Mate Kovačević: Oblikovana politička mudrost
Osvrt na knjigu: Ivo Korsky, Hrvatski nacionalizam, Drugo dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.
Niz sjanih političkih eseja, Ivo Korsky (1918.-2004.) je prvi put u knjizi objavio 1983. a kako bi bi što dostupniji hrvatskom čitatelju u Zagrebu je 1991. tisakno dopunjeno izdanje. Nu čini se kako je iskristalizirana politička mudrost uglavnom zaobišla većinu hrvatskih političara, koji bi, da su čitali ovoga iznimna mislioca, istinskoga domoljuba, ali i čovjeka sklona političkom realizmu, izbjegli mnoge negativne posljetke u državnoj politici.
Njegovi eseji nose sociološki, povijesni, psihološki i politološki biljeg hrvatske politke 20. stoljeća, u kojoj je intelektualnim poštenjem pronalazio njezine mane i vrline. Formativnu dob prošao je između 1935. i 1941. u krugu hrvatskih nacionalista na Sveučilištu, a nakon sloma NDH i dolaska u Argentinu, u krugu je s Ivanom Oršanićem, koji osniva Hrvatsku republikansku stranku (HRS), na čije će čelo poslije njegove smrti doći upravo Korsky.
Premda dionik nove Oršanićeve politike, Korsky je izvorni politički mislilac, čije bi djelo i danas, kad bi se njime nadahnjivali političari nacionalne orjetnacije, uz neke razumljive vremenske otkolne, bilo dobrobit za Hrvatsku, ali i stranke koje dijele zajednički politički cilj i domoljubne osjećaje.
Sam čin oslobođenja hrvatske države smatrao je časovitom, usredotočenom djelatnosti, u kojoj osjećaji potiču na djelovanje, za razliku od slobode, trajnoga stanja, koja za održavanje mora imati svoj razumski temelj.
Korsky je obradio i značenje osobne hrabrosti u borbi za političke ciljeve, funkciju emigracije te hrvatski državni prostor, njegov geopolitički smještaj, značaj Hrvatske kao narodne države, pitanje njezina političkog uređenja te položaj manjina s posebnim osvrtom na srpsku manjinu.
Smatrao je da u Hrvatskoj, kao i u zapadnoeuropskim zemljama svi građani, bez obzira na vjeru ili etničku pripadnost trebaju kao hrvatski državljani biti jednakpravni pred zakonom te da ni jedna vjera u starčevićanskoj tradiciji ne smije biti u povlaštenu položaju.
Povlašteni položaj ne bi smjele imati ni manjinske skupine, jer vlast takve odluke uglavnom donosi po tuđem diktatu pa se umjesto lojalnosti državi, kod manjina razvija petokolonaški odnos.
U tematskom sklopu o nacionalizmima na Balkanu raščlanio je hrvatski nacionalizam, smatrajući kako ga je Hrvatska u prvoj polovici 19. stoljeća dočekala bez politički vodećega staleža, pa je svećenstvo, umjesto građanstva ili plemstva, preuzelo njegovu ulogu.
Nacionalistički pokreti građanskoga staleža imali su jaku liberalnu notu, što je bilo odbojno svećenstvu pa je, kako drži, pravo čudo što se upravo ono zagrijalo za hrvatski preporod. Ta pak odlučna uloga unijela je u hrvatski politički život retoriku i idealizam te je nacionalizmu dala žig mesijanizma.
Ocijenio je kako je jugoslavenstvo hrvatska tvorevina, nastalo kao posljedak osjećaja slabosti hrvatskoga građanskog staleža i sinteza je želje za saveznicima, koja je tada vladala kod Hrvata, s idejom nacionalne države.
Nu i među najborbenijim ilircima, bilo je borbenih hrvatskih nacionalista, koji su u ilirstvu, kao na primjer gorf Janko Drašković, vidjeli samo oblik hrvatstva pomoću kojeg su htjeli obnoviti staro hrvartsko kraljevstvo, dok su treći, držao je Korsky, težili jednoj vrsti imperijalizma, odnosno okupljanju slavenskoga Juga oko Hrvatske.
Ulaskom biskupa Strossmayera na političku pozornicu 1860. novo jugoslavenstvo dobiva značaj mesijanstva, jer se preko ujedinjenja južnoslavenskih naroda željelo doći do ujedinjenja Crkava, što, kako je poznato, nije dalo nikakve rezultate, pa je kao njegov glavni plod stvorena tek potpuna pomutnja duhova.
