Radenko Radojčić, u iskazu inspektorima SZUP-a nakon povratka početkom 1994. u Hrvatsku, potanko  je iznosio svoje spoznaje o suradnicima KOS-a u Hrvatskoj. Samo jedna njegova izjava zauzima 241 stranicu zapisnika.


Govoreći o suradnji sinova visokih jugoslavenskih vojnih i političkih dužnosnika s KOS-om, Radenko Radojčić, pored Vanje Špiljka, sina Mike Špiljka, o čemu je opširno pisano u prošlom nastavku feljtona, spomenuo je još dva zvučna imena: Gorana Štroka i Mišu Broza. U kontekstu Malobabićeva kazivanja o svom prijateljstvu s Vanjom Špiljkom i oslonjenosti Špiljka na vojnu obavještajnu službu JNA, Malobabić je znao tu imenovati Gorana Štroka i Mišu Broza. O Goranu Štroku u Beogradu se poveo razgovor između mene i puk. Gligorevića iz Uprave bezbjednosti SSNO-a, koji je također kazao da je Štrok suradnik obavještajne službe JNA, i to u dugogodišnjoj vezi».

Aleksandar Miša Broz, rođen u svibnju 1941. u Zagrebu kao sin generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita i njegove kurirke, slovenske komunistkinje Herte Haas, tek 1945. upoznao je oca u Beogradu te je proveo djetinjstvo u njegovoj blizini. No studij pravnih znanosti završio je u Zagrebu i zaposlio se u Prvomajskoj kao direktor vanjsko-trgovinskog sektora, a potom i u Ini. Kao što smo opisali u prošlom nastavku feljtona, Miša Broz je, zajedno s dvojicom Vanja, spomenutim Vanjom Špiljkom, kao i Vanjom Ujevićem, također sinom «narodnog heroja», Mate Ujevića iz Krivodola kod Imotskoga, bio osumnjičen za malverzacije u Ini i stavljen pod tajno-policijsku istragu. Međutim, to je bio tek manji incident u njegovoj karijeri, nakon kojega je uslijedio uspon. U Ini je je ostao do 1993., postavši naposljetku član njezine uprave.

Usput rečeno, Brozov kolega Vanja Ujević bio je sve donedavno član uprave Ine, a njegovo ime spominjalo se i u slučaju malverzacija novijeg datuma u toj kompaniji. Među ostalim, 2000. godine bio je predmetom kaznene prijave poznate «zviždačice» Vesne Balenović koja je protiv njega, u sklopu tužbe protiv cijelog vodstva Ine, podnijela kaznenu prijavu za navodni kriminal veći od 100 milijuna dolara.

Miša Broz, nakon napuštanja direktorskog mjesta u Ini, zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova RH, gdje je dobio visoki diplomatski status u rangu ministra savjetnika te je dugo godina proveo u hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u Moskvi i Kairu, a od 2004. do 2009. bio je hrvatski veleposlanik u Indoneziji.

Seusovo blago

Drugi akter iz te Radojčićeve izjave, Goran Štrok, rođen je 1947. u Zagrebu, također kao sin «narodnog heroja», Izidora Štroka, rodom iz Podgore kod Krapine, predratnog člana KPJ i «španjolskog dobrovoljca», a koji je za vrijeme  Drugog svjetskog rata bio komandant partizanske brigade «Braća Radić» u Hrvatskom zagorju te 32. partizanske divizije («Zbornik narodnih heroja Jugoslavije», «Omladina», Beograd 1957.).

Međutim, manje je poznato, a očigledno se i namjerno prešućuje, Izidor Štrok je od lipnja 1944. bio načelnik Prve (hrvatske) divizije Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), jedinice koju je Ozna zadužila za likvidacije «narodnih neprijatelja», pa je kao takva najodgovornija za poslijeratne masovne likvidacije na Maceljskoj gori kod Krapine (doduše, tada Izidor Štrok više nije bio njezin načelnik).

Kao i Miša Broz, i Goran Štrok završio je Pravni fakultet u Zagrebu te se kratko nakon završetka studija zaposlio u vanjsko-trgovačkom sektoru u poduzeću «Velebit». Godine 1977.  preselio se u Veliku Britaniju, a njegovo ime povezivalo se s aferom «Seusovo blago». Prema Wikipediji, «Seusovo blago» sastoji se od «najljepšeg srebrnog posuđa (14 komada i jedan brončani kotao)» Rimskog Carstva iz razdoblja kasne antike. Ovo je blago iskopano  u okolici Barbarige na poluotoku Istri. Zaplijenjeno je u Švicarskoj 1981. godine. To je blago ilegalno izneseno iz Hrvatske. Počinitelj nikada nije otkriven, a upućeni su potiho nagađali da su u to upletene osobe koje su obnašale visoke jugoslavenske državne, vojne i diplomatske dužnosti te djeca tih dužnosnika, koja su sudjelovala u iznošenju Seusova blaga iz Hrvatske» (hr.wikipedia.org/wiki/Seusovo_blago).

