Blanka Matković: Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini (III. dio)

2. Mostar – glavno hercegovačko raskrižje Križnoga puta

Jedna od najvažnijih postaja Križnoga puta u Hercegovini bio je Mostar u kojemu su istodobno djelovali logori[1], zatvori[2] i sud. Puljić, Vukorep i Bender navode da su hrvatskim zarobljenicima sudili suci Srbi i Muslimani, među kojima i srpski orijentirani hodža Ahmet Dedović.

Rodbina suđenika najčešće nije ni znala za suđenje pa nije niti bilo prigode za obranu i vjerodostojne svjedoke. Naprotiv, sud je kao svjedoke pozivao Srbe i Muslimane iz rodnih sela osuđenika, a njihov kredibilitet bio je upitan. Navodno su poznata i mjesta i kuće gdje su se prije svjedočenja sastajali svjedoci te usuglašavali svoje iskaze.[3] Osuđenici na smrt na mostarskome sudu najčešće su likvidirani u gradu ili na stratištima u mostarskoj okolici. Broj takvih osoba nepoznat je, a na jednome od njih skončao je 15. lipnja 1945. i umirovljeni svećenik iz Stoca don Ivan Raguž.[4] U izvješću Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava detaljniji podatci navode se samo za jedno mostarsko grobište, i to tzv. jamu kod Bijeloga polja u koju su 9. srpnja 1945. bačena 153 zarobljenika iz Ćelovine.[5]

Mostar je također bio i jedno od raskrižja na Križnome putu odakle su kolone zarobljenika kretale u nekoliko smjerova, a koji su najčešće završavali u jamama istočne Hercegovine. Dio hrvatskih zarobljenika otpreman je u srpske i crnogorske krajeve gdje su bili izvrgnuti iživljavanju, mučenju i ubijanju. Najmanje se zna o onima koji su odvedeni u srpske krajeve prema Nevesinju. Za manji broj sigurno je da nisu ni stigli do Nevesinja, nego su svoj Križni put završili najčešće u zloglasnoj jami Novakuša u Bišini, koju su nevesinjske poratne vlasti pretvorile u smetlište.[6]

Većina zarobljenika produžila je svoj Križni put dalje na istok prema trebinjsko-bilećko-nikšićkim jamama i drugim stratištima. Transporti su se vlakovima, preko Hutova[7] i Ravnoga, slijevali u popovsko-trebinjsko-bilećko područje te krajeve Crne Gore, a neznatan broj zarobljenika spasio se najčešće stjecajem okolnosti.[8]

Svjedoku Mati Skaramuci pripovijedao je neki Crnogorac o transportu koji je završio u kanjonu neke rijeke u Crnoj Gori.[9] Među sprovodnicima je bio vrlo mali broj Hrvata, odanih tadašnjim vlastima. Zarobljenici nisu znali kamo idu, štoviše nekima je rečeno da su oslobođeni na sudu i da idu kućama. Prema izjavama svjedoka zarobljenici su bili u tako jadnu stanju da nisu mogli ni pomišljati na bijeg.[10]

Zahvaljujući tomu što su navedeni transporti prolazili i kroz hrvatska sela, o njima su ipak sačuvani određeni podatci. Poznato je da je bilo veći broj transporta. Prema izjavi I. Ljubana potkraj lipnja ili početkom srpnja 1945. prošla su kroz Hutovo u razmaku od 2-3 dana dva transporta s 15 do 20 vagona sa zarobljenicima hrvatske vojske.[11] Poznato je i to da je u jedan transport iz zatvora Ćelovina u Mostaru ukrcano 600 zatvorenika,[12] a iz jedne od kolona kojom je iz Sarajeva stiglo u Mostar 740 zarobljenika izdvojeno je u Mostaru samo 16 rođenih 1925. godine, dok su ostali odvezeni dalje. Kada je u Mostar stigla osječka kolona s 370 zarobljenika, izdvojeno je tek 7 mladića mlađih godišta, a ostali su također proslijeđeni u smjeru Trebinja. Poznanici i rodbina budno su pratili prolaz vlakova, kao i Hrvati koji su bili zaposleni na željeznici. Pojedini zarobljenici davali su kroz prozore znakove da su unutra zahvaljujući čemu su mnogi prepoznati, no zbog toga su vojnici pratitelji transporta u Veljoj Međi zakovali sve prozore.[13]

