Kada sam prvi put posjetio Hrvatsku u listopadu 2003., još uvijek nisam bio čuo za širokobriješke mučenike. Znao sam samo da su komunisti na području bivše Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, ubijali i zatvarali svećenike, ali i velik broj vjernika laika. Međutim, tada još nisam shvaćao razmjere toga mučeništva.

Komunistička propaganda u vrijeme Titova režima, a koja je trajala sve do 1990., istinu je premazivala glazurom laži te su zapadne zemlje radije vjerovale da je jugoslavenski režim bio jedna vrsta »finog« komunizma, ili »socijalizma s ljudskim licem«, kako su ga nazivali. Temeljna nečovječnost režima velikim je dijelom bila skrivena našim očima. Nekolicina ljudi znala je za mučeništva, ali je bilo krajnje opasno o tomu govoriti i nemoguće javno pisati.

Tijekom nekoliko sljedećih godina, kako sam počeo zauzetije proučavati povijest, stao sam shvaćati da se pojavio najstrašniji zločin protiv čovječanstva, a da je njegov glavni cilj Katolička crkva. Među stotinama tisuća ubijenih, nevinih ljudi, ubijeno je i nekoliko stotina svećenika, uključujući i franjevačke mučenike iz Hercegovine. Imao sam priliku posjetiti Široki Brijeg i saznati više o njima. Njihova je grobna jama otvorena, a tijela izvađena i premještena u crkvu. Klečeći kraj njihova groba, supruga i ja iskusili smo duboku nutarnju tišinu te, plačući, istodobno osjetili tugu i neku neopisivu radost. Često sam razmišljao o toj mješavini tuge i radosti. Tuga je bila žaljenje zbog gubitka mnogih svetih mladića, zbog njihove patnje, njihovih naglo prekinutih života. No, u isto vrijeme, radost je progovorila našim srcima o vječnoj slavi njihovog hrabrog svjedočenja vjere u konačnu pobjedu Isusa Krista nad svakom tiranijom i svim oblicima zla. Franjevački mučenici velik su izvor svjetla čovječanstvu. Tama može prouzročiti mnogo štete, može pokušati izbrisati sjećanje na te svećenike i braću, ali u tomu ne može i uspjeti (Iv 1, 4-5; Iv 16, 33).

U to vrijeme radio sam pripremna istraživanja za roman čiju sam radnju želio smjestiti u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. To je priča o imaginarnom liku Josipu Lasti. Priča prati njegov život od dječaštva u malom planinskom selu 1943. sve do njegove smrti u poodmakloj dobi. Roman sam započeo pisati 2005. Svaki sam dan pred Presvetim Oltarskim Sakramentom tražio od Gospodina milost kako bih ispričao istinu o patnjama katoličkog puka u ovim zemljama. Zazivao sam Duha Svetoga da me nadahnjuje i molio se za zagovor širokobrijeških mučenika. Također sam se svakodnevno molio i blaženom kardinalu Alojziju Stepincu i svim znanim i neznanim mučenicima hrvatskoga naroda.

Godine 2007. knjiga je objavljena na engleskom jeziku i otada prevođena na druge svjetske jezike. Na hrvatskom jeziku objavljena je 2008. u izdanju Trećeg dana iz Zagreba, a pod nazivom Otok svijeta. Putujući po svijetu, susrećem mnoge ljude raznih nacionalnosti i kultura koji mi govore da im se sviđaju moji romani (napisao sam ih devet), ali da im je ipak omiljen Otok svijeta. Ne znam bi li autor trebao reći takvo što o svojim djelima, ali i meni je osobno to najdraža knjiga. Mislim da je razlog tomu što je od svih mojih romana taj roman najdublji i najsnažniji. A ako je uistinu tako, onda to može biti samo zbog molitve svetaca.

Crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini razapinjana je stoljeće za stoljećem, a najviše u razdoblju od pola stoljeća između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Upravo zato jer ste raspeta crkva, vi ste i uskrsla crkva, živa crkva. Mi u »slobodnim« zemljama Zapada nismo bili stavljeni na kušnju kao vi. Vi ste nam velik znak, možemo mnogo toga od vas naučiti.

Hvala vam na svjedočenju svojim životima. Hvala na vašim mučenicima, živućim i umrlim, koji nam pokazuju što znači biti istinskim učenicima Kristovim.

Michael O'Brien / Stopama pobijenih