Prema izjavi umirovljenog višeg inspektora Sekreterijata unutrašnjih poslova (SUP) u Puli Antuna Cveka, to je blago pronađeno 30. lipnja 1960. «tijekom iskapanja zatrpanih rovova u Barbarigi, tadašnjoj zoni JNA», o čemu je on sastavio službeni zapisnik («Slobodna Dalmacija», 21. ožujka 2000.). Goran Štrok u nekoliko je navrata javno demantirao bilo kakvu povezanost s tom aferom, štoviše ustvrdivši da je afera «iskonstruirana u Beogradu i da to blago nikad nije ni pronađeno u Hrvatskoj» («Slobodna Dalmacija», 15. veljače 2001.).

Usput može se napomenuti da se upravo u vrijeme navodne krađe tog blaga i njegova iznošenja u inozemstvo, dakle početkom druge polovice 70-ih godina prošloga stoljeća, Goran Štrok odlučio odseliti iz Hrvatske u Veliku Britaniju. Komandant Jugoslavenske ratne mornarice, pod čijom se kontrolom to blago trebalo nalaziti, bio je admiral Branko Mamula.Već smo ga spominjali u ovom feljtonu kao vrlo važnog aktera jugoslavenskog obavještajno-sigurnosnog aparata u borbi protiv hrvatskih nacionalnih i državnih interesa, a o njemu će još više biti riječi u sljedećim nastavcima. Inače, njegov sin Vlado Mamula kao 66-godišnjak postao je 2011. godine javno poznat iz crnih kronika zbog ilegalne preprodaje amfora u Splitu (www.vecernji.hr/vijesti/sin-admirala-branka-mamule-kazneno-prijavljen-zbog-amfore-clanak312547).

Britanski biznismen

Goran Štrok, prema vlastitim biografskim podacima, na početku života u Velikoj Britaniji bavio se raznim posredničkim poslovima, a kasnije se specijalizirao za upravljanje i osiguravanje naftnih platformi. No početkom 90-ih godina okušao se i u novinskom biznisu,  i to u Hrvatskoj, pokrenuvši u Zagrebu dnevne novine Zapad. Naknadno upitan o tom projektu, rekao je: «Htio sam nešto pokrenuti u svojoj domovini. Dotad sam stvari promatrao s distance.»
Na pitanje novinara Davora Ivankovića u istom intervjuu o Vanji Špiljku i Miši Brozu, Štrok je odgovorio: «Vanja je uvijek bio i ostao spretan čovjek. Evo, čitam ovih dana po novinama o njegovu ocu, i ne mogu vjerovati i ne želim komentirati (op.a.: napisi o ulozi Mike Špiljka u ubojstvu Stjepana Đurekovića povodom suđenja Krunoslavu Pratesu pred Visokim zemaljskim sudom u Münchnenu). S Vanjom sam jako dobar i mislim da je jako sposoban i spretan. Nije on mogao uspjeti u onom sistemu. Taj je bio dječji vrtić u odnosu na sadašnji. Pred rat Ante Marković kupovao je brod od 9,5 metara, a onda začudo nije imao dosta novca i ja sam mu posudio dio novca. Mišo Broz, pa on je nevjerojatno pošten dečko, od oca je dobil dva krokodila od slonove kosti i onaj volkswagen, džip kaj je trošil '500' litara na 100 km, i onaj stan u Zagrebu» (Večernji list - Obzor, 31. svibnja 2008.).

Prema vlastitim riječima, Štrok je u «novinski biznis» ušao s Perom Zlatarom, poznatim zagrebačko-beogradskim novinarom čije se ime nalazi na više popisa nekadašnjih suradnika Udbe i KOS-a. Kao takvog spominje ga i Radenko Radojčić u svojoj izjavi:
«Meni je pukovnik Rakočević 1993. g., kad je Pero Zlatar posredstvom novinara iz Beograda, tražio intervju sa mnom, o Zlataru ispričao sljedeće: Zlatar je završio ŠRO RV-a, i to prije 1959. g. Prvim pozivanjem u rezervu, vrbovan je za suradnju po službi sigurnosti RV i PVO. Kasnije ga je na vezu preuzeo puk. Rakočević i držao ga na vezi za vrijeme službovanja u Zagrebu. Predao ga je na vezu svom nasljedniku, kazavši ime tog oficira, noja sam zaboravio».

