Mate Kovačević: Bumerang Starčevićeve 'iztočne' politike
Osvrt na knjigu: Dr. Ante Starčević, Iztočno pitanje, Djela Dra Ante Starčevića sv. 7., 1889. – pretisak, Inačica, Varaždin, 1995.
U nevelikoj raspravi „Iztočno pitanje“ sadržana su gotovo sva glavna načela Starčevićeve politike, a dobrim dijelom iz njih je zacrtan i razvoj hrvatske historiografije. Kasnije su različite hrvatske politike baštinile u svoje nasljeđe pojedine Starčevićeve ideje, nu rijetki su iz te bogate riznice pokušali zagrabiti njegove genijalne geopolitičke misle, koje su se temeljile isključivo na zauzimanju za hrvatski državni interes.
Dok su jedni u Starčevićevu nijekanju Srba gledali prežitke ilirskih ideja, drugi su njegovu proislamsku politiku shvaćali isključivo kao oživotvorenje stare hrvatske države u njezinim prirodnim i povijesnim granicama, a čiji su nositelji suverenosti u prvom redu zajednički trebali biti katolički i „muhamedanski“ Hrvati. Ova je politika možda i imala svoje opravdanje da se uspjela povijesno realizirati, odnosno da je preživjela Drugi svjetski rat. Sve su hrvatske nacionalne politike samo s djelomično opravdanim razlogom prigovarale Brozovoj jugoboljševičkoj politici zbog tog što je stvorio muslimansku naciju. Nu da su bosanski muslimani, bez obzira na etničko podrijetlo, znatnije osjećali hrvatsku nacionalnu svijest ne bi se na poratnim popisima stanovništva očitovali kao neopredjeljeni, a 1971., kad je u jeku bio hrvatski nacionalni pokret i posebnom muslimanskom nacijom, koja se tijekom rata u BiH devedesetih godina, kao posebnost, iskristalizirala u bošnjačku naciju.
Neprepoznavanje ovih silnica stvorilo je pomutnju unutar stvarne hrvatske nacije, što su vješto, umjesto nekadašnjih velikosrba, sad koristili domaći jugonacionalisti. Posljedice toga još se osjećaju na hrvatskoj politici, koja, unatoč povijesnih zasluga za opstanak BiH, i danas nerado govori o tom slavnom razdoblju svoje povijesti. Starčevićeva se veličina ne sastoji samo u tom da je pravodobno prepoznao kako Rusija koristi opadanje osmanske moći da bi zaposjela Carigrad i tako otvorila put na Sredozemno more. Njegov je genij, u poticanju pobuna pravoslavnih naroda pod vlašću Osmanskoga Carstva, gledao silnice koje su bile aktualne sve do potkraj 20. stoljeća. Tvrdnja kako bi ti narodi, ako ih se stavi pod ruski nadzor bili još nesretniji nego li pod turskom vlašću, svoju je potvrdu dobivala u kasnijim komunističkim prevratima, također poticanim iz Rusije, a što je nakon 1945. unesrećilo cijelu srednju Europu i Balkan.
Upravo je nevjerojatno kako su se neki hrvatski ljevičarski auktori istodobno divili Starčevićevoj genijalnosti i pisali hvalospjeve sa svojih putovanja po Rusiji! Kao protivnik Austrije, koja je s Ugarskom ograničavala hrvatsku suverenost, Starčević je u Francuskoj i njezinu slobodarskom sustavu gledao prigodu za osamostaljenje Hrvatske. U oslabljenoj pak Turskoj, kojoj su o glavi radile Rusija i Austrija, gledao je hrvatskog saveznika kao nekoć Petar Zrinski. Njegov je odnos doista bio iskren prema bosanskim muslimanima, što su mu oni istodobno uzvratili svojim povjerenjem, a stoljeće kasnije na njegovim zasadama razvili, umjesto hrvatske, vlastitu bošnjačku nacionalnu svijest.
Nu kako je i sam bio svjestan osmanske nemoći, Starčević je predlagao da se prostor s kojeg se Turci povlače uklopi u sastav bugarske i hrvatske države, čiji su narodi, u odnosu na druga, tada bili znatno prosvjetljeniji i vitalniji. Temeljito poznavanje srbijanskoga mentaliteta te Srba iz Srbije, koji su uz rusku pomoć pokrenuli proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca silio je Starčevića na potpuno nijekanje srpstva, a mogućnost, koju je naslućivao da se uz pomoć hrvatskih slavosrba uspostavi zajednička država s balkanskim narodima vodila ga je zaključku, kako će se u takvoj razrožnoj državi ti narodi samo međusobno klati, što je kasnija povijest samo više puta potvrđivala.
Danas se, nakon stoljetnoga iskustva, sa sigurnošću može tvrditi kako su Hrvati nacija, koja u svom identitetu, bez obzira na druge sastavnice, baštini ponajprije duh katolištva, pa je onda i Starčevićeva politika, uz svesrdnu obranu hrvatskih državnih interesa, primjenjiva još samo na Hrvate u Bosni i Hercegovini. Pišući o njihovim osobinama Starčević je zapazio kako su oni moralni, preveć iskreni, nisu podli i himbeni te da se ne bune se.
Uz nekoliko drugih manjkavosti, koje su se tijekom vremena mijenjale, Starčević nam je ostavio znakovitu priču koja ni danas nije ništa manje aktualna od vremena kad ju je i sam čuo. Na pokušaj da se ujedine bosanskohercegovački Hrvati pod mostarskim biskupom, bosanski franjevci su odgovorili kako će se prije pokloniti Kuranu nego hercegovačkom biskupu! Ne može se nijekati da taj razdor u jednoj od svojih inačica i danas ne traje. On se manifestira u nemogućnosti bosanskohercegovačkih Hrvata da artikuliraju vlastita politička stajališta o teritorijalnoj autonomiji, čime bi se bar djelomično približili jednakopravnosti s druga dva naroda u Bosni i Hercegovini.
>>Skandalozno: New age na bosanski način ili embrij novog bogumilstva?
Sve probleme koji i danas muče BiH također je nagovijestio ovaj hrvatski politički vizionar. Naime, Starčević je upozorio kako bi možebitna uspostava svojevrsna protektorata nad područjem odakle se povlače Turci prouzročila pitanje ustavne slobode, jer bi se odmah moralo postaviti i pitanje nadzora onih koji nadziru bosanskohercegovačke narode. Zasad očito nitko! Nemogućnost pak da realiziraju politiku koju je zastupao Starčević, a čega je s obzirom na politike velikih sila i sam bio svjestan, Hrvatima se danas kao bumerang vraća natrag njegova „iztočna“ politika, koja u turskoj inačici dobiva svoje zapadne obrise.
Starčević nije bio samo, kako se to voljelo isticati, ideolog hrvatstva, nego vrlo ozbiljan politički mislilac, čije se ideje u političkoj pragmi ili oportunizmu ne bi smjele tek površno i jednodimenzionalno uzimati. Njegovu genijalnost treba tražiti u dubini njegovih misli, koje ozbiljnoj politici mogu i danas biti od velike pomoći.
Mate Kovačević