prometne izolacije prijetila glad. Drakonske mjere odmazde zbog napada na njemačku vojnu silu prisiljavale su Hrvate na stalne intervencije kod njemačkih vlasti da se ne osvećuju nad nedužnim civilima, dok se, unatoč propisanoj odmazdi za napadaj na hrvatske snage mjere odmazde nisu provodile. Hrvatska vlast je ulagala iznimne napore da stanovništvo pridobije na svoju stranu pa su zarobljene partizane, ako se obvežu da se ne će vraćati u šumu, uglavnom puštale kući.

Takav je odnos komunistima omogućio da organiziraju atentate na pripadnike hrvatske vlasti te napadaje na vojne postrojbe. Kad bi hrvatska politika uspjela polučiti određene rezultate kod mjesnoga stanovništva te od Nijemaca zadobiti stanovitu potporu, partizani bi napadali Nijemce, što bi u slučaju možebitne odmazde dolazilo do hrvatsko-njemačkih prijepora. Tako su na primjer zločini njemačke SS postrojbe Prinz Eugen u Cetinskoj i Poljičkoj krajini 1944. doveli do političkoga spora na najvišoj razini, a hrvatski vojni zapovjednici ili pak predstavnici vlasti Nijemce su počeli doživljavati kao Talijane. Njemački pak zapovjednik za jugoistočnu Europu sa sjedištem u Beogradu Lothar Rendulic, kojem su bile podređene njemačke postrojbe na Jadranu tražio je da se Hrvatska pretvori u njemačko okupacijsko područje, kako bi Nijemci umjesto stalnih pregovora s hrvatskim vlastima mogli provoditi isključivo politiku svojih interesa.

Navodeći dosadašnja istraživanje o spomenutim zločinima, a s obzirom da su i ondašnje hrvatske vlasti smatrale kako su zločine, u sklopu navedene divizije, počinili četnici, Barić podsjeća kako je Rendulic, nakon što su Hrvati u Splitu uhitili nekoliko četnika, odmah zatražio njihovo oslobađanje. Kako su neki od njih bili njemački obavještajci, koje je Rendulic pokušavao ubaciti u partizanski Vrhovni štab, neke su, kao dvojne agente, iskoristili i partizani, pa su oni ciljano usmjerili Nijemce na likvidaciju mještana u selima Cetinske krajine, koji su bili lojalni hrvatskim vlastima i čiji su muževi, očevi i djeca bili u hrvatskim snagama. Barić svoju pretpostavku argumentira i činjenicom da u tom njemačkom pohodu nisu stradala sela, poput na primjer Glavica, koje su bile odane komunistima.

Za razliku od blagonaklona odnosa vlasti NDH prema vlastitim partizanskim sunarodnjacima, Barić je dokumentirao i način partizanske mobilizacije te osvetu nad pripadnicima hrvatskih snaga i njihovih obitelji, u knjigu ipak nisu ušli masovni pokolji oko 10 tisuća ljudi, zatrpanih u masovnim grobnicama na splitskom Lovrincu. Unatoč nastojanju hrvatskih vlasti, Nijemci zbog različitih razloga nisu dopustili uključivanje Boke kotorske, Zadra i Sušaka u sastav NDH, nu hrvatske su vlasti ipak nastojale na sve načine prodrijeti i u ta područja.

Teško se pak složiti s ocjenom kako je srpsku pobunu izazvalo ustaško nasilje, što pokazuje i uglavnom rabljena jednostrana literatura, a i nova speleološka istraživanja oko Jadovna, koje i danas Srbima služi tek kao poticaj za neku novu pobunu. Uostalom i sam autor navodi kako su se Srbi već opirali Banovini Hrvatskoj, koju su uostalom pučem i srušili. Unatoč tomu, knjiga je pravo historiografsko osvježenje.

Mate Kovačević