Osvrt na knjigu: Miljenko Stojić, Halo, ovdje Herceg Bosna, Naklada Bošković – HRsvijet – Gral, Split – München – Široki Brijeg, 2012., izrečen u prigodi predstavljanja u Zagrebu 14. ožujka o.g.


Nedavno je zagrebački časopis »Pilar« objavio rad skupine istraživača u kojem na temelju dokumenta iz splitskih pismohrana obrađuju diplomatsko-politički spor oko Lejle Ruže Kopčić, koja je zbog ljubavi prema nekom Ivanu Radošu pobjegla iz Kongore na Duvanjskom polju na područje mletačke Dalmacije te prešla na katoličanstvo kako bi se udala za spomenutoga Radoša. Pod pritiskom upravitelja Bosanskoga ejaleta generalni providur mletačke Dalmacije, inače Lejlin kum na krštenju, vratio ju je iz Splita natrag u Tursku.

Događaj zabilježen 1745. izgleda da je dobrim dijelom paradigmatičan i za današnje stanje odnošaja između vlasti koje upravljaju Hrvatima s obje strane granice, premda su unatoč današnjem međunarodnom upravitelju u BiH tamošnji Hrvati nešto slobodniji od naraštaja onih pod osmanskom vlašću, dok se s druge strane granice bar formalno nalazi suverena hrvatska država. Paradigmatičnu istovjetnost ili bar djelomičnu sličnost s onodobnim vremenom zorno potvrđuju izvješća o redarstvenoj potrazi za Hercegovcima u Hrvatskoj te njihovo brisanje s prijavljenih adresa, što nije ništa drugo nego samo tankoćutniji oblik mletačkih izručenja sve brojnijih »Lejla« natrag u Tursku. Kao što je želja hercegbosanskih Hrvata za vezom s matičnom državom posve prirodna, isto je tako neprirodna i gotovo nevjerojatna odbojnost pojedinih hrvatskih režima prema prirodnoj težnji o zajedništvu hrvatskoga naroda. Dok se možda sa stajališta državno-pravnih načela današnjega svijeta mogu opravdavati protimbe teritorijalnom združivanju Herceg Bosne s Hrvatskom, potpuno je nenaravno prijavljene Hrvate vraćati ponovno natrag u Tursku. Danas više nema Mletačke Republike, a i stvarna Turska je podaleko od hrvatskih graničnih područja, ali su zato njihova mjesta zaposjele nove sile, zadržavši očito na snazi sve do danas djelovanje njihovih političkih silnica. Te je silnice svojedobno prepoznao i hrvatski književnik Ivan Aralica pa je odnošaje prema Hrvatima s obje strane granice i silnice koje djeluju protiv njihova zbližavanja književno ovjekovječio u svom romanu »Konjanik«.

U sličnom povijesno-političkom okruženju i danas žive hercegbosanski Hrvati, čiju sudbinu raspliće i knjiga kolumna fra Miljenka Stojića, koji unatoč dugotrajnom povijesnom okviru takva života nastoji nadići njegove tragične posljedice za hrvatski narod. Kolumne su objavljivane od listopada 2010. do listopada 2011. na portalu HRsvijet pa njih 52, kao jednogodišnji ciklus, tvore i vremensku političku cjelinu, utoliko koliko registriraju aktualne političke događaje.

Nu, fra Miljenko nije suhoparni kroničar vremena, niti mu tekstovi odišu analitičkom hladnoćom, a još je manje komentatorski pristran. Ne može se reći i da nije politički zauzet. Dapače, ta se zauzetost odnosi općenito na Herceg Bosnu, odnosno hrvatski narod u današnjoj BiH, koji je zahvaljujući međunarodnim silnicama, ali i zagrebačkim izigravanjem već ugotovljenih sporazuma, Hrvate, za razliku od Srba i Muslimana-Bošnjaka, ostavio bez vlastite teritorijalne jedinice, koja je u višenacionalnim državama jedini mogući okvir kakve-takve jednakopravnosti. Fra Miljenkove kolumne su zapravo izgrađene na jednoj vrsti pripovjednoga stila, koji ima svoje književne odlike, nu njegovi su stupačni oblici ponajprije prilagođeni širokoj čitateljskoj publici, što fra Miljenka otkriva i kao auktora političkih široko popularnih tekstova, koje nažalost može čitati tek informatičko obrazovani čitatelj. Taj posve neprirodan paradoks u današnjim je okolnostima razumljiv s obzirom na teme fra Miljenkovih kolumna i njihove političke poruke. Upravo zato one i ne mogu doći u tzv. masovne medije, koji su strogo nadzirani, kao nekad i u jugoslavenskom komunističkom razdoblju.

>>Zagreb: Tribina o djelu fra Miljenka-Miće Stojića - 'Točan i odvažan kao Luka Ibrišimović'

Odnos medija i fra Miljenkova pisanja jednako je paradigmatičan u Hrvatskoj kao i u Herceg Bosni, što na razini medijske zbiljnosti otvara pitanje borbe za legitimiranjem zbilje, koju je na razini informacijskih znanosti definirao prof. Miroslav Tuđman. Kad bi ovakvim tekstovima, kao što su fra Miljenkovi, bio dopušten ulaz u masovne medije, taj bi se čin mogao odgonetavati i kao promjena političke paradigme ne samo prema herceg-bosanskim Hrvatima, nego i prema današnjoj BiH, što još uvijek nije slučaj.

