Posrbljivanjem hrvatskih pravoslavaca različite su etničke skupine ušle u sklop srpske nacije, što je zapadno od srpskoga etničkog prostora omogućilo širenje ideje srpske države, koja je svoj vrhunac doživjela u životu dviju Jugoslagvija, a od male i neznatne Srbije napravilo ključnoga saveznika različitim velikim silama

Ne nedavno  održanom skupu u srbijanskoj skupštini o pravima srbijanske manjine u susjednim zemljama Marko Đurić, savjetnika srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića, izjavio je kako su Srbi u svim zemljama nastalim iz bivše SFRJ autohton i državotvoran narod. Nikolićev savjetnik također je istaknuo kako će Srbija mjeriti svoj odnos prema susjednim državama i po tome kakav je odnos tih država prema srbijanskoj manjini. Naglasio je i kako njegov šef želi da srbijanske institucije budu čvrsti oslonac okupljanja Srba u regiji. Beograd je tako svojim manjinskim skupinama u susjednim državama uputio poruku kako rat za granice velike Srbije još nije gotov te da je strateška zadaća političara, koji djeluju među srbijanskim manjinama dugoročno pripremanje terena za budući izlazak Srbije na njezine zamišljene patrijaršijske granice.

Možda se ova ideja u javnostima susjednih država danas čini toliko bizarnom da na nju više nitko i ne želi reagirati. Nu tko je na primjer mogao vjerovati u 19. stoljeću, kad su poprilično glasni hrvatski pravaši upozoravali da će mala, nekultivirana i gospodarski zaostala Srbija, koja je sve do Berlinskoga kongresa bila jedna od poluzavisnih osmanskih satrapija, samo za pola stoljeća zaposjesti hrvatske zemlje, srušiti crnogorsko kraljevstvo te se protegnuti na južnu Ugarsku, albansko Kosovo, dijelove Bugarske i Makedoniju?

Danas je pak razvidno kako je tadašnja ruska politika ideju tzv. slavenske solidarnosti iskoristila za širenje vlastitih nacionalnih probitaka. Procesom posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca različite su etničke skupine ušle u sklop srpske nacije, što je zapadno od srpskoga etničkog prostora omogućilo širenje ideje srpske države, koja je svoj vrhunac doživjela u životu dviju Jugoslagvija, a od male i neznatne Srbije napravilo ključnoga saveznika različitim velikim silama u ostavrivanju njihovih novonastalih interesa otvaranjem istočnoga pitanja.

Razvoj samosvijesti pojedinih naroda tijekom jugoslavenske komunističke diktature i sve snažniji zahtjevi za ostvarenjem prava na samoodređenje pojedinih naroda prisilili su vodeći sloj srpske elite da tijekom 80-ih godina izradi tzv. Memorandum SANU, koji je postao političkim programom za vojna osvajanja zamišljenih granica velike Srbije. To što nije u cijelosti realiziran tijekom 90-ih godina, u ostvarivanju dugoročnih srbijanskih političkih ciljeva ne znači i odustajanje od njegove realizacije, što je pokazalo i proteklih godina njegovo nešto izmijenjeno oživotvorenje, poznato sad pod nazivom Novoga srpskog memoranduma, a čije je ciljeve nedavno u srbijanskoj skupštini, pod geslom regionalnoga okupljanja srpstva, demonstrirao i Nikolićev savjetnik Marko Đurić.

U Đurićevim izjavama manifestira se nepriznavanje konstitutivnih akata pojedinih država, a posebice Republike Hrvatske, u kojoj srpska manjina, zbog svoje nelojalnosti hrvatskoj državi, doista nije dio državotvornoga političkog hrvatstva, pa Đurićev poziv na njezinu državotvornost nije ništa drugo nego opetovanje staroga svetosavlja, koje je i bilo uzrokom svih prošlostoljetnih tragedija na prostoru zemalja, koje su prisilno držane u obje velikosrpske Jugoslavije. Poticanjem tzv. srpske državotvornosti u susjednim državama samo je stvaranje nesigurnosti u susjednom okruženju, čime se, između ostaloga, još jednom želi zaustaviti ulazak Hrvatske u EU, a Crne Gore u već najavljeni ulazak u NATO savez.

Na teze savjetnika srbijanskog predsjednika Nikolića nadovezuju se i izjave slovenskoga zastupnika u Europskom parlamentu Jelka Kacina, koji kaže kako su BiH, Albanija i Makedonija veliki problemi za razliku od Srbije, Kosova i Crne Gore. U svjetlu novoga velikosrpskog plana Kacinova se politička poruka suprotstavlja američkoj politici, koja se svoju balkansku strategiju gradi upravo na Albaniji, makedoniji, BiH i Crnoj Gori. Kad je pak u pitanju Kosovo i Srbija izgleda kako slovenski zastupnik nije sukladan ni francuskoj vanjskoj politici čija predsjednica parlamentarnoga Odbora za europske poslove Daniela Oroa smatra "da će Srbija na kraju svog europskog puta ipak morati priznati Kosovo ili da bez tog priznanja u konačnici ne može računati na članstvo u Uniji".

Gledajući pak slovenske amandamne na pitanje Hrvatske u Europskom parlamentu može se zaključiti kako Kacinove izjave nisu dio ni savezne bruxelleske politike. To razilaženje otkriva otkriva i pozadinu slovenske blokade hrvatskoga ulaska u EU, koja bi očito iz prizemno tradicionalnih razloga pokušala ponovno uskladiti svoju politiku s velikosrpskim Beogradom.

Mate Kovačević