U broju 13, jesen/zima, 2008. bosansko-hercegovačkoga časopisa Status zapeo mi je za oko naslov članka „O nekim političko-pragmatičnim vidovima štovanja Srca Isusova“. Pokušao sam zaboraviti na taj članak, ali je bio dovoljno iritantan da sam ga se sjetio kad sam odlučio osvrnuti se na ponovno izdanje nekih davnih uradaka pokojnoga fra Ignacija Gavrana. U članku o štovanju Srca Isusova zbunio me podnaslov „Nadbiskup Josip Stadler i katolička obnova u BiH“, jer mi bješe teško na prvi pogled vidjeti poveznicu između naslova i podnaslova.

Entoni Šeperić, novi sljedbenik

Autor Entoni Šeperić mi uz pomoć mnogo stranica napornoga teksta nije ništa pojasnio, dok pri kraju onoga što je želio predstaviti kao visokointelektualnu raspravu o pobožnosti Srcu Isusovu nije pokazao da je samo riječ o bacanju kamenja na prvoga vrhbosanskoga nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. Ne iznenadih se kad otkrih da je autor članka studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, jer sam se i prije mogao osvjedočiti da iz nje znaju izaći mladi ljudi začuđujuće ogorčeni na prvoga vrhbosanskog nadbiskupa. Kako i ne bi kad i jedan od profesora na toj teološkoj školi sabire štivo protiv davno umrloga nadbiskupa.

Nitko ne bi trebao imati ništa protiv kritike nadbiskupa Stadlera, čak ni protiv njegove osobne pobožnosti prema Srcu Isusovu, kad bi kritika bila dobro potkrijepljena, argumenti dobro složeni i jasno izloženi i kad bi autor pokazao da dobro poznaje sve vidove raspravljane teme. Tomu bi se veselio i postulator Stadlerove kauze otvorene u Kongregaciji za proglašenje svetaca (2008.). Šeperić, međutim, otkriva da mu je autoritet za analizu kulturno-političkih ideja na kraju 19. i početku 20 st. povjesničar dr. sc. Mario Strecha, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Šeperić nije toliko predan znanstvenim uzusima da uzme u obzir i one autore koji su kritizirali Strechinu interpretaciju te tako možda preispita i svoju tezu da je „kontekstualno-teološka analiza jezika tradicionalnih katoličkih pobožnosti“ u uskoj vezi sa Strechinom pretpostavkom o „katoličkom hrvatstvu“. Ako je Šeperić istinski želio svestrano se informirati, nije morao usvojiti moju „re-interpretaciju“ (interpretaciju koja predstavlja otklon od predrasudne i ideološke jugoslavenske interpretacije), jer je ona izvedena u uvodnome dijelu studije o početcima Hrvatskoga katoličkog pokreta, ali je neoprostivo da se, recimo, ni ne osvrće na osamstotinjak stranica doktorske disertacije i knjige dr. sc. Zorana Grijaka o prvome vrhbosanskome nadbiskupu i na druge knjige napisane na hrvatskome i drugim jezicima.

Na žalost, Šeperićev interes nije produbljivanje znanja o povijesnome razdoblju o kojem tobože znanstveno raspravlja. Da nije tako ne bi posegnuo za takvim autoritetima u povijesnim interpretacijama poput Ivana Lovrenovića i za njegovom slikom o „agoniji jedne europsko-orijentalne mikrokulture – bosanskih Hrvata“. Šeperiću i inima nije cilj istraživanje i interpretacija povijesti, kao što to ni Lovrenoviću nije cilj, nego klevetanje prvoga nadbiskupa u Bosni i Hercegovini kako bi optužio biskupijsko svećenstvo za mnoge nevolje Hrvata u BiH (ne „bosanskih Hrvata“!). Tako je i Šeperićev interes ponavljanje političkih teza formuliranih u krugovima udruženih partnera Hrvatsko-srpske koalicije, u srpskoj monarhiji i socijalističkoj Jugoslaviji o Stadlerovu navodnome identificiranju vjere i hrvatstva, o zatiranju franjevaca, o klerikalizaciji društva, prozelitizmu i o Stadlerovoj reakcionarnosti. Šeperić sve to izvodi iz nadbiskupove prve poslanice vjernicima i kleru koju je ovaj naslovio „Pod zastavom srca Isusova“. Kao kriterij za to izvođenje, međutim, služi mu Strechina ideja „katoličkog hrvatstva“, koja je, pak, služila Stadlerovim političkim protivnicima na prijelomu 19. i 20. st. – a služi i danas – da ga omraze pred narodom i monarhijskim vlastima.

