Blanka Matković: Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini (I. dio)
Nakon završetka tzv. završnih operacija za oslobođenje Jugoslavije te zarobljavanja hrvatskih civila i pripadnika Hrvatskih oružanih snaga u Sloveniji i Austriji tisuće zarobljenika natjerane su u kolone smrti krećući se u tri osnovna smjera:[1]
a) Bleiburg – Dravograd – Celje, odakle jedna kolona ide prema Zagrebu, a druga prema Krapini i potom opet prema Zagrebu. Iz Zagreba su se kolone kretale u nekoliko različitih smjerova, a jedan od njih vodio je preko Požege i Bosanskoga Broda[2] do Sarajeva i Mostara.[3]
b) Bleiburg – Dravograd – Maribor – Ptuj – Varaždin – Virovitica– Osijek. Iz Osijeka jedna skupina ide preko Baranje, Bačke i Srijema prema istočnoj i južnoj Srbiji te Makedoniji radeći najteže poslove u rudnicima i drugdje. Druga skupina kreće se preko Vukovara, Vinkovaca do Srijemske Mitrovice, odakle dio ide preko Šapca i dalje u zapadnu Srbiju, a dio preko Pančeva i Vršca u Belu Crkvu. Treća skupina odlazi preko Đakova do Slavonskoga Šamca, gdje prelazi u Bosnu do Doboja i nastavlja dalje prema Tuzli, Banjoj Luci ili Zenici, odnosno Sarajevu i Mostaru.[4]
c) Jasenice i Ljubelj do Kranja te dalje do Ljubljane. Odatle dio zarobljenika ide do Zagreba, drugi preko Novoga Mesta do Karlovca, a treći do Kočevskoga Roga i dalje do Rijeke.
Manje je poznato da su zarobljenici prebacivani u hercegovačke logore, odnosno lokalnim opunomoćstvima OZNA-e, i iz Dalmacije. Opunomoćstvo OZNA-e dubrovačkoga područja 31. prosinca 1944. obavješćuje Opunomoćstvo OZNA-e za južnu Hercegovinu u Stocu „da smo izdali naredjenje, da Vam se stražarno sprovedu niže označena lica, a koja se nalaze sada u našem zatvoru, budući su svoja djela učinili na teritoriju tog opunomoćstva i to:
1. KLEČAK PERO pok. Pera iz Belenice. Prema izvještaju Komande mjesta Ljubinje Str. Pov. Br. 231 od 10.XII.44., imenovani je hvatao rodoljube u okolici Ljubinja i vodio ih na JAMU.
2. ZEKO IVO, Ivanov iz Belenice, prema gore pomenutom izvještaju Komande mjesta Ljubinja, učestvovao je u hvatanju i bacanju u JAME rodoljuba u okolici Ljubinja.
3. LUČIĆ BOŽO, pok. Boška iz Golubinjaca. Prema istom izvještaju Komande mjesta Ljubinje, učestvovao u bacanju u JAME rodoljuba u Rankovcima i Rapavicima.“[5]
Josip Suton, sudionik Križnoga puta, svjedoči da je dio zarobljenika s Križnoga puta dospio u Čapljinu i Mostar preko Splita i Metkovića.
Iz logora na Firulama u Splitu[6] izdvojeno nas je oko osamdesetak i ukrcano na brod za Metković. U Mostar nas je stiglo 27, dok su ostali izdvojeni na putu do Metkovića do Čapljine. Prepoznavali su ih partizani i odvodili u nepoznato, na neko odredište za smaknuće. Pri dolasku u Mostar, dočekala nas je skupina organiziranih huligana koji su uzvikivali: „Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala!“ i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima, te nasrtali na nas, a sprovodioci su glumili naše branitelje. Tako su nas „dopratili“ do Ćelovine [...] Uz psovke, prijetnje i udarce uvodili su nas jednoga po jednoga u zgradu kod nekog oficira koji nas je nakon uzimanja generalija upućivao u zatvorske ćelije. Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima[7].
