Mate Kovačević: Sami smo odgovorni za svoju sudbinu
Osvrt na knjigu: Ivan Oršanić, Vizija slobode, II. (skraćeno) izdanje, H.R.D "Dubrovnik", Chicago IL, 1990
Kod nas je danas gotovo nepoznatu političku filozofiju hrvatstva, sa svim njegovim prednostima i manjkavostima usustavio Ivan Oršanić (1904.-1968.) svojim filozofsko-političkim esejima objavljivanim 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća u časopisu Republika Hrvatska, koji je kao stranačko glasilo Hrvatske republikanske stranke izlazio u Buenos Airesu. Eseji su mu uvezani u knjigu 1979. u istom gradu. Knjigu je s temeljitim uvodom priredio Kazimir Katalinić, a skraćeno izdanje objavljeno je u Chicagu 1990.
Oršanić se pak u Hrvatsku vratio knjižicom "Vođa i pokret" 1999., a riječ o eseju koji se snažno oslanja na međuratna politička previranja te ulogu masovnih pokreta i snažnih pojedinaca, koji su određivali sudbine naroda. Knjiga pak "Vizija slobode" strukturirana je u četiri poglavlja, u kojima su eseji razvrstani po tematskim područjima, a u njima sintetizira trajne odredbenice hrvatskoga prostora te njegova odnosa prema bližem okruženju; hrvatskoga naroda, njegove povijesti i političkih organizacija te ustroja buduće nezavisne i slobodarske hrvatske države. Zadnje poglavlje je svojevrstni naputak hrvatskim borcima o borbenom putu za slobodu i nezavisnost.
Oršanić smatra kako je u hrvatskom prostoru sadržana supstancija zadovoljstva, koja je morala postati bitnim dijelom hrvatskoga nacionalnog bića, što je potpuno paraliziralo njegovu predjadransko-dunavsku navalnu kategoriju To zadovoljstvo argumentira činjenicom kako je hrvatski um tiskao više knjiga u četiri ratne godine negoli prije u četiri stotine godina. Ocjenjuje kako iz prostora prirodnog zadovoljstva nije moglo biti navalnih impulsa pa prema tomu hrvatski narod nije ni mogao ništa tražiti od svojih susjeda: Madžarske, Srbije ili Italije. Upravo zato je svaka navalna kategorija mogla manifestirati svoju prednost na nama kad joj je naišao povoljan trenutak, ali i to da je mogla biti mirna i sigurna s naše strane, jer naša obrambena kategorija nije nikad nikom prijetila.
Nu Oršanić podsjeća i kako to ne znači da Hrvati nikad nisu izašli iz svoga obrambenoga područja, samo je to svaki put bilo u funkciji tuđih navalnih kategorija. Oršanić raščlanjuje kako se dijelovi hrvatskoga prostora gospodarski upotpunjuju te kao takva cjelina za svoje održavanje ne traže krađu i upade u druge zemlje. Po njegovu mišljenju Hrvatsku definira strahoviti geopolitički argument: obrambena snaga. Po svom prostoru naša snaga jednostavno nikuda ne gleda izvan sebe, pa zato naša povijest i ne poznaje osvajalačke pohode i napadaje na susjede, ali i nikom ne da protiv sebe. Smatrao je da je najjači nosilac obrambenoga argumenta najstabilniji stanovnik, što je u to vrijeme bio hrvatski seljak.
Snaga pak Hrvatske ne leži u okvirima drugih država i njihovim federacijsko-konfederacijskimk reformama, kao ni u slavenskom rasizmu protiv Germana i Latina ili vjerskom klerikalizmu, nego u geopolitičkoj konstelaciji stabilnosti i osjećaju punine. Tvrdi kako Hrvati nisu mogli postati imeprijalisti jer u nama nije bilo prirodnoga impulsa siromaštva, ali smo zato postajali izbjeglicama pred imeprijalizmom svojih siromašnih susjeda. Ističe kako su svi imeprijalizmi upereni prema hrvatskim zemljama, ali ne otvoreno, nego pod različitim plaštevima - sad u vidu jugoslavenskoga bratstva, pa u vidu posestrimskog svetostjepanskog ili apostolskog habsburškog legitimizma ili u vidu kulturnih venecijanskih lavova. U svima njima Hrvatska je trebala biti na bilo koji način ukopčana sa što manje nazvisnosti, da bi mogla biti što bolje iskorištena.
Oršanić tvrdi kako smo se u doživljavanju našeg prostora, naših susjeda i cijeloga svijeta sukobili i s pojmovima i činjenicama o prijateljima te utvrdili tešku činjenicu da su nam svi susjedi neprijatelji, koji bi htjeli s nama okvir da bi onda na toj okvirnoj podlozi stvorili svoju prednost prema nama i prema drugim susjedima. Kako smo dugo živjeli u okvirima, nismo mogli pronalaziti prijatelje u svijetu, jer, kako konstatira, politička personalnost bez države nikad nije pogodna za stvaranje prijatelja.
