Osvrt na knjigu: Petar Šimunić, Načertanije - Tajni spis srbske nacionalne i vanjske politike, Zagreb, 1944.


Šimunićeva studija Garašaninova "Načertanija" teoretski je ozbiljnija raščlamba velokosrpske strategije, nastale na podlozi vanjskopolitičkih potreba poljeske emigracije, koja je težila uspostavi poljske državnosti osloncem na Francusku i Englesku, zauzetih u sprječavanju ruskoga prodora na Balkan te čeških nastojanja da pod svojom prevlašću utemelje slavensku državu sastavljenu još od Moravaca i Slovaka. Vanjskopolitička dimenzija te politika, a posebice oprječan odnošaj Srbije prema Rusiji i Austriji izvorna je poljska zamisao, jer su te dvije sile sudjelovale u podjeli državnoga poljskog plijena.

Nacionalni pak dio "Načertanija" tek je izričaj unutarnjega srpskoga duha, razvijan pod snažnim utjecajem Srpske pravoslavne crkve, koja je nakon obnove Pećke patrijaršije nastojala pod geslom obnove Dušanova carstva, unutar granica, ali i šire, okupiti pod srpskim imenom ne samo pravoslavne, nego i druge narode. Tako je iz nepisanoga programa srpske nacionalne politike svojih prethodnika Ilija Garašanin artikulirao pisani program kao stalni putokaz srpskoj politici. Zato je on, kako smatra Šimunić, kodifikator velikosrpske ideje, koji je nastojao prikladnim sredstvima, iznesenim u "Načetaniju" i ostvariti te zamisli. Ocijenio je kako je Garašaninovo "Načertanije" sa stanovitim izmjenama i dopunama služilo kao program vanjske i nacionalne politike ne samo njegovu sastavljaču već i svim ostalim srbijanskim državnicima i političarima sve do 1918., kada su stvaranjem Kraljevine SHS, ostavrene njegove glavne točke, osim "ujedinjenja" s Bugarima. Nu previranja u bivšim Jugosvlavijama te otpori okupiranih naroda beogradskom unitarizmu omogućila su evoluciju Garašaninova plana, koji je potkraj 20-ih godina kao četnički program artikuliran i kao plan amputacije Hrvatske u rješavanju hrvatskoga problema 20-ih godina na potezu Virovitica, Karlovac, Karlobag.

80-ih godina 20. stoljeća objelodanjen je i kao Memorandum SANU, na temelju kojeg je Srbija vodila više agresivnih ratova. Šimunić je osim terotorijalne ekspanzije velikosrbizma upozorio i na ustrojstvo doušničke mreže te okrutne metode srpske politike prema neistomišljenicima, iz kojih su se tijekom desetljeća razvijali različiti oblici konspirativne djelatnosti, jačanje urotničkih društava poput Crne ruke te diverzantsko-teroristički način ratovanja protiv otpora potlačenih naroda. U velikosrpskim tvorevinama - prvoj i drugoj Jugosoaviji - ove su osbine do poseboga izričaja dolazile u jugoslavenskom zatvorskom sustavu za političke zatočenike te djelovanju karađorđevićevskoga redarstva i tajne komunističke policije,Udbe. Navodi i kako su među prvim propagatorima srpske misli bila dvojica Hrvata - Dubrovčanin Matija Ban te bivši bosanski fratar Tomo Kovačević, neuspješni ustanik iz Bosne, koji nakon toga bježi u Srbiju i prelazi na pravoslavlje.  Uz njih dvojicu nastupao je i pravoslavac Jovan Marinović iz Sarajeva.

Garašaninovi pomagači, kao operativnu dopunu "Načeratniju"  izradili su "Ustav" za djelovanje na terenu, kojim su u područje djelovanje srpske strategije uključeni Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Sandžak, Gornja Albanija, jugozapadna Bugarska, Dalmacija i predjeli oko hrvatsko-slavonske granice. Navedna područja podijeljena su na dva dijela - sjeverni i južni. Svaki je imao na čelu skupine svoga kolovođu. Na čelu jedne je bi Ban, a druge Kovačević. Kolovođe su pronalazile agente u više različitih nahija te ih potkupljivali novcem. Po ustroju agenti za agente nisu smjeli znati. Svaki je pak agent u nahiji birao po jednoga načelnika, nu po istom načelu tajnoga djelovanja ni načelnik načelnika nije poznavao.

Načelnici pak po selima su birali kmetove, koji također nisu smjeli znati pojedinačno za svoju pripadnost skupini, čime se u slučaju otkrivanja štitila doušnička mreža organizacija te bi možebitno stradao samo otkriveni suradnik. Poglavar cijele propagande bio je Garašanin, koji je od svojih kolovođa dobivao izvješća. Kasnije doradbe u Ustavu su predviđale i vojne djelatnosti, ali i izričitu zabranu otkrivanja planova katoličkim agentima, kojima je jedino bila povjrena zadaća iskorjenjivanje "mržnje prema pravoslavcima".

Šimunić je dobro zapazio kako se Garašaninova strategija te politika njegovih kasnijih sljedbenika u zaštiti srbijanskih nacionalnih interesa nastojala usklađivati s interesima velikih sila, a posebice tada moćnih Francuske, Britanije i Rusije, što je značajka i današnje srbijanske politike, formulirane u Novom memorandumu SANU te dopunjenje nedavnom skupštinskom rezolucijom o Kosovu, a koja će očito, pod geslom zaštite ljudskih i manjinskih prava, svoje etničke manjine u susjednim državama dugoročno i postupno uključivati u sustav srpske državnosti.

Najbolji pokazatelj rezultata takve politike jesu nekadašnje pokrajine Bačka, Banat i dijelovi Srijema, koji su na temelju jačanja srpske etničke manjine stogodišnjom politikom uklopljeni u sadašnji državni teritorij Srbije. Republika Srpska u BiH ionako već ima sva obilježja državnosti pa je Beograd, nakon rezolucije o Kosovu svu političku snagu usredotočio na Hrvatsku, gdje će uz pomoć politčkih snaga srpske manjine, najprije uvođenjem dvojezičnosti i ćiriličenja povezivati prostor na kojem žive Srbi, što bi u sljedećem razdoblju trebalo prerastati u jednu vrstu autonomije, kojoj je dugoročni cilj i teritorijalna samostalnost. Ta politika nije ništa novu u srpskom odnošaju prema Hrvatskoj, kao i činjenica sustavnoga hrvatskog zaborava, koji ih je u svojoj kolebljivosti već stajao opstojnosti u velikosrpskim Jugoslavijama.

Naravno, ne treba se ljutiti zbog postojanja stalne srpske političke strategije, nego nasuprot njezinu, ali i drugim nastupanjima, izraditi vlastitu nacionalnu strategiju, koja ne će biti samo odgovor na prijetnje iz okruženja, nego vlastito aktivno političko nastupanje. U tom je danas ponajviše i zasluga Šimunićeve studije, ponovno objavljene 1992. u Zagrebu.

 

Mate Kovačević