Ako se sad vratimo na samu knjigu, koja je sadržaju s internetskih stranica udahnula dugotrajniji vijek postojanja, u samom naslovu knjige lako je otkriti današnje razmjere hrvatske drame u BiH. Fra Miljenko zato, unatoč međunarodnim silama i silnicama, političkim vlastima u Republici Hrvatskoj, ali i režimu međunarodne uprave u BiH te muslimanskoj velikobošnjačkoj politici, javlja cijelom svijetu da je Herceg Bosna, koju su nasilnim dekretima pokušali politički eutanazirati, ipak živa u srcima svojih ljudi koji su formalno još uvijek konstitutivni narod u BiH.

Činjenica da je Herceg Bosna preživjela uništenje i nasilno brisanje s povijesne pozornice, o kojoj i fra Miljenko piše, jasno pokazuje kako je živo biće neuništivo samo onda ako mu je živ duh, a knjiga »Halo, ovdje Herceg Bosna« to nedvojbeno pokazuje. Njezine glavne cjeline ne treba tražiti u pojedinačnom navođenju određenih pojava, nego u njihovim skupnostima, u kojima auktor razotkriva silnice koje se otvoreno ili prikriveno opiru uspostavi prirodnoga stanja u BiH, a takvo stanje je nezamislivo i bez oživotvorenja Herceg Bosne, odnosno imena u kojem su sadržane emocije hrvatske borbe za slobodu, a na kojem fra Miljenko simbolično, ali i stvarno toliko  inzistira.

Drugi čimbenik koji se ispriječio prirodnom funkcioniranju tronarodne države jest međunarodni upravitelj - ma zvao se on Carl Bildt, Carlos Westendorp, Wolfgang Petritsch, Paddy Ashdown itd. Svaki je od njih imao svoju ulogu u pacificiranju hercegbosanskoga hrvatstva. Posebno treba izdvojiti Petritschevu operaciju kojom je tenkovskim prepadom opljačkana Hercegovačka banka, a što fra Miljenko više puta opetuje u svojim tekstovima. Time je cjelokupna BiH pretvorena u austrijsku bankarsku koloniju, a uništenjem financijske podloge u Hercegovačkoj banci potkopana moć jednoga naroda kojem više nikakva izborna i referendumska očitovanja nisu mogla pomoći. Nakon Petritscha, koji je skršio gospodarsku podlogu hercegbosanskoga hrvatstva, što fra Miljenko više puta ističe, za upravitelja je došao Britanac Paddy Ashdown. Ovaj Britanac je osim načelnih stajališta velikih sila u svoju politiku ugradio vlastite protukatoličke frustracije stečene za vrijeme britanskih vojnih pohoda u Sjevernoj Irskoj. Razmjere njegove politike dugoročno će osjećati hercegbosanski Hrvati, jer je Ashdown, doduše na nešto tankoćutniji način, počinio etničko čišćenje Hrvata iz dijelova današnje Hercegbosanske županije te ih naselio Srbima, koji sad već zahtijevaju osnivanje vlastite županije unutar Federacije. Po svojim posljedicama taj dio njegove politike ništa se ne razlikuje od politike etničkoga čišćenja Hrvata s područja današnje Republike Srpske, ali i onih iz središnje Bosne, što su ih počinile muslimanske postrojbe. Drugi dio Ashdownove politike sastojao se od skupa mjera kojima je trebalo od hrvatske većine preoteti grad Mostar te tako srušiti njegovu stolnu i stožernu ulogu u kulturnom i političkom životu hercegbosanskih Hrvata i same Herceg Bosne. Na odjeke takve politike nailazimo i u fra Miljenkovoj knjizi, a njegovo insistiranje na Mostaru kao stolnom gradu hercegbosanskih Hrvata tek je poziv relevantnim hrvatskim kulturnim i političkim ustanovama te cjelokupnom narodu da nikad ne zaboravi, da brani stolnu ulogu Mostara u svom političkom i kulturnom prostoru.

Osim skupne uloge međunarodnih silnica fra Miljenko upozorava i na nepovoljne političke poteze pojedinih velesila, a ponajprije Velike Britanije, SAD-a i Europske unije. Fra Miljenko izražava zabrinutost za sudbinu optuženih hercegbosanskih Hrvata na Haaškom sudu. Posebno, pak, ističe pravosudnu travestiju u slučaju Darija Kordića koji je optužen na dugogodišnje tamnovanje samo zato što nije htio krivo svjedočiti protiv hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška. Posebno, pak, bolno područje, a fra Miljenko tu ne može sakriti čak ni vlastitu ogorčenost, jest odnos vlasti Republike Hrvatske prema Hrvatima u BiH, a posebice prema Herceg Bosni.

Kolumne ili novinski stupci samo su dnevno štivo, a onima objavljenim na međumrežnim stranicama životni je vijek još kraći. Nu, fra Miljenkovi stupci sa začudnom količinom književnoga oblikovanja u svom sadržaju čak i mrtvim stvarima udahnjuju život. Uvezani, pak, u knjigu dostupniji su ozbiljnijem dijelu čitateljske publike, a kao takvi mogu biti i jedan od poticaja za izgradnju hrvatske budućnosti. Unatoč svim oprekama i protimbama! Kad se jednoga dana i to dogodi, uspomena na slučajeve Lejle Kopčić i političke igre velesila, koje se prelamaju na leđima hrvatskoga naroda, postat će samo dio izblijedjela kolektivnog sjećanja na jedno dugotrajno mračno razdoblje hrvatske prošlosti u kojem hrvatski čovjek nije sam odlučivao o svojoj sudbini! Kao svjedok toga tragičnog vremena slovit će i fra Miljenkova knjiga »Halo, ovdje Herceg Bosna«.

Mate Kovačević

Hrvatsko slovo, Zagreb, 29. ožujka 2013., str. 16.