Držao je kako je u Strossmayerovu jugoslavenstvu hrvatski narod bio samo sredstvo za tuđe ciljeve, koji mogu, ali ne moraju biti, istovjetni s potrebama hrvatskog naroda.
Za razliku od Strossmayera, u Starčevićevu hrvatstvu, isticao je Korsky, prvotan je bio hrvatski narod, pa je starčevućanstvo, bez obzira što nikad nije došlo na vlast bilo pobjednička hrvatska ideologija, od kojega su ponešto kasnije uzimale sve stranke.
Početkom 20. st. među Hrvatima opet oživljava jugoslavenstvo, što je bilo izraz straha i opetovane potrage za saveznicima na strani koja se činila manje pogibeljnom. Tada se pojavljuju liberalni i antiklerikalni krugovi, koji pomoću Jugoslavije, uključivanjem nekatoličkoga stanovništva, žele slomiti utjecaj Katoličke crkve.
Iz ove su struje, koju je u Hrvatskoj predstavljao Svetozar Pribičević, svoje političke i idejne snage crpili svi jugoslavenski režimi - od Aleksandrove monarhističke diktature do Brozova komunističkoga režima.
Novi su jugoslaveni tada proglasili Srbe i Hrvate jugoslavenskim narodom, a njihove međusobne razlike svodili na plemenska pitanja, što im je u političkom smislu dopuštalo borbu za stvaranje Jugoslavije na načelu narodnoga samoodređenja. Zato je Korsky s punim pravom zaključio, kako smo upravo mi Hrvati, zbog vlastita malodušja i slabosti te od straha pred budućnošću uspjeli posijati pomutnju na cijelom blakanskom prostoru te svojim mesijanstvom i krivom političkom kombinatorikom omesti politički razvitak svih balkanskih naroda.
Smatrao je, kako zato, nemamo pravo samo grditi Srbe, koji su znali iskoristiti našu slabost.
Potanko je prikazao i uspostavu NDH napominjući kako su njezini prvaci zastupali opravdanost stvaranja hrvatske države bez obzira na časovite poteškoće i ograničenja nezavisnosti, dok je na drugoj strani dio vodstva HSS-a sudjelujući u izbjegličkoj vladi u Londonu predstavljao nastavak projugoslavenske hrvatske politike.
Komunisti su pak bili po strani dok Njemačka nije zaratula sa SSSR-om. Kako je NDH bila na strani Njemačke, komunisti su se borili protiv Hrvatske, nu ta je borba, da su hrvatski komunisti imali nacionalni osjećaj, smatrao je Korsky, mogla biti uprena samo protiv ustaške vladavine, ali ne i protiv hrvatske države.
Oblikujući novi hrvatski nacionalizam isticao je kako on treba biti otvoren europskim i svjetskim utjecajima, ali da njegova rješenja moraju biti hrvatska, a ne kozmopolitska i tuđinska.
Kroz političko djelovanje Savke i Mike Tripala raščlanio je politiku Hrvatskoga proljeća, a posebnim studijama o Ivanu Supeku, Franji Tuđmanu i Marku Veselici oprezno je nagovijesti buduće smjerove domovinske politike.
Posebno vrijedno poglavlje u knjizi je cijeli niz eseja o djelovanju hrvatske političke emigracije, ali i teme u kojima je iscrpno raščlanio političke programe hrvatski stranaka i političkih pokreta u prvoj polovici 20. stoljeća.
U tekstovima nastajalim nakon Prolejća osjeća se postupno otvaranje stare političke emigracije prema novim emigrantima - "proljećarima" te posebno naglašava važnost uspostave Hrvatskoga narodnog vijeća kao stalne višestranačke predstavničke ustanove hrvatskih emigranstkih političkih stranaka u borbi za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti.
U nekoliko posebno vrijednih eseja o katolicizmu donosi svetački i junački lik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepnca, ali i raščlambu hrvatskoga katoličkog mentalita, koji je u nekim svojim manifestacijama i danas aktualan.
Iznimno su vrijedne sudije o budućoj nacionalnoj diplomaciji i vanjskoj politici, koje unatoč protjeku vremena ni danas nisu izgubila na svojoj svježini.
U poglavlju pak o revolucionarnoj borbi Korsky je ispisao jedan od ponajboljih eseja o vođi Rakovičke bune Eugenu Kvaterniku, a knjigu je zaključio esejima o HRS-u i njezinu utemeljitelju Ivanu Oršaniću.
Mate Kovačević