I Šeperić jasno kaže da mu je cilj ispitati vezu između „političko-reakcionarnog govora tradicionalnih katoličkih pobožnosti“ i razvitka „političkog katolicizma i katoličkog hrvatstva u BiH“. On, dakako, ne uspostavlja nikakvu vezu niti se osvrće na tu Stadlerovu poslanicu, nego ponavlja mnogo puta izrečenu i napisanu osudu Stadlerove politike u Bosni i Hercegovini. Ne bih htio da itko bude prikraćen za Šeperićev zaključak da je ta Stadlerova poslanica smjerala „na imunizaciju jedne dosljedne i jasne ideje bosanskoga nacionalno-političkog identiteta, čiji su temeljni nositelji do 1878. bili upravo bosanski franjevci“. Tu smo! Šeperić je interpretacijski ključ posudio od Lovrenovića i primijenio ga na Stadlerovu poslanicu. Na žalost, može se samo reći da je otključavanje besmislenije od ključa.

Šeperić ipak jasnije od Lovrenovića daje do znanja da zagovara ideološko-politički program za Hrvate u Bosni i Hercegovini koji bi im trebao omrznuti sve što je vezano za Hrvatsku (i Hrvate) i što više ih privezivati za ideju „bosanstva“. U tom novom političkom projektu Stadler sa svojom „katoličkom obnovom“ mora se prikazati kao izvorište velike negativnosti. Stadler je navodno započeo „taj duhovno-politički i opsjenarski projekt 'privođenja k svijesti' bosanskih katolika, njihovog sve jačeg duhovnog i nacionalnog osvješćivanja, sustavne imunizacije svih obilježja njihova bosanstva i melioracije onog hrvatsko-katoličkog ideološkog supstrata, koji će svoju punu razornost, kako kaže Lovrenović, pokazati u svojoj zadnjoj tuđmanovsko-hadezeovskoj varijanti“.

Nameće se jednostavan zaključak: pa što se više ti Šeperići, Lovrenovići i ini ne odreknu hrvatstva i postanu Bosanci pa tako više neće moći kriviti Stadlere, Tuđmane i druge „katolike-Hrvate“ i „Hrvate-katolike“ za „imunizaciju njihova bosanstva“. Neka ne zaborave, međutim, da će u bosansko-hercegovačkome društvu i dalje biti smatrani različitima i kad postanu Bosanci-katolici; jedini im je, dakle, izlaz za očuvanje identiteta postati Bošnjacima! Šeperić i krug kojemu pripada ne razumiju bitno: u podlozi njihova razmišljanja aksiomatski djeluje dobropastirsko „snalaženje“.

Šeperići i Lovrenovići bili su u vrijeme zadnjega rata uvjereni da će pobijediti Bošnjaci i na kraju rata su postali čvrsti u uvjerenju da je to tako i da su Hrvati gubitnici; u najmanju ruku jasno je da su Hrvati najslabija karika u bosansko-hercegovačkom lancu nacionalnih odnosa. Zato se trude uvjeriti Bošnjake da su oni još od Stadlera zavođeni i u konačnici, zavedeni, postali Hrvatima. I u zadnjemu ratu, Tuđman ih je zaveo uvjeravanjem da su Hrvati i da treba voditi hrvatsku politiku, ali oni su se tomu protivili, a kao dokaz ističu prosvjed protiv Tuđmanove politike iz sigurne zagrebačke zavjetrine iz koje su branili Bosnu i bosanstvo.

Oni zapravo žele reći da su slučajni Hrvati. Da, to je preslika dobropastirskoga jugoslavenstva. I članovi „Dobroga Pastira“ stidjeli su se biti Hrvatima, ali i Bosancima; kad su govorili o domovini nisu mislili na Bosnu i Hercegovinu ili nedaobog Hrvatsku – mislili su isključivo na Jugoslaviju.

Jure KRIŠTO

Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Vezani članci:

-Miroslav Akmadža – Staleško udruženje katoličkih svećenika u službi komunističkog režima

-Osnivanje Titove crkve i činjenice o udruženju Dobri Pastir

-Dr. fra Šimun Šito Ćorić: Otkud fra Jeleču samoubilačka crta?

-OSVRT IVE LUČIĆA: Ivan Šarčević, mali brat ili mali inkvizitor?

-Hrvatske poturice oživljavaju novovjekovnu krvavu Ahdnamu

-Uloga Lige humanista i fra Marka Oršolića u razbijanju hrvatskog nacionalnog bića u BiH

-Damir Šimić: Fetva efendije Šarčevića

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma