Blanka Matković: Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini (II. dio)
1. Zauzimanje istočne Hercegovine potkraj 1944. godine
Likvidacije ratnih zarobljenika u istočnoj Hercegovini započele su već u drugoj polovini 1944., kada postrojbe NOV-a zauzimaju to područje. Potkraj kolovoza 1944. u istočnoj Hercegovini nalazila se 29. divizija u sljedećem sastavu: 11. brigada raspoređena prema Gackomu, 10. brigada prema Bileći, 12. brigada prema Nevesinju, a 13. brigada prema Stocu, odnosno na smjeru Stolac – Bileća.[1] Na suprotnoj strani nalazile su se uglavnom postrojbe 369. pješačke divizije (tzv. Vražja).
Noću 1./2. rujna 11. brigada zauzela je Avtovac i Gacko odbacivši njemačke i hrvatske postrojbe prema Nevesinju, a do 6. rujna slomila je otpor hrvatske posade u Kuli Fazlagića i ovladala Gatačkim Poljem.[2] Autori knjige Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije ističu da se na obalskom pojasu, od ušća Neretve do r. Bojane nalazilo nekoliko jakih uporišta, koja je neprijatelj stalno držao u svojim rukama. U njima je rad Partije bio veoma otežan, što se negativno odražavalo na brzinu razvoja oslobodilačkog pokreta u ovom delu primorskog pojasa. Sve pokušaje Primorske operativne grupe da dublje prodre u Crnogorsko Primorje i južnu Dalmaciju neprijatelj je uspešno sprečavao. Ovo su koristile kvislinške snage, pa su se preko ove zone povezivale sa reakcionarnim elementima na Zapadu. Zbog toga je Vrhovni štab NOV i POJ 14. septembra ponovo naredio Štabu 2. korpusa da sa jačim snagama prodre u ovo područje i ovlada neprijateljskim uporištima.
Izvršavajući ovo naređenje, Štab 2. Korpusa naredio je Primorskoj operativnoj grupi da težište borbi prenese u Crnogorsko Primorje. Isto tako je Štab 2. korpusa naredio 29. Hercegovačkoj diviziji da težište borbi prenese u južnu Hercegovinu, gde su već prikupljeni hercegovački četnici izvršili nekoliko neodlučnih napada na nemačka uporišta na komunikaciji Trebinje—Popovo Polje. Međutim, Nemci nisu dozvoljavali nikakve ‘političke akcije’, pa su brzo raščistili situaciju i onemogućili dalju aktivnost četnika. Čim su 29 hercegovačka divizija i Primorska operativna grupa obezbedile zauzetu prostoriju u severnoj Hercegovini i oslobodile Nikšić, izvršile su pregrupisavanje svojih snaga. Na sektoru Gacko, Nevesinje, Kalinovik 29 hercegovačka divizija je ostavila 11 brigadu, dva bataljona 10 brigade, 2 brigadu Divizije ‘Garibaldi’, Kalinovički i Konjički partizanski odred; sve ostale snage usmerila je ka jugu, formirajući od 13 i 14 brigade Južnohercegovačku udarnu grupu. Ona je naredila 10 i 12 brigadi da oslobode Bileću, a Južnohercegovačkoj udarnoj grupi da se prebaci iz rejona Stoca i Ljubinja u rejon Trebinja, da preseče komunikacije od Trebinja za Bileću i Stolac i, dok se bude izvodio napad na Bileću, da spreči neprijatelju dovlačenje ojačanja. Štab Primorske operativne grupe je naredio 2 proleterskoj dalmatinskoj brigadi da zajedno sa Grupom bokeljskih bataljona sadejstvuje 29 hercegovačkoj diviziji pri oslobođenju Bileće, 10 brigadi da izvrši napad na komunikaciju Grahovo—Risan, a 6 brigadi i Lovćenskom partizanskom odredu da nastave dejstva ka Danilovgradu, dolini Zete i komunikacijama Podgorica—Cetinje i Rijeka Crnojevića—Virpazar.[3] Deseta i dvanaesta brigada Bileću su zauzele 2. listopada. Druga dalmatinska brigada i Južnohercegovačka udarna grupa[4] izvršile su do 3. listopada pripreme za napad na Trebinje koje je zauzeto tri dana kasnije. Padom Trebinja otvoren je put prema jadranskoj obali između Slanoga i Boke Kotorske. Dana 26. listopada 1944. godine 14. brigada zauzima Stolac, a 13. brigada Donje Hrasno, Dračevo i Prebilovce.
O likvidacijama ratnih zarobljenika u Trebinju nakon ulaska postrojba NOV-a u grad prikupljeno je nekoliko svjedočanstava. Ivan Raubic, rođ. 1929. u Trebinju, izjavio je da je skupina zarobljenih njemačkih dočasnika ubijena u Zasadu, a pobio ih je Jovo Pariez. Školski kolega Fadil Hadžiahmetović govorio mu je i o ubijanju domobrana na Parojskoj njivi i bacanju žrtava u jame. Kuću Raubicovih zauzela je OZNA, koja je jednu prostoriju pretvorila u zatvor iz kojega su zarobljenici također odvođeni na likvidacije. Raubic tvrdi da je među njima bilo najviše Hrvata iz Dubrovnika i Popova polja.
Trebinjski Hrvati i Muslimani zatvarani su u kući Šutića gdje se također smjestio štab divizije. Raubicova majka tvrdila je da je kroz njihovu kuću prošlo oko 300 zarobljenika te da su svi bili ubijeni. Obitelj Raubic nije stradala jer je, po izjavi samoga Ivana Raubica, njegov otac Eugen mogao računati na zaštitu Vlade Šegrta[5], no Šegrtova supruga odnijela je iz Raubicova doma vrjednije predmete. Raubic također spominje „terenski bataljon“ na čijem su se čelu nalazili Ćetko Milojević, zapovjednik, i Krsto Milaković, komesar, te Antu Sučića iz pratećega bataljuna OZNA-e, navodno komesara, a kasnije člana Vlade BiH. Potkraj 1944. godine Raubic je mobiliziran u postrojbu KNOJ-a koja je vršila pretraživanja na području Trebinjske šume.[6] Streljački stroj te postrojbe sastojao se od Muslimana te Hrvata iz Dubrovnika i Popova.[7] Dana 31. prosinca 1944. u Trebinju je likvidiran dekan don Marijan Vujnović, star 73 godine.[8]
Puljić, Vukorep i Bender ističu da na području istočne Hercegovine nije bilo postupaka dalmatinskih partizana koji bi se mogli okarakterizirati kao masakr i genocid. Štoviše, zabilježena su svjedočanstva preživjelih hercegovačkih Hrvata o dalmatinskim partizanima koji su sprječavali srpske partizane da ubijaju hrvatsku djecu.[9]
Nasuprot tomu istočnohercegovački partizani tretirali su neizbjegle Hrvate kao zarobljenike, a mnoge su civile „prividno mobilizirali u svoje redove, ali su ih postavljali tamo gdje će najvjerojatnije poginuti, ili su ih čak ubijali s leđa te ih kasnije upisivali na spomenike palih boraca!“[10]
Autori navode da je nakon partizanskoga zauzimanja Čapljine dio Hrvata, izbjeglih iz Stoca i okolnih sela, zarobljen i odveden natrag preko Neretve u „neke vrste sabirnog logora u školu u Tasovčićima i drugdje“, a zatim upućen „preko Domanovića gdje ih je preuzeo ‘Narodni sud’, koji je oslobodio 37 žena, a 141 muškaraca su odveli i strijeljali na Radmilji bacajući ih u nabujalu rijeku i rupu uz njezino korito“[11].
