Citat Moše Pijade sa prvog zasjedanja AVNOJ-a studenog 1942 u Bihaću: „Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.

Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“

(Dokument se nalaziu u Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande, JVUO, pod oznakom K-12, 30/12 )

Henri de Lubac, isusovac, bio je jedan od najvećih katoličkih teologa dvadesetog stoljeća. On je hvalio Proudhona, kao velikog kršćanskog humanistu, koji je više vjerovao, nego što si je toga bio svijestan. Proudhon je bio socijalist i anarhist. Pod anarhijom je on podrazumijevao nešto posve drugo, nego što ta riječ danas znači. Anarhija je po njemu jedno društvo bez vladara, gdje svaki čovijek pojedinac teži pravdi u jednakosti, a društvo teži za tim, da u toj zajednici vlada red. Kao garant toga reda treba po Proudhonu fungirati Bog. Zato on postulira njegovu egzistenciju. Tu je na jednostavniji način izražena klasična politička teorija „pomirdbe“ između individualnog i univerzalnog, tj. između čovijeka kao društveno biće i univerzalnih općevrijedećih zakonitosti. Tu je političku teoriju prvi u povijest zapadne civilizacije uveo Toma Akvinski. Ali to ne znači, da su njih dvojica imali isti svjetonazor.

Proudhon je bio otvoren prema svim pojavama čovjekove stvarnosti, onako kako se ona već prema ljudskom iskustvu i manifestira. Nasuprot tome Marx je bio zarobljenik determinističkog svjetonazora, koji je vladao devetnaestim stoljećem. On je i na ljudsku povijest i društvene procese primjenjivao krute determinističke zakone, bez imalo odmicanja od njih ili upliva slobodne ljudske volje. Te zakone se, po njemu, može shvatiti samo po navodno znanstvenim metodama dijalektike, kojima se čovijek treba podvrgnuti, da bi se taj već predodređeni cilj što prije i postigao. Sve to ima jasna obilježja jedne sekularne ateističke eshatologije: Nekoliko generacija se mora žrtvovati, jer one su prolazne (kao da nije svaka generacija prolazna), da bi se za buduća pokoljenja postiglo blagostanje, jednakost i vječna sreća, jednom riječju – raj na zemlji. Danas je determinizam u svim znanostima odbačen.

Proudhon  je odbijao svaki oblik sile, nasilja i revolucije, bilo od koga. Njegovu teoriju privatnog vlasništva je jako cijenio Marx, pa ga je zamolio da s njim surađuje. Proudhon  je to u jednom pismu energično odbio, jer on za razliku od Marxa odbacuje svaku primjenu sile. Marx se je njemu osvetio u svome djelu „Bijeda filozofije“, kao odgovor na Proudhonov rad „Filozofija bijede“. Pismene polemike između njih većinom nisu sačuvane, ali ću iz usmene predaje izdvojiti jedan razgovor, koji će se u daljnjem izlaganju pokazati vjerodostojnim:

Proudhon:...Vi zagovarate jednu revoluciju proletera...pa znate koliko će krvi biti?

Marx: ja ne zagovaram nikakovu revoluciju i krv...

Proudhon:...ali vi pišete...

Marx: da, ja to pišem, da svom djelu dam jedan znanstveni oblik, što ti uopće ne razumiješ.... (Proudhon nikada nije studirao, on je bio autodidakt, op.a.). Proleteri su za mene jedna obična gamad i ološ....smrde po neredu. Za revoluciju je potreban red, njih bi rastjerao jedan obični kordon policije. Do neke revolucije neće sigurno doći, to možeš biti siguran.

Proudhon: A ako do nje ipak dođe?

Marx se okrene prema svojoj ženi te reče: Onda ćemo mi pobjeći. A žena kaže: Naravno.

Činjenica da je Marx težio samo za tim da njegovo ime i njegova teorija odnesu povijesnu pobjedu, te da je cijeli život gajio i izražavao svoj prezir prema proleterima, može se izčitati i u njegovim kasnijim spisima, a prije svega u pismima koje je pisao Engelsu. To je dobro dokumentirao Leopold  Schwarzschild u svojemu djelu „ Der rote Preusse“ ( Stuttgart, 1954). Karl Popper naziva Schwarzschildov dokazni materijal „poražavajućim“ za Marxov karakter. (Falsche Propheten: Hegel, Marx und die Folgen, Tübingen 2003).

Moše Pijade i njemu slični su skupili svu tu balkansku ološ, koja  je mučki poubijala našu hrvatsku mladost...Muka mi je, neopisiva muka.

 


Dr. Anto Križić