''Postjugoslavenske kulture: Koliko se razumijemo?'' - naslov je tribine koja će se u četvrtak, 27. prosinca s početkom u 20 sati održati u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, u Zagrebu, a istu će svi zainteresirani moći uživo pratiti na Trećem programu Hrvatskog radija.

Na tribini će sudjelovati Igor Mandić, Ivana Simić Bodrožić, Boris Postnikov, Ivan Čolović i Dejan Ilić, dok je urednik Bojan Munjin.

Bojan Munjin o “Zločinima u sjeni euforije”

Inače, Bojan Munjin piše za samostalni srpski tjednik (nedeljnik) Novosti, kojega izdaje Srpsko narodno vijeće, a financijski ga podupire Republika Hrvatska. Na internet stranici srpskih Novosti stoji kako su “NOVOSTI  i tjednik/nedeljnik Srba u Hrvatskoj, te s povećanom pažnjom prate rad institucija srpske zajednice i događaje bitne za nju. Prioritetne teme su povratak izbjeglica, reintegracija srpske manjine (poštivanje/dopune zakona, povratak imovine i stambeno zbrinjavanje, žrtve i ratni zločini, pozicioniranje u javnosti, participacija), razvoj regija pogođenih ratom.

Dakle, urednik i moderator tribine o postjugoslavenskim kulturama na Trećem programu Hrvatskog radija je Boris Munjin, koji najčešće za srpsku tiskovinu piše o temama iz kulture. U oko upada njegov članak pod naslovom “Zločini u sjeni euforije”, objavljen u Novostima, a potom i na portalu E-novine 26. studenog, u kojemu recenzira predstavu “Žena bez tijela” Zagrebačkog kazališta mladih, za koju navodi:

“Samo je valjda sudbina htjela da predstava “Žena bez tijela” u Zagrebačkom kazalištu mladih,     koja govori o zločinima Hrvatske vojske u prošlom ratu, svoje prve izvedbe doživi u trenutku masovne euforije nakon oslobađajućih presuda generalima Mladenu Markaču i Anti Gotovini

Izvedena je dok Hrvatska slavi, uz oprezno, diplomatsko spominjanje žrtava i s “druge strane” te mučni osjećaj da se, opijeni domoljubnom radošću, nikada pošteno nismo suočili sami sa sobom i sa svojom odgovornošću u proteklom ratu. Čitava mučna drama ovih prostora, u kojoj odzvanjaju i bezbrojni zločini, i nacionalni ponosi s trgova, i muk tisuća anonimnih žrtava, kao da se u jednoj večeri sabila na komornoj sceni ZeKaeM-a.”

“Prema komadu Mate Matišića i u režiji Božidara Violića, predstava govori o prostitutki “krive nacionalnosti”, koja je uz troje djece prisiljena prodavati svoje tijelo jer su je u ratu silovali hrvatski vojnici, ubili joj muža i spalili pola sela zbog osvete za ubojstva koje je počinila srpska strana. Jedan od vojnika, bolestan od raka, pokušava joj pomoći, jer ne može izdržati pritisak savjesti, no ratni ga drugovi prisiljavaju na samoubojstvo, kako se zločin ne bi otkrio i oni završili u Haagu.” piše u recenzije predstave Munjin, koji dalje navodi: “Daleko od visoke politike i grlatih riječi o kolektivnoj nevinosti, predstava je bila prilika da se pošteno i ljudski suočimo s vlastitom savješću, vezanom uz događaje u kojima je netko od nas učinio nešto vrlo loše.”

Munjin nadalje ističe kako je i scenografija bila bezlična, zamjera i “neuživljavanje glumaca u tragične i kompleksne likove”, a kaže i kako je “scenska prisutnost prvakinja ZeKaeM-a Ksenije Marinković i Doris Šarić Kukuljice učinila doživljaj još mučnijim.”

Pravilo ili iznimka: Hrvatska predstava u Hrvatskoj okrenuta protiv Hrvatske i Hrvata!

Novinar “hrvatskog” Hrvatskog radija Boris Munjin tekst o predstavi ( op.a. u kojoj se Hrvatska proziva za ratne zločine u Domovinskom ratu) završava riječima:

“Dobronamjerno rečeno, ovo je sigurno najlošija ZeKaeM-ova predstava u posljednjih deset godina, no puno je važnije pitanje zašto se tako dobrom ansamblu to uopće dogodilo: odgovor na razini spekulacije može biti da je teško uvjerljivo igrati komad o hrvatskim ratnim zločinima u trenutku kada su presude iz Haaga gotovo kolektivno protumačene kao konačno skidanje krivnje za sve loše što se u ratu događalo. Ono što je ipak sigurno, kao i dosta puta dosad na našim pozornicama, jest da se neuspjeh predstave susreo s glavnim motivom da se ona uopće odigra. Zločini koje smo mi počinili, očito, kucaju na vrata naše savjesti, ali s time ne znamo izaći na kraj.”

Dakle, Boris Munjin, koji piše za srpske Novosti (koje su financirane iz državnog proračuna Republike Hrvatske) i koji je zaposlen kao novinar na Hrvatskom radiju, kaže kako “Zločini koje smo mi počinili, očito, kucaju na vrata naše savjesti, ali s time ne znamo izaći na kraj”. Pod ovim mi, valjda misli na zločine, koje smo počinili mi, Hrvati?! A lijepo je i tumačenje kako su “presude iz Haaga gotovo kolektivno protumačene kao konačno skidanje krivnje za sve loše što se u ratu događalo”. Tko to, tih dana, prema Munjinovom tumečenju, nije pripadao kolektivu? Za Žarka Puhovskog znamo, i za vas iz Novosti također znamo, a ostali su se, očito, baš fino prikrili...Ali zato već danas, mjesec dana poslije oslobađajućih presuda, ponovno dižu (na žalost, za veoma kratko vrijeme) uplašene glavice, i ponovno u Hrvatskoj pišu protiv Hrvatske i Hrvata.

Hrvati bez savjesti

Boris Munjin je stvarno u pravu. I ja mislim kako smo mi Hrvati stvarno počinili zločin, i kako sa svakim novim danom činimo sve veći i veći zločin, koji, očito, još nije počeo kucati na vrata savjesti većine Hrvata. A taj naš najveći zločin je to što smo od devedesetih naovamo dozvolili svakakvim likovima, (koji su za vrijeme Domovinskog rata bili u Italiji, Španjolskoj ili sakriveni po raznim mišjim rupama), da nam “sole pamet” i da u Hrvatskoj pišu protiv Hrvata, te da rade na javnoj televiziji, na svim komercijalnim televizijama, da pišu u hrvatskim listovima, na većini hrvatskih portala i da vode i održavaju tribine na Hrvatskom radiju pod naslovima poput ““Koliko se razumijemo? Postjugoslavenske kulture”.

Vjerujem kako će se svi današnji sudionici tribine o nikad prežaljenoj Jugoslaviji veoma dobro razumjeti i u svemu složiti (ipak, nedostaju Denis Kuljiš, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Jurica Pavičić i brojni ostali), jer svi “pušu u isti rog”. Antihrvatski. I projugoslovenski.

Petra Jurčević