U „Dokumentaciji o stradalnicima“ susreću se imena sljedećih osoba koje su se istakle pri izvršavanju zločina nad hrvatskim civilima: Anđelko Dreč,[12] Milan i Vlado Čalak,[13] Milan Vukanović te žene Šešelj iz Mareve Ljuti (uz pomoć Grošete i Katića iz Mravinaca). Izravne zločine – prema opširnijoj dokumentaciji – počinili su: Luka Milić iz Veličana, Božo Slavić, Jakšica – supruga Jovina, Dušan Šešelj, Milorad Misita, Pero Misita, Anđelko Dreč, Pero Vukanović, Jovan Vulić, Jovo Kovač, Sava Pendić, Šarenac[14], Savo Bakotić, Pero Čihorić, Jovan Marković, Božo Slavić, Neđo Radić, Danilo Bukvić,[15] Milorad i Vaso Dreč, Masleša iz Tulja, Mladen Cimirot, Pramenko iz Grmljana, Bogdan Mrakić, Stevan Porobić i drugi.[16]
O likvidacijama što su slijedile nakon završetka Drugoga svjetskog rata sačuvan je kudikamo veći broj svjedočanstava i podataka prikupljenih tijekom speleoloških istraživanja. Prema dostupnim svjedočanstvima transporte zarobljenika iz hrvatskih logora i zatvora na željezničkim postajama pretraživali su Srbi i Muslimani tražeći vjerojatno Hrvate iz svojih naselja i odvodeći s vlakova pojedine zarobljenike ili skupine zarobljenika koje su obično strijeljali.
Boško Dragićević, rođen 1927. u Gorici kod Čapljine, posvjedočio je da je u Sarajevu susreo bivšega susjeda Stanka Kozinu koji ga je upozorio da se, bude li iz Sarajeva išao kući, ne zadržava na željezničkome kolodvoru u Mostaru niti u čekaonici jer ondje stalno krstare partizanske ophodnje,[17] uhićuju i uhićenike otpremaju u Sjeverni logor ili Ćelovinu „poslije čega slijedi suđenje i punjenje hercegovačkih jama“[18]. Zločini sa željezničkih postaja pročuli su se pa su neki ljudi, nakon puštanja iz logora, krenuli kućama pješice preko planina, no nerijetko su i oni stradavali prolazeći srpskim i muslimanskim selima.[19]
(Nastavlja se)
Blanka Matković
(Članak je izvorno objavljen u časopisu HUM, br. 9.)
[1] Usp. Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944-1945, ur. general-pukovnik Velimir Terzić, Beograd, 1957., str. 50.
[2] Usp. isto, str. 217.
[3] Isto, str. 220. - 221.
[4] U njezinu sastavu nalazile su se 13. i 14. brigada 29. divizije.
[5] Vlado Šegrt, rođen 18. prosinca 1907. u Lastvi, Trebinje, rezervni general-major JNA, postao je članom KPJ 1931. godine i jedan od organizatora ustanka u okolici Trebinja 1941. godine. Kasnije postaje zapovjednikom 10. hercegovačke brigade, zamjenikom zapovjednika 3. divizije te zapovjednikom 29. hercegovačke divizije. Bio je vijećnik AVNOJ-a, a nakon rata poslanik u Saveznoj narodnoj skupštini i Narodnoj skupštini NRBiH, član vlade NRBiH, predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine NRBiH, član Izvršnoga vijeća NRBiH, potpredsjednik Narodne skupštine NRBiH, predsjednik Kontrolne komisije CKSKBiH, član CKSKJ i Izvršnog komiteta CKSKBiH te član CKSKBiH i Saveznoga odbora SUBNOR-a. Odlikovan je ONH, ONO, OPZ I i dr. Vojna enciklopedija, sv. 9, Beograd, 1967., str. 550.; Leksikon NOR-a i revolucije u Jugoslaviji 1941.-1945., druga knjiga, str. 1086. – 1087.