Zatvaranje kosovskog kruga

Sredinom 90-ih godina Štrok se odlučio za investicije u hrvatsko hotelijerstvo. Najprije je kupio hotel «Bonavia» u Rijeci, a špekuliralo se da je to napravio u dogovoru s prijateljem Slavkom Linićem. Njihova povezanost ponovno je javno aktualizirana 2000. godine kad je Štrok, usprkos protivljenju ministrice turizma Pave Rusković Župan, prilično jeftino – za svega 1,2 milijuna DEM – kupio dubrovački hotel Excelsior. Linić je odluku Vlade RH, kojoj je bio potpredsjednik, pravdao riječima: «Financijska ponuda nije najvažniji kriterij.»
Uskoro je Štrok kupio još nekoliko dubrovačkih hotela i udružio ih u grupaciju «Jadranski luksuzni hoteli». Godine 2006. na velika vrata u Štrokovu hotelijersku grupaciju dolazi Rade Vuk Malobabić. Poslovni dnevnik njegovo je imenovanje generalnim direktorom hotela Bellevuea popratio s nekoliko podataka iz njegova životopisa: «Rade Malobabić rođen je 1976. godine u Zagrebu i pripada novoj generaciji mladih menadžera u grupaciji Jadranski luksuzni hoteli koji su se školovali na prestižnim hotelijerskim institutima i s međunarodnim iskustvom u hotelijerstvu».

Ovog «mladog menadžera», ne navodeći mu ime, spomenuo je Radenko Radojčić u svojoj izjavi (na str. 16): «Negdje u lipnju 1990..g., ne sjećam se datuma, meni je na Jarunu u gostionici zakazao telefonom sastanak Slavko Malobabić, napomenuvši da je neophodno da dođem jer da ima nešto važno sa mnom razgovarati. Prihvatio sam i došao sam u naznačenu gostionicu. U zakazano vrijeme, u tu gostionicu došao je Malobabić s malodobnim sinom, ali i s Čedomirom Kneževićem (op. a.: kapetan I. klase KOS-a u Zagrebu). Do tog susreta nisam poznavao Čedomira Kneževića, ali po načinu kontakta Knežević – Malobabić, a napose što je Knežević bio prisan s djetetom Malobabića, zaključio sam da se Malobabić već duže poznaje i prisan je s Kneževićem.»

Rade Vuk Malobabić, o kojem Poslovni dnevnik piše kao o direktoru Štrokovih hotela u Dubrovniku, jest zapravo sin Slavka Malobabića, direktora predstavništava Vanje Špiljka u Banjoj Luci, dakle glavnog KOS-ova suradnika u subverzivno-terorističkim skupinama «Labrador» i «Opera», o kojem je Radenko Radojčić opširno svjedočio u svom iskazu operativcima SZUP-a.

Nakon što je Goran Štrok prodao lanac svojih hotela hrvatskoj obitelji Lukšić iz Čilea, Rade Vuk Malobabić napustio je Dubrovnik i preselio se bliže Slavku Liniću – na Mali Lošinj, gdje je sredinom 2012. imenovan direktorom hotelske grupacije «Lošinj Hotels & Villas» (www.losinjhotels.wordpress.com/2012/02/15/imenovan-novi-direktor-operacija-grupacije-losinj-hotels-and-villas).

Zlatko ženskaroš

Prijatelj i vrlo blizak suradnik Gorana Štroka jest Zlatko Mateša, rođen 1947. u Zagrebu, aktualni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO). Mateša je također diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu i potom se zaposlio u Ini, točnije u «Ini trgovini», gdje su mu šefovi bili Stjepan Đureković i Vanja Špiljak.

Zlatko Mateša u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića bio je sekretar ogranka Saveza komunista (SK) u «Ini trgovini» pa je na toj funkciji provodio partijsku istragu o Đurekovićevu  slučaju. No propast komunističke Jugoslavije nije unijela pomutnju u njegovu karijeru, nego joj je naprotiv pogodovala. Napustivši Partiju i prešavši u HDZ, Mateša je već 1990. godine postao pomoćnik generalnog direktora Ine za upravljanje poduzećima u vlasništvu Ine. Od 1992. stalno je napredovao – od direktora državne Agencije za restrukturiranje i razvoj, preko položaja ministra gospodarstva do predsjednika Vlade RH (1995. – 2000.).