Ivan Raubic svjedoči da je potkraj 1945. godine vidio kraj Trebišnjice 200 do 300 zarobljenih domobrana koji su vadili iz vode dijelove porušenoga mosta te u vagone koji su odlazili prema Crnoj Gori tovarili raznu robu. Vjerovali su da će, nakon završetka posla, biti pušteni kućama, no navodno se domovima nisu vratili. Kasnije je u Vinkovcima upoznao Franju Matića, lovočuvara rodom iz Hercegovine, koji je bio pripadnik 29. hercegovačke divizije, a poslije KNOJ-a. Po vlastitome svjedočenju Matić je kao pripadnik KNOJ-a čuvao domobrane koje je vidio Raubic, a koji su nakon završetka posla pobijeni u njemačkim rovovima na Bradini. Također je Raubicu ispričao kako su domobrani koji su u Podveležju sjekli šumu također pobijeni i bačeni u škripove po Veležu.[14]

U jamu Hrženi Do dovoženi su zarobljenici iz obaju smjerova (iz smjera Ravnoga i Stoca). Ostala su grobišta: jama poviše Veličana, zatim jame kod Jasenice – Luga, Taleže, Oraha, Gluhe Smokve, Aleksine Međe, Babina Zuba kod Trebinja, Vilusa te više jama oko Bileće i kroz kanjon Morače.[15] Mnogo zarobljenika ubijeno je u Dolu kod stanice Zaplanik, a zemlja na kojoj su ubijeni više se nije obrađivala.

U „Dokumentaciji o stradalnicima“ mogu se naći izjave ne samo svjedoka nego i sudionika u zločinu koji su stražarili u blizini jama pokraj kojih su žrtve ubijane. Pratitelji pojedinih transporta već su od Zavale na svakoj postaji izbacivali određen broj zarobljenika nad kojima se iživljavalo srpsko stanovništvo. Puljić, Vukorep i Bender ističu da su tjelesne ostatke te ostatke njihove odjeće i dokumenata nalazili pastiri po Bobanima u nepristupačnim vrletima čak i desetljeće nakon njihove likvidacije.[16]

Jedan dubravski Musliman izjavio je da je osiguravao okolicu jedne jame kod koje su partizani strijeljali 1226 zarobljenika. Vojska ih je strijeljala, a susjedno srpsko pučanstvo sasijecalo i bacalo u jamu. Susjed Musliman rekao mu je da su im tu i dva susjeda: Vidoje Guto i Martin Milanović. Sin jednoga sudionika zločina svjedoči da je u jednu jamu blizu crnogorske granice ubačena strijeljana čitava kompozicija zarobljenika.[17]

(Nastavlja se)

Blanka Matković

(Članak je izvorno objavljen u časopisu HUM, br. 9.)

[1] Sjeverni logor osnovan je neposredno nakon ulaska partizana u Mostar u veljači 1945. godine. Šimundić navodi da se u Sjevernome logoru i zatvoru Ćelovina nije dugo boravilo te da su ljudi nakon zvjerskih mučenja odvoženi u smrt na gradsko groblje i prema Trebinju u jamu Bišina. Broj žrtava odvedenih iz Sjevernoga logora nepoznat je. (Usp. M. Šimundić, n. dj., str. 245.) Preživjeli zatočenik Sjevernoga logora Fuad Elezović Dervišev izjavio je da je bio „svjedokom svakodnevnog izabiranja teže osumjičenih lica i dnevnog odvođenja u nepoznatom pravcu. Po pripovijedanju ljudi u logoru i izvan njega mnogi odvedeni iz sjevernog logora bili su negdje likvidirani i nikada im se više nije znalo ni traga ni glasa, jer su očito bili ubijeni [...] Oficiri logora bili su najviše Srbi od Gacke i Bileća.“ (Usp. I. Prcela, n. dj., str. 443. – 449.) Ivan Marić svjedoči da su zarobljenici u logoru stalno ispitivani, a prozivani su s kartica koje su bile crvene, plave i bijele boje. One koji su prozvani s crvenih kartica više se nisu vratili, a tko je bio upisan u bijelu karticu, pušten je kući. (Usp. K. Rotim, n. dj., str. 205. – 209.)

