Osvrt na knjigu: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska, svezak 1,2,3 - sabrani spisi, 2. prošireno izdanje, priredio i životopis napisao Anđelko Mijatović, Fram – Ziral, Mostar – Zagreb, 2005.

O hrvatskom publicistu, književniku, novinaru, zatočeniku, političkom emigrantu Bruni Bušiću (1939.-1978.) i na kraju žrtvi udbaških ubojica pisalo se razmjerno mnogo u desetljeću stvaranja hrvatske države, a publicistički tekstovi uglavnom su se odnosili na životopis, političku djelatnost i jugoslavenske redarstvene progone hrvatskih emigranata. Objavljivanje domovinskoga izdanja Bušićevih djela omogućava mlađim hrvatskim naraštajima upoznavanje jugoslavenskoga komunističkog sustava u njegovim stvarnim dimenzijama te tragičan položaj hrvatskoga naroda, koji se protiv svoje volje našao najprije 1918. u karađorđevićevskoj, a potom i 1945. u titoističkoj Jugoslaviji.

Osim toga, zahvaljujući nevjerojatno hrabrim, preciznim, argumentiranim i stilski dotjeranim tekstovima Bušića bi se moglo bez imalo oklijevanja uzeti kao primjer za uzor novinarskoj struci, koja ne samo da bježi od činjenica, nego upravo za njima grozničavo traga, a auktorska stajališta uvijek iznosi kroz prizmu hrvatskih nacionalnih probitaka. Šteta je što je naglo zanimanje tijekom devedesetih godina splasnulo nakon  2000., što je možda i razumljivo s obzirom na režim tadašnje vlasti, jer Bruno Bušić nije bio samo svojevrsna poveznica između iseljene i domovinske Hrvatske ili ako se baš hoće između legije neumrlih bojovnika i njihovih sljedbenika, nego, kao što to pokazuju njegovi brojni tekstovi, on bijaše istinski simbol kontinuiteta hrvatskoga nacionalnog otpora u domovini preživjela nakon sloma hrvatske državnosti 1945. Nu sada samo drugim sredstvima!

Zapravo je nevjerojatno da i nakon dva desetljeća od stvaranja samostalne hrvatske države neki Bušićevi publicistički tekstovi pisani prije njegova odlaska u iseljeništvo odišu još svježinom kao da su pisani u naše doba. Ako pak uzmemo u obzir njegove rane književne zapise, koji, što je i razumljivo, odišu tradicijom pučkoga pripovijedanja, ali svojim temama i motivima iznimno hrabro ulaze u potisnutu svijest hrvatskoga naroda, a posebice onoga njegova borbenijega dijela, koji unatoč slomu, nije skrivao svoju ratničku prošlost. Upravo te pripovijesti, a njih nekoliko moglo bi se nazvati i malim ciklusom o Topanu, tematiziraju egzistencijalnu dramu hrvatskoga naroda, a posebice onaj njegov dio koji je bio izložen izravnom četničkom teroru. Ovaj početni tematski egzistencijalizam zreliji će Bušić u kasnijim pripovijetkama i stilski razvijati, a on će kulminirati u njegovoj zasad zadnjoj poznatoj pripovijedci „Božićna ophodnja – Crni Božić 1971. u Petrinjskoj“, koja bi, uz priče „Povratni hod“ te „Čovjek, brat i ja“, mogla ući u bilo koju antologiju takve proze. Uz književne motive i teme čak će i struktura ranijih proznih zapisa odrediti kasniji Bušićev publicistički i politički rad, a egzistencijalna zabrinutost za sudbinu vlastite zajednice te posezanje u povijesnu memoriju trajno će ga pratiti do kraja života, a u konačnici i odrediti njegovu životnu sudbinu.

Drugi dio Bušićeva književnoga rada odnosi se na širu skupinu recenzija, prikaza i ocjena, među kojima u tom spektru ima i pokoja književna recenzija. U njima on prvenstveno traga za povijesnom istinom, što je i razumljivo, s obzirom da je u to vrijeme najveći dio istine iz obavijesnoga prostora bio javno potisnut.  Bez Bušićevih reportaža i izvješća nezamislivo je hrvatsko novinarstvo između 1969. i 1971., a njegovi tekstovi u „Hrvatskom književnom listu“ i „Hrvatskom tjedniku“ nisu samo dio političke povijesti, nego zbog nekih još uvijek neriješenih hrvatskih pitanja, koja je on otvarao, i danas mogu biti izvor nadahnuću za njihova možebitna rješenja.

U cijelom nizu ozbiljnih tekstova koje je priređivač svrstao u rubriku društveno-političkih pogleda, Bušić je pristupao interdisciplinarno problemima. Naime, svoju ekonomsku naobrazbu, istraživačku strast, književnu darovitost i poznavanje suvremene povijesne problematike ugradio je u više istraživačkih pothvata, a neki su od njih, kao na primjer „Žrtve rata“ do temelja potresli tadašnju jugoslavensku javnost, ali i velikosrpske krugove, čija je politička prevlast nad Hrvatima počivala upravo na stvaranju mita o hrvatskoj genocidnosti. Iznimno značenje tog Bušićeva rada pokazuje i činjenica da je Franjo Tuđman, s kojim je Bušić surađivao upravo na toj problematici, dvadesetak godina kasnije poveo Hrvatsku u njezinu državnu samostalnost. Zbog aktualne borbe za primat nad javnim znanjem, iza kojeg se danas, uostalom kao i u ono doba, skrivaju pokušaji političkih pokroviteljstava nad Hrvatskom, Bušićeva istraživanja i sada otvaraju putove prema povijesnoj istini. Njegov pak nedovršeni, a posmrtno objavljeni rad „Hrvatski ustaše i komunisti“, bez obzira koliko danas s bilo koje strane nailazio na otpore, bio je poziv svim hrvatskim političkim skupinama da nadiđu stranačke i ideološke  razlike te se kao politički predstavnici svoga hrvatskoga naroda ujedine u borbi za obnovu samostalne i neovisne hrvatske države, što se, bez obzira na današnje interpretacije, i dogodilo tijekom Domovinskoga rata. Bušićevi pak članci objavljivani u emigrantskom tisku nakon njegova dolaska u iseljeništvo, imaju, osim programatskoga karaktera i za cilj upoznavanje međunarodne javnosti s hrvatskim pitanjem. Oni također šalju iznimno snažnu političku poruku hrvatskom narodu u domovini i izvan nje o potrebi borbe za hrvatsku slobodu.

Takvim je člancima Bruno Bušić u hrvatsko iseljeništvo, koje se našlo na granici izumiranja i asimilacije, oživio, moglo bi se reći, revolucionarni duh. Drugi dio tekstova, u kojima se nalazilo mnoštvo informacija iz unutarnjega jugoslavenskoga političkog aparata uznemiravao je vlastodršce u domovini, čime je iseljenički politički tisak bio pretvoren u oporbenu tribinu s kojom se jugoslavenski režim na kraju morao obračunavati čak i likvidacijama. Bušićev pak emigrantski politički rad i njegova tragična sudbina svrstavaju ga u red hrvatskih boraca, koji se u borbi za hrvatsku nezavisnost nižu još od Eugena Kvaternika.

Mate Kovačević