Poznat kao ženskaroš koji se gotovo isto puta oženio koliko se puta bio zaljubio, Mateša se prije nekoliko godina zbližio sa ženom koja je na neki način u njegov život vratila duh komunističke Jugoslavije – sjećanja na KOS, Udbu, Inu, Đurekovića...  Radi se, naravno, o Slavici Ecclestone, djevojački Radić, rođenoj 1958. u Laktašima pokraj Banje Luke, od oca Jovana i majke Ljube, a odrasloj u Rijeci, bivšoj supruzi vlasnika licence Formule 1 Bernija Ecclestonea, koja je nakon rastave postale jedna od najbogatijih žena na svijetu.

Prema svjedočenju Momira Blagojevića, koji je u međuvremenu promijenio ime u Vigor Komar, Slavica Radić bila je suradnica riječke Udbe. Blagojević alias Komar, bivši visoki djelatnik riječkog Javnog tužilaštva, tvrdi da je Slavicu Radić zavrbovao inspektor riječke Udbe Marin Modrić, jedan od onih koje njemačka policija sumnjiči da su bili umiješani u ubojstvo Stjepana Đurekovića: «S Udbom surađuje od 1982. godine, a na suradnju sam ju, na žalost, nagovorio ja. Naime, tada smo stalno izlazili zajedno, ali mi je već bilo na vrh glave što se u mom društvu nabacuje drugim muškarcima. Jednostavno sam htio da opet ode u inozemstvo, jer, daleko od mojih očiju, daleko od srca. Svaki put bi do putovnice dolazila preko kreveta, u kojem je bila sa šefom pasoškog odjela. No budući da je te godine za šefa pasoškog odjela došla žena, stanovita gospođa Marija, Slavici je bilo jasno da svoj recept ne može primijeniti na njoj. Tada sam ju uputio na suradnju s Udbom» («Najbogatija Hrvatica Slavica Radić prostituirala se po nalogu Udbe s hrvatskim političarima», Imperijal, 14. studenoga 1997.).

Slavica udbašica

Slavica Radić je zarana počela pokazivati svoj nesputani karakter. Kao maloljetnica je, navodno zbog skitnje i prostitucije, u nekoliko navrata završavala u popravnim domovima za djevojke i žene u Bedekovčini i Požegi (www.zagoje.com/.../slavica-ecclestone-iz-zagorskog-odgojnog-doma-do-najbogatije-zene-velike-britanije; www.24.sata.hr/show/grijesi-mladosti-slavica-ecclestone-slikala-se-gola-89306).
Blagojević alias Komar u istom intervjuu govori i o mogućoj povezanosti Slavice Radić sa slučajem Stjepana Đurekovića: «Posjetio sam Brunu Smokvinu, šefa odjela Udbe u Rijeci. Tada mi je izričito naglasio da ona radi za njih te da im iznimno odgovara njezina niska mentalna razina... Tada me čak upitao jesam li u novinama pročitao da je ubijen Đureković. Kasnije su mi neki riječki glazbenici, koji su svirali u jednom baru u Münchenu, rekli da su ju mjesec dana prije ubojstva viđali u tom baru u društvu s Đurekovićem. Pretpostavljam da ga je mamila.»

Slavica Radić upoznala je Bernija Ecclestonea na jednoj utrci «Formule 1» u Italiji, gdje se zatekla kao foto-model. Navodno je njezine prve golišave fotografije snimio poznati zagrebački fotograf Ivan Balić–Cobra, ali ju je u svijet svjetskog jet-seta ubacio Čedo Komljenović, alias Monty Schadow, zagrebački Crnogorac, koji se proslavio kao fotograf djevojaka za duplerice (http://kemoterapija.mojblog.hr/p-start-argus-sisice-monty-shadow-penthous-haludovo-i-knjizevnici/187735.html). Komljenović je u Zagrebu usko surađivao s urednikom Starta Mladenom Plešeom, o kojem je Radenko Radojčić rekao: «Još u Zagrebu, čuo sam govorenja, da je na vezi s SDS RH, Centar Zagreb. Međutim,tijekom 1989. g., u našu tzv. Analitičku grupu pri Kabinetu Slavka Malobabića, došao je materijal SDB-a SSUP-a. Ovo je bio radni materijal, izvaninstitucionalno dobiven. Provjerom nekih činjenica iz materijala, što sam učinio posredstvom nekih novinara, utvrdio sam da je autor tog teksta Mladen Pleše. Na osnovi ovakvih materijala, zaključujem da je Mladen Pleše bio na vezi nekome iz SDB-a SSUP-a».


Božo Vukušić / Hrvatski list

Share
0