Franjo Tuđman, Osobni dnevnik, Knjiga II. 1979.-1983., Priredila Ankica Tuđman, Večernji list, Zagreb, 2012.

Svom narodu nije dr. Franjo Tuđman u nasljeđe ostavio tek stvorenu samostalnu hrvatsku državu s pobjedničkom vojskom, koja je oslobodila zemlju od srpske okupacije te ustanove demokratske vlasti, koje su podloga za njegov slobodni razvitak. Ostavio je dr. Tuđman svoje studije, znanstvene radove, ali i nepregledno vrelo podataka u osobnim dnevničkim zapisima vlastita životnoga iskustva, koje nije ništa drugo nego presjek tragične sudbine tisuća hrvatskih ljudi, ali i cjelokupne nacije, koja je stenjala gotovo cijelo stoljeće pod velikosrpskim jarmom.

Tuđmanovi dnevnički zapisi su zapravo kolektivna slika porobljene Domovine u razdoblju od 1973. do 1989., a ovaj drugi svezak, u kojem su zapisani događaji od 1979. do 1983. mogao bi se razdijeliti na dvije vremenske cjeline – u onoj prvoj, Tuđman, prvorazredni intelektualac i moralna savjest domovinske Hrvatske, svakodnevice grozomorno iščekuje poziv za izdržavanje kazne, zbog tog što je javno istupio u inozemnim medijima te podsjetio svjetsku javnost na neizdrživ položaj hrvatskoga naroda u postkarađorđevskoj Jugoslaviji. U drugom dijelu su zabilješke o uzničkom robovanju u Lepoglavi te svojevrsnom kućnom pritvoru, koji je nastupio nakon sve snažnijih pritisaka iz Beograda na Hrvatsku, ali i nemoći hrvatske partijske komunističke vrhuške da se poslije smrti Josipa Broza Tita odupre probuđenu velikosrpstvu.

Gledajući pak zadnjih 12 hrvatskih godina, odnosno vrijeme poslije njegove smrti, čini mi se kao da dr. Tuđman uopće i nije umro. Samo su ga zatvorili u neku Lepoglavu, a isti ljudi, odnosno neki njihovi nasljednici i dalje vode rat protiv Franje Tuđmana. Samo što je taj rat već više od desetljeća zadobio i svoju sustavno razrađenu ideološku formu pa su ga imenovali detuđmanizacijom. Zato je i Krležina tvrdnja, koja i ne mora biti istinita, a koju Tuđman više puta navodi, kako je suđenju Franji Tuđmanu zapravo bilo suđenje hrvatskom narodu, potpuno točna. Nu ustrajan, kako samo on to umije, na kraju je ipak dočekao i međunarodnu sudsku potvrdu ispravnosti svoje ljudske i nacionalne borbe, što je nedavno potvrdio i Haaški sud, oslobodivši svake optužbe dvojicu njegovih, hrvatskih generala Antu Gotovinu i Mladena Markača.

Tuđmanov dnevnik je i podsjetnik na, premda potisnutu, zatočenu i prognanu, ali nikad umorenu Hrvatsku. Iako u dnevničkim zapisima bilježi osobni usud i subjektivne pogledima na nacionalnu i opću zbilju te ljude koji ga okružuju, Tuđman ih kao do srži iskreni nacionalni borac motri upravo kroz prizmu nacionalnih probitaka. Tek se iz njegova dnevnika može otkriti ona golema energija koja ga je nosila u vremenu stvaranja hrvatske države. Tuđman zapravo i nije bio kao drugi pojedinci, od njega doduše ništa manje patnici ili hrvatski domoljubi, nu stopljen sa svojom zemljom i kad je ona propadala tražio je život u njezinu nestajućem žiću, udahnuvši joj dašak vlastite energije, nije li digao već umiruću Hrvatsku iz ponora?