[6] Na području Hercegovine djelovala je 3. hercegovačka brigada KNOJ-a koja je bila u sastavu Bosansko-hercegovačke divizije KNOJ-a (od ljeta 1945. zvane 3. divizija KNOJ-a čiji je zapovjednik bio pukovnik Danilo Komnenović, a politički komesar Špiro Srzentić. Bila je izravno podređena OZNA-i BiH). Treća hercegovačka brigada KNOJ-a formirana je 7. prosinca 1944. od bataljuna narodne obrane i pojedinih hercegovačkih partizanskih odreda. U svome sastavu imala je 5 bataljuna i ukupno 1200 pripadnika. Usp. Razvoj OS SFRJ 1945- 1985, Kopnena vojska JNA, Knjiga III, Beograd, 1988., str. 436.
[7] Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 462. – 466.
[8] Usp. Tomo Vukšić, „Stradanje crkvenih osoba iz BiH za vrijeme II. svjetskog rata“, Odžak – Pouka povijesti: Sjećanje na hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata, ur. Ivo Balukčić, Odžak, 2009., str. 101., 117. Don Marijan Vujnović osuđen je „kao ratni zločinac i narodni neprijatelj“ prema čl. 16. i 17. Uredbe o vojnim sudovima. Presudu je donijelo Sudsko vijeće Komande Vojne oblasti 29. udarne divizije NOVJ-a u Trebinju. Don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 716.
[9] Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 52. – 54.
[10] Isto, str. 53.
[11] Isto, str. 54.
[12] Vido Đurasović svjedočio je o zarobljavanju i zlostavljanju od partizana, među kojima su bili Anđelko Dreč i Sava Šešelj, obojica rodom iz Mareve Ljuti. Svjedok također spominje i Ristu Kostića, političkoga komesara i Simu Radića, partizanskoga komandanta u Ljubinju, te tvrdi da su njegovi zlostavljači pjevali pjesme o kralju i vojvodi Sinđeliću. Dreč je prije rata navodno slavio i hvalio kralja Petra. Među zlostavljačima također navodi i Ivicu Bukvića iz Ravnoga te Nikolu Čalaka sa Zavale. Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 611. – 628.
[13] Stojan Obad spominje kao jednoga od počinitelja zločina i Tomu Čalaka koji je na Lišćima 8. siječnja 1946. ubio dvije pastirice, Cviju i Ivanu Obad, dok su čuvale ovce. (Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 548.) Tomo Čalak bio je pripadnik KNOJ-a. Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 356.
[14] Moguće je riječ o Tripi Šarencu, opunomoćeniku OZNA-e Komande II. područja Vojne oblasti XXIX. udarne divizije u Stocu. (Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 610.) Tripo je Šarenac 1941. godine bio član OKKPJ za istočnu Hercegovinu, a 1942. postaje članom Okružnoga komiteta KPJ za južnu Hercegovinu. (Usp. Hercegovina u NOB-i, ur. Milinko Đurović, Slobodan Šakota, Radomir Petković, Beograd, 1961., str. 178., 414.)
[15] Član narodnoga odbora u Hutovu.
[16] Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 54.
[17] Okružni sud 29. divizije i Ćelovina nalazili su se tik do željezničke postaje. Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 101.
[18] Isto, str. 98.
[19] Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 58.
Vezani članci:
-Geopolitičke igre i licitiranje opstojnošću i žrtvama stolačkih Hrvata
-Josip Jozo Suton: Zloglasna mostarska Ćelovina
-Josip Jozo Suton: Zloglasna mostarska Ćelovina (2.dio)
- U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg (I.)
-Tito je osobno zapovijedao završnim partizanskim napadima na Široki Brijeg i Mostar(II.)
-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika? (III.)
-Je li Josip Broz Tito osobno zapovjedio masovne likvidacije političkih neistomišljenika (IV.
-Blanka Matković: Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini (I. dio)