Svi su ga oslovljavali „komandire“, a kako i ne bi kad je bio komandant odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan – Duka Pudar[8] [...] Otkada su mene dognali u tu zloglasnu „kuću“, nekako potkraj lipnja 1945. godine, pa do kraja te godine, oznaši su svake noći odvodili veće skupine zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijali ih i ubacivali u jamu [...] O likvidacijama u Mostaru 1945. godine progovorio je ANTE BARBIR, jedan od prvih šefova Opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu. Zapravo, nekoliko desetak godina nakon izvršenih masovnih zločina u Hercegovini, našao sam se jedne prigode u društvu s ANTOM BARBIROM u Zagrebu u prisutnosti Kreše Primorca i Jure Šimunovića, obojica iz Zagreba. U tijeku razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i pored ostalog kazao da se je u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru odjednom nakupilo oko 3 000 hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu, pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH, Uglješu Danilovića[9], što će učiniti s tim mladićima? Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira. Po njegovom kazivanju, on taj nalog nije izvršio, bilo mu je žao te hrvatske mladosti, nego je jedan veći broj poslao u partizanske radne brigade, druge je pustio na slobodu i izvjestan broj je zadržao u logoru odnosno u Ćelovini. Zbog neizvršenja naloga ministra Danilovića, Barbir je bio, kako kaže, smijenjen s te funkcije te iza toga nikada više nije obnašao neku značajniju dužnost, unatoč tome što je bio stari komunist.[10]
Svjedok B. M. izjavljuje da je u Mostar stigao sredinom kolovoza 1945., i to iz Dubrovnika kamo je prebačen iz Barija u Italiji. Nadalje tvrdi da su u Mostaru „svi hercegovački Hrvati bili odvojeni od nas. OZNA ih je odvela, ali ne znam što se je s njima dogodilo. Mi ostali bili smo prevezeni u Sarajevo, gdje smo bili isporučeni gradskoj OZNI. Ovdje je OZNA odvojila bosanske Hrvate iz naše skupine a nas iz drugih krajeva otpremila je u Doboj.“[11]
Najveći broj zarobljenika, prebačenih na bosanskohercegovačko područje, zatočen je u sarajevskim i mostarskim logorima iz kojih je nepoznat broj osoba odvezen prema Stocu, Nevesinju, Bileći, Trebinju te dalje prema Nikšiću i Podgorici. Prema izjavama većega broja svjedoka većina tih osoba nikada se nije vratila kućama zbog čega se pretpostavlja da su pobijene u većem broju jama i grobišta na području istočne Hercegovine. Upravo iz toga razdoblja datira jedanaest jama što ih je evidentirala Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava tijekom 1990-ih godina. Svjedočanstvo Dragutina Schlatta sugerira da je dio zarobljenika odvedenih prema Bileći i Crnoj Gori ipak preživio. Schlatt navodi da su početkom mjeseca rujna krenuli vlakom iz Sarajeva preko Hadžića, Ivan Planine, kroz Mostar te su došli u Trebinje.
Tu su došli Srbi iz okolnih sela na „prepoznavanje“. Nikoga nisu prepoznali, ali su nas tukli a nakon toga krenuli smo u zatvorskim vagonima preko Bileća te stigli u Nikšić. Tu su nas stanovnici gledali kao da nismo ljudi, ali doista izgledali smo kao prispodobe, jer smo se brijali samo jedanput mjesečno i to onda kada su nas šišali do kože. Partizani, pratioci tukli su nas pred stanovnicima, da ovi vide kako su vojnici Narodnooslobodilačke vojske hrabri. Tu smo se zadržali, dok su nas prebrojili; bilo nas je oko 400 osoba. Krenuli smo u sjevernom pravcu uz planinu pokraj rijeke Zete. Tu smo stali u jednoj kotlini. U blizini smo radili na jednom vojnom uzletištu, koje se je izgrađivalo. Ovamo su dolazili razni crnogorski komunisti, koji su nas tukli onda kada nas partizanski vojnici nisu tukli. Tu smo radili nešto više od mjesec dana, tj. do 5. Listopada 1947. U tom vremenu bila su četvorica od nas odvedena u Nikšić, i oni se nikada više nisu vratili. Među njima je bio i jedan liječnik [...] Poslije mnogo dana straha i panike na ovom radilištu, rekoše nam, da ćemo ići u Sarajevo. Kada smo stigli u Sarajevo, svi smo se morali slikati i dati otiske prstiju kao kakovi kriminalci. Bilo je tu i posebno ispitivanje. I ovdje su neki iz naše grupe bili određeni, da idu na komandu VI. vojne oblasti. Oni se nisu nikada povratili, po svoj prilici su i oni bili ubijeni.[12]
Mijo Katić, zarobljen kod Celja, prepraćen je u Mostar, a zatim u logor u Bileći gdje je ostao do listopada 1945. U Trebinju je čuo da je navodno u okolnim šumama ubijeno 700 ljudi. Po dolasku u logor Bileća dočekala ih je neka Crnogorka koja je izjavila: „Vidi ustaša živih! Jedne smo pobili, a opet drugi došli!“ Zatočenici bilećkoga logora ubijani su i u samome logoru te zatim bačeni u provaliju.[13]
(Nastavlja se)
Blanka Matković
(Članak je izvorno objavljen u časopisu HUM, br. 9.)
[1] Usp. Zdravko Dizdar, „Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (u povodu 60. obljetnice)“, Senjski zbornik, 32 (2005.), str. 152. – 153.