Tuđman je zapravo bio onaj borbeni duh nikad pokorena hrvatstva, koji se očito sa zagorskih brjegova razlio diljem Lijepe naše. Onima, koji ga ne poznaju mogle bi se pretjeranim činiti ove ocjene, nu nije li upravo Franjo Tuđman svojim pobjedničkim mentalitetom vratio dušu hrvatskom narodu? Posebna vrijednost dnevničkih zapisa nisu cijeli nizovi i danas gotovo nepoznatih povijesnih podatka, nego ponajprije otkriće cijeloga sustava velikosrpskih podvala, podmetanja i krivotvorina, koje su prijetile općim zatiranjem hrvatskoga naroda, a kreću se još od vremena Vuka Karadžića pa do Vuka Draškovića i njegova krvavoga „Noža“.

Možda tu, kako neupućeni nazivaju, srpsku mitomaniju najbolje ilustrira izgradnja mita o Jasenovcu, kojim se u međunarodnoj javnosti pola stoljeća Hrvate nastojalo prikazati genocidnim narodom, a što je upravo svojim radovima raskrinkavao Franjo Tuđman. Tuđmanu je bila jasna i pozadina mita o tzv. prekrštavanju ili pokatoličenju Srba, koju su također u jugoslavenskom razdoblju širili velikosrbi, a nije bila nepoznata ni na početku Domovinskoga rata, kad se njom poslužio kasniji politički partner Ive Sanadera – Milorad Pupovac.

Kako je svetosavlje, kao i poslije 1945. komunizam bilo vladajuća ideologija u Jugoslaviji, vlasti NDH su pozvale onih 200 tisuća hrvatskih katolika, koji su pod prisilom ili zbog oportunizma za vrijeme karađorđevićevske države prešle na pravoslavlje da se, ako to hoće vrata natrag u Katoličku crkvu. Pozivu su se odazivali i neki tradicionalni pravoslavci pa je nastao međuvjerski problem, što je uostalom u najviše slučajeva mudro razriješio tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

U zapisima je vidljiv i Tuđmanov odnošaj prema Bosni i Hercegovini te posebno prema njezinoj muslimanskoj sastavnici. Uostalom, kao i drugi ozbiljni hrvatski političari, s razlogom je tada na njih gledao kao na sastavne dijelove hrvatskoga naroda, a svaki njihov progon, stradanje ili pak posrbljivanje osobno je doživljavao kao nacionalnu tragediju.

Tuđman je za razliku od većine prijašnjih, a u znatnom broju i današnjih povjesničara uočio tragediju hrvatskih političara, koji su umjesto vlastite politike, sudbinu svoga naroda, a onda i SR Hrvatske prepuštali u ruke različitih Baltića, Grbića i Dragosavaca, što je na kraju rezultiralo i znatnim dijelom u nespremnosti Hrvatske za obranu od jugoslavenske i velikosrpske agresije. Kao izvrsnom poznavatelju povijesti 20. stoljeća nije mu promaknula ni Bakarićeva nezainteresiranost za hrvatska područja u Istri, koja su Slovenci na čelu s Kardeljem, a u duhu Koroščeve politike sustavno prisvajali. Slično se, poput Korošeca, ponijela i slovenska komunistička politika, koja je paktirajući sa Srbima pripomogla potonuću Hrvatskoga proljeća 1971.

U dnevnicima su zabilježeni mnogi događaji i akteri političkih i kulturnih zbivanja, kojima smo i sami, bilo mlađi ili nešto stariji bili svjedoci, a među njima i smrti Josipa Broza Tita, Miroslava Krleže te Vladimira Bakarića, ali i Aleksandra Rankovića. Njihovim odlaskom na političkoj pozornici već nastupaju političke snage, koje će u sljedećih nekoliko godina pripremiti i razraditi planove za stvaranje unitarne Jugoslavije, u kojoj će apsolutnu premoć imati Srbi, a ako tu ne uspije, u protivnom slijedi uspostavu granica velike Srbije, na kojoj će posebno raditi Srpska pravoslavna crkva.

Mate Kovačević