Uvođenjem zdravstvenog odgoja u obrazovni sustav te javnom polemikom koja je potom uslijedila Hrvatska se, a da toga nije bila ni svjesna, našla na civilizacijskom križanju. Na školskom predmetu sukobila su se dva pogleda na život, dva civilizacijska smjera i svjetonazora.

Čak ni predlagači zakona u ministarstvu obrazovanja nisu očekivali toliko jasnu i žestoku reakciju Katoličke crkve, udruga civilnog društva i kršćanske političke grupacije. U najgorem slučaju ministar Jovanović i suradnici očekivali su kako će polemika biti na razini one prilikom donošenja zakona o umjetnoj oplodnji. Ohrabreni mlakom reakcijom nacionalno-kršćanskog bloka nakon oktroiranja zakona o umjetnoj oplodnji, drugi predvodnik revolucije, ministar Jovanović, odlučio je odraditi svoju etapu revolucionarnih izmjena u vlastitom resoru.

Međutim, ovoga puta vlada je dirnula u najosjetljiviji dio sustava. Crkva, a i političke stranke kršćanske provenijencije, shvatile su kako je obrazovni sustav temelj svakog društvenog razvoja i usmjerenja, temelj civilizacije. Dekadentni liberalizam koji je matricu ideologije preuzeo sa zapada, a instrumente provedbe iz vlastitog političkog okruženja komunističkog istoka, udario je na samu osnovu društva-na obitelj.

Dekadentni liberalizam malo toga zajedničkog ima sa modrenim zapadnim liberalnim svjetonazorom koji uvažava demokratski dijalog, drugog i drugačijeg. U hrvatskom slučaju on je kroz Kukuriku koaliciju evoluirao u agresivan oblik hibrida boljševičko-liberalnog civilizacijskog svjetonazora s najgorim elementima jednog i drugog spoja. Najveća prepreka i jednom i drugom dijelu hibrida u nametanju novih civilizacijskih vrijednosti je upravo obitelj. Prema definiciji društva zasnovanog na kršćanskoj tradiciji obitelj je temelj svakog društva. Kao takva našla se na udaru svih zagovaratelja novog civilizacijskog poretka koji težište ne stavljaju na obitelj već na pojedinca. Za razliku od obitelji, pojedincem je lakše manipulirati, instrumentalizirati ga i podrediti.

Možda je najbolji primjer manipuliranja pojedincem od strane sustava slučaj Pavlika Morozova. Ovaj trinaestogodišnji sovjetski dječak prijavio je vlastitog oca NKVD-u jer je nesretni otac za vrijeme Staljinove nasilne kolektivizacije skrio nešto hrane kako mu obitelj ne bi umrla od gladi. Pavlik je kao revni pionir, komunist i pristalica kolektivizacije prijavio očev „sramni čin“. Oca su progutali sovjetski logori, a Pavlik je stradao u osveti vlastite obitelji. Sovjetska propaganda pretvorila je Pavlika u mitsku ikonu SSSR-a. Bio je to sovjetski školski primjer stvaranja novog društva u kojem je protivljenje državi nemoralno, a država je uvijek na prvom mjestu ispred obitelji.

Pavlik Morozov nije se rodio opijen ideologijom. U monstruma neosjetljivog za pojedinca i svog bližnjeg nije ga pretvorila majka već Staljinov obrazovni sustav. U najosjetljivijoj dobi preuzeo ga je sustav i pretvorio u oruđe vlastodržaca.

Roditelji u Republici Hrvatskoj trebaju odlučiti žele li sadašnjem sustavu darovati nove legije Pavlika i tako uzgajati jednu novu civilizaciju i ideologiju ili žele sami utjecati na odgoj svoje djece.

U normalnoj državi, zasnovanoj na tekovinama demokratskog dijaloga, ovo pitanje bi se rješavalo na referendumu. U Hrvatskoj, kojom vlada garnitura kojoj je bliža diktatura od dijaloga, jedino jezik ulice može urazumiti usijane glave.

Ono što trebaju zanati svi oni koji se ne mire sa jednostranim zadiranjem u obrazovni sustav je činjenica kako ovaj slučaj ne smije imati klasični slijed javne polemike. U dosadašnjim slučajevima afera bi izbila na vidjelo, raspravljalo bi se nekoliko dana, a potom bi se sve zaboravilo. Naum vlade bi prošao, a javnost bi se zabavljala novim natpisima. Kada idući put budete u dilemi o odgoju vlastite djece neka vam slučaj Pavlika Morozova bude pred očima.

 

 

Željko Primorac