[2] Logori u Požegi i Slavonskome Brodu među najspominjanijim su postajama Križnoga puta u Slavoniji. Onaj u Slavonskome Brodu raspušten je u jesen 1945., a na području grada i okolice nalazi se veći broj masovnih grobnica. Istodobno je osnovan logor u Bosanskome Brodu, i to u blizini željezničke postaje i ložionice. Logor je postojao oko dva i pol mjeseca, a zarobljenici su se u njemu zadržavali najviše tjedan dana. Usp. Mate Šimundić, Hrvatski smrtni put, Split, 2001., str. 268. – 269.
[3] O prelasku zarobljeničkih kolona s hrvatskoga na bosanski teritorij svjedoči veći broj osoba. Časnik Hrvatskih oružanih snaga Stjepan Buconjić prošao je Križni put od Bleiburga preko Maribora, Zagreba (logor Prečko) i Slavonskoga Broda, odakle je odveden u logor u Bosanskome Brodu. Buconjić tvrdi da su odvođenja ljudi iz toga logora bila svakodnevna te da su žrtve likvidirane u okolici. Iz Bosanskog je Broda odveden prema Mostaru, no uspio je pobjeći na željezničkoj postaji u Sarajevu. Usp. Spomenica Bleiburg 1945.-1995., ur. Mirko Valentić, Zagreb, 1995., str. 163. – 165. O likvidacijama u Bosanskome Brodu svjedoči i Ivan Marić. Usp. Karlo Rotim, Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću, Mostar, 2000., str. 205. – 209.
[4] Mnoge uhićene Hrvate u Hercegovini vlakovima su vodili prema Crnoj Gori, usputno ih na pojedinim željezničkim postajama izvodili iz vagona, odvodili ih prema unaprijed određenim jamama: kraj Hrženoga Dola, Veličana, Jasenice – Luga, Taleža, Oraha, Gluhe Smokve, Aleksine Međe, Babina Zuba, Vilusa, oko Bileća i u kanjonu Morače i likvidirali ih u njima. Usp. Anđelko Mijatović, „Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda: Masovna poratna pogubljenja na brojnim stratištima i žrtve hrvatskih marševa smrti“, Vjesnik, 19. srpnja 2005., str. 55.
[5] HR – HDA – 1491, OZN-a za Hrvatsku, OZNA Dubrovnik, 11.57. O bliskoj suradnji OZNAe dalmatinskih kotareva s hercegovačkom OZNA-om svjedoči i elaborat „Rekonstrukcija banditizma za bivši kotar Makarska, Banditizam na neretvanskom području“ (HR – HDA – 1561, SDS RSUP SRH, 015.17) te „Rekonstrukcija banditizma za bivši kotar Dubrovnik“ u kojemu se na stranici 4. navodi da su „pored korištenja saradničke mreže, često postavljane zasjede koordinirano sa UDB-om iz Trebinja, jer se djelatnost bande protezala na njihov teren“ (HR - HDA - 1561, SDS RSUP SRH, 015.11).
[6] Sačuvana knjiga jednoga od splitskih logora dokazuje da su pojedini zatočenici iz Splita upućivani opunomoćstvima OZNA-e različitih područja, uključujući teritorij Bosne i Hercegovine. HR – DAS – 409, SUP za Dalmaciju.
[7] Osman Ćimić Ćima bio je 1945. godine pripadnik OZNA-e u Stocu. (Usp. Stanislav Vukorep, Preživjeli svjedoče, Zagreb, 2005., str. 639.) Suton ga naziva zapovjednikom voda za likvidaciju u mostarskoj Ćelovini te tvrdi da se likvidacijama „bavio“ od zauzimanja Mostara 14. veljače 1945. do strijeljanja posuških žrtava 12. prosinca 1947. U Posušje ga je 1947. godine doveo Teufik Selimović Buđoni, brat književnika Meše Selimovića, koji je u to vrijeme bio pomoćnik ministra za unutrašnje poslove BiH kamo je došao iz republičke OZNA-e u kojoj je bio jedan od čelnika. Prozvan je nadimkom Buđoni zbog fizičke sličnosti sa sovjetskim maršalom Semjonom M. Buđonijem. Prema izjavi Ismeta Serdarevića, zatočenika s Gologa otoka, Buđoni je bio prosrpki orijentiran i od Aleksandra Rankovića dobio je sat s posvetom za posebne zasluge. Buđonijeve naloge u Posušju 1947. izvršavao je Mirko Praljak, predsjednik Prijekoga suda i šef Opunomoćstva OZNA-e za Hercegovinu u Posušju. (Usp. Josip Jozo Suton, Posuški žrtvoslov, Zagreb, 1998., str. 102. – 103., 188., 190.) O ulozi Mirka Praljka posvjedočila je Kata Obradović koja je, nakon što su je partizani zarobili, odvedena u Čapljinu gdje ju je Praljak tukao i pokušao silovati te Andrija Menalo koji je Praljka vidio u zatvorima u Čapljini i