Tragediju hrvatske državnosti raščlanjuje na ideji jugoslavenstva, koja je po njegovu mišljenju, u prvom redu, hrvatska orijetacija, odnosno orijentacija osjećaja hrvatske inferiornosti na maglovitoj liniji slavenstva u strahu od navaljujućeg germanstva i latinstva. To potkrjepljuje činjenicama kako su svi poznatiji Jugoslaveni zauzimali neprijateljski stav prema Austriji (germanstvu), prema latinstvu (čak i Katoličkoj crkvi), a pokazivali istaknute naklonosti prema maloj Srbiji, kao konkretnom sastavnom dijelu u koncepciji praktičnoga jugoslavenstva. Možda najrealniju definiciju jugoslavenske ideologije oslikavaju različiti doživljaji njezine manifestacije, što pokazuje i činjenica kako Srbi doživljavaju slavensku liniju kao stvaranje Srbije, srpske nezavisnosti i srpske veličine. Srbija na liniji slavenstva razvija osjećaj srpstva, moći, afirmacije, superirornosti, a Hrvatima je jugoslavenstvo impuls prema spašavanju, predanosti, nemoći, inferioronosti i osjećaju u negatovnom smislu.
Tako Oršanić konstatira kako Jugoslavija postaje afirmacija Srbije, koja postaje Velika Srbija, nu nedugo potom, Hrvati osjećaju da su stvarno prešli iz jednoga zatvora u drugi pa počinje borba za svoje novo spašavanje. U ovom spletu političkih okolnosti jugoslavenske varijante, u težnjama s hrvatske strane i s velikosrpskom afirmacijom s druge strane u okviru jedne države, iskočili su Srbi u Hrvatskoj kao "njjači argument jugoslavesntva Hrvatske prema vani i najjači čimbenik velikosrpstva unutar Hrvatske i Jugoslavije. Smatrao je, a što je i danas posebno važno kad se govori o tzv. balkanskim integracijama, kako nikakve Jugoslavije na temelju pretpostavke o ravnopravnosti nisu podloga za slobodu.
Stvarna ravnopravnost postoji samo na granicama dviju zemalja, dviju država i dvaju naroda jer samo to i ništa drugo može biti osnova poštenoga raspravljanja o odnosima Hrvatske i Srbije. Za našu tragediju u jugoslavenskim državama, smatrao je kako smo "previše sami krivi" te da zato ne bismo trebali napadati Srbe. Držao je kako s njima možemo ratovati, dobiti ili izgubiti rat, ali napadati ih ne možemo te podsjećao kako nisu Srbi krivi što mi nismo znali da se sve, ama baš sve ravnopravnosti moraju izvojevati. Isticao je kako se izmoliti može milost, ali nikada rvanopravnost.
Smatrao je isto tako neumjesnim što nas Srbi napadaju za 1941. i za poslije. "Pa nama bi se morao smijati cijeli svijet i sve bi Hrvate trebalo smjestiti po svjetskim cirkusima da mi u onoj situaciji nismo iskoristili priliku. I svaku drugu koja naiđe, ama baš svaku!", tvrdio je Oršanić. Po njegovu mišljenju Srbi nisu ušli u Jugoslaviju zato što su zločinci ili zato da to budu, nego su to morali postati, jer se naprosto ne može uništavati druge narode, a da se ne vrši zločin, pogotovo ako se u samim njima nalaze za to povoljne fizičke i društvene pretpostavke i struje. Smatra kako je postojanje zločina u samoj ideji koncepcije stvaranja jednoga naroda od više povijesnih naroda što je pokušavalo napraviti jugoslavenstvo. Mi smo pak Hrvati sami krivi za svoj položaj u Jugoslaviji, jer smo nakon tisuću godina državnosti obnevidjeli u trenutku kad se u svjetskim razmjerima pružala prilika da se ostvari ideja samoodređenja.
Posumnjali smo u svoje samostalno nacionalno postojanje, kaže Oršanić, i proglasili se nekim drugim, nepostojećim jugoslavenskim narodom. Drži kako je upravo to krivnja i odgovornost svih Hrvata pojedinaca, političara, ideologa i stranaka koje su svjesno u ime naroda radile protiv hrvatske državne samostalnosti. Povjesno opetovanje ilustrira i činjenicom kako na primejr možemo napadati cara Leopolda što je prevario Zrinskoga, jer je svaka prevara nemoralan čin, ali je zato Zrinski politički odgovoran. On je, tvrdi Oršanić, trebao izgubiti glavu u borbi za Hrvatsku, ako je već do toga bilo došlo, ali ne zbog vjernosti skupini austrijskih kriminalaca, kakvim ih je i on sam smatrao. Govoreći pak o revoluciji, utvrđuje kako narod koji spadne na to da mora posegnuti isključivo za revolucionarnim sredstvima u borbi za svoju slobodu, tada se nalazi na najnižoj ljestvici slobode, dok je s druge strane svjestan da se protiv postojećeg stanja može boriti samo silom.
Stvaranje hrvatske državne nezavisnosti Oršanić je gledao kroz tri zakona unutarnje slobode - slobode čovjeka unutar svoje narodne zajednice, slobode narodne zajednice među drugim narodima, a zakon pak unutar jedne narodne zajednice obuhvaća četiri elementarne varijante - politgičku, socijalno-ekonomska, kulturnu i vjersko-moralnu, koje, ako podliježu zakonu o autonomiji i hijerarhijskoj ravnoteži vode, premda postoji određena dominacija neke od varijanata, skladu i demokraciji, dok uništavanje pojedine od njih vodi diktaturi.
Mate Kovačević