Stocu. (Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 577. – 590., 600.) Kao počinitelje zločina nad hercegovačkim Hrvatima Suton također navodi i ostale šefove OZNA-e, odnosno UDBA-e: Ivana Šprlju iz Metkovića, Lovru Kovačevića iz Tučepa, Antu Primorca iz Bijače kraj Ljubuškoga, Milorada Draškovića iz istočne Hercegovine, Petra Oreča iz Posuškoga Graca, Vicu Soptu iz Mamića, Markicu Dobrijevića iz Glamoča; zatim oficire OZNA-e Simu Đakovića, Srbina iz Prijedora, Čedu Milića, Srbina iz Trebinja, Srećka Sučića, Hrvata iz Livna, Jovu Lukajića, Srbina iz Rora kraj Glamoča, Aliju Poškovića, Muslimana iz Čapljine, Tomu Bilića, Milana Šaina, ključara Oznina zatvora i druge nepoznata imena te Danila Kovačevića, delegata i šefa Vojnoga odsjeka u Posušju, Đuru Skočajića, referenta u odsjeku za unutrašnje poslove, Radivoja Tomaševića, kapetana u Vojnome odsjeku, Boška Subotića, referenta u službi unutrašnjih poslova, Mirka Šupljeglava, kapetana milicije, Đoku Milidragovića, kapetana milicije, Mirka Ševu, majora JNA i načelnika službe za vojna pitanja i Milana Kunića, komandira milicije. Usp. J. Suton, n. dj., str. 109. – 110.
Napomena: Ivan Šprlje „Gujac“, rođen 8. ožujka 1909. u Kuli Norinskoj, jedan je od osnivača partijske ćelije u Momićima. Prema podatcima iz Pristupnica za prijam u članstvo Saveza boraca NOR-a iz 1948., vidljivo da je u NOP stupio 1. listopada 1941., a 1945. bio je oficir OZNA-e. Godine 1948. nalazio se na dužnosti željezničara. HR – DAD (Sabirni arhivski centar Metković-Opuzen-Ploče) – 452, Kotarski odbor Saveza udruženja boraca NOR-a, Pristupnice. Andrija Menalo, koji je 1946. bio zatočen u zatvoru u Čapljini, navodi da je Šprlje iz zatvora pustio veći broj Hrvata. Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 577. – 590.
[8] Istu osobu spominju i svjedoci Boško Maslać i Đuro More. Usp. S. Vukorep, Preživjeli svjedoče, str. 111. – 122.; Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Humski zbornik V., priredili Ivica Puljić, Stanislav Vukorep, Đuro Bender, Zagreb, 2001., str. 718. – 721.
[9] Uglješa Danilović, rođen 7. veljače 1913. u Gnionici kod Odžaka, rezervni general-potpukovnik JNA, bio je član KPJ od 1935. godine te član Mjesnoga komiteta KPJ u Beogradu. Jedan je od organizatora ustanka u istočnoj Bosni i Hercegovini. U NOR-u je bio član Glavnog štaba NOPO-a za BiH, Operativnoga štaba NOPO-a za istočnu Bosnu, a od svibnja 1943. ponovno rukovodi vojno-političkim radom u Hercegovini. Bio je vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Od 1945. godine član je Vlade, član CKSKJ, a od 1953. potpredsjednik Izvršnoga vijeća NR BiH i član Saveznoga izvršnog vijeća. Odlikovan ONH, OPZ I, OZN I, OBJI i dr. Usp. Vojna enciklopedija, sv. 2, Beograd, 1959., str. 392.; Leksikon NOR-a i revolucije u Jugoslaviji 1941.-1945., prva knjiga, Beograd – Ljubljana, 1980., str. 211.
[10] Josip Suton, Mostarsku Ćelovinu OZNA je pretvorila 1945. godine u masovno morilište hrvatske mladosti, 50 godina Bleiburga: Zbornik radova o Bleiburgu i križnim putovima s trećeg međunarodnog znanstvenog simpozija u Bleiburgu 14. i 15. svibnja 1995., ur. Jozo Marević, Zagreb, 1995., str. 277. – 282. Tekst je također objavljen u glasilu Hrvatskoga društva političkih zatvorenika Politički zatvorenik, br. 41, lipanj 1995., str. 18. – 20.
[11] Ivan Prcela, Hrvatski holokaust II, Zagreb, 2005., str. 476. – 481.
[12] Isto, str. 317. – 346.
[13] Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 227-230.
Vezani članci:
-Geopolitičke igre i licitiranje opstojnošću i žrtvama stolačkih Hrvata
-Josip Jozo Suton: Zloglasna mostarska Ćelovina
-Josip Jozo Suton: Zloglasna mostarska Ćelovina (2.dio)
- U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg (I.)
-Tito je osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar(II.)
-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? (III.)
-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika (IV.