[2] Najpoznatiji mostarski zatvor Ćelovina izgrađen je u Austro-Ugarskoj. Šimundić ističe da je drugoga dana nakon ulaska partizana u Mostar u veljači 1945. godine Ćelovina bila pretrpana zbog čega su osnivani novi zatvori i Sjeverni logor. Zatvorenici mostarskih logora i zatvora bili su uglavnom Hrvati, upravitelji Muslimani, a istražitelji i egzekutori Srbi. Zatvorski zid visok tri metra otežavao je bijeg. Zatvorenici su mučeni i glađu i žeđu, a noću odvođeni na likvidacije. Usp. M. Šimundić, n. dj., str. 456.

[3] Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 59.

[4] Usp. isto, str. 59., 696. – 697.

[5] Usp. Izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999., Zagreb, 2000., str. 107.

[6] Speleolog Srećko Božičević tvrdi da je oko 1980. godine, istražujući jedan izvor – pećinu u Nevesinju, doznao od investitora za jamu uz cestu Mostar – Nevesinje. Božičević navodi da se ta jama rabila kao legalno smetlište, a po navodima nazočnih „pri kraju rata ‘progutala’ je na stotine konjskih zaprega i ostalog materijala s tisuću ljudi“. Deponijem je postala rješenjem bivše kotarske uprave u Mostaru. „Kada sam saznao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi tog trebalo kazniti, odgovoreno mi je – pokušajte, on je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!“ Srećko Božičević, Jame (kao) grobnice, Zagreb, 1991., str. 59. O istoj jami piše i Mate Šimundić koji navodi da su umoreni zarobljenici iz mostarskih logora i zatvora bacani u jamu Bišina, „otvora široka desetak metara i više puta tolike dubine“, blizu ceste Mostar – Nevesinje. Broj je žrtava nepoznat, no Šimundić smatra da bi moglo biti riječi o najmanje 1500 osoba. Posljednje žrtve navodno su ondje likvidirane 1948. godine. Šimundić tvrdi da su radi prikrivanja zločina jugoslavenske vlasti jamu odlučile zatrpati životinjskim lešinama i smećem koje je dovoženo iz Nevesinja, a djelomično i Mostara. Debeli sloj smeća koji je prekrio žrtve naposlijetku je zapaljen. Usp. M. Šimundić, n. dj., 457.

[7] Dana 18. listopada 1944. Hutovo su zauzeli 3. i 4. bataljon 13. brigade 29. hercegovačke divizije. Po svjedočanstvu Ivana Previšića vlast su preuzeli Gornjehrašnjani, a „glavni“ su bili Danilo Bukvić i Mujica Tucaković. „Kad su u Stocu ubijali, ovdje u Hutovu partizanski rukovodioci sazivaju svake večeri konferenciju, u školi. Neki ti luđak priča gluposti, moraš slušati i poslije u kolo ići i pjevati. Ubio ti oca, a moraš u kolo. Tako je to bilo“, svjedoči Previšić. Njegov brat Marijan poginuo je tijekom bombardiranja Mostara 7. veljače 1945. i pokopan je na mostarskome vojnom groblju. Otac Šćepo povlačio se do Slovenije te je vraćen u Mostar ili Čapljinu, a zatim poslan u Stolac. U stolačkoj zloglasnoj Gruntovnici bio je živ do 5. lipnja 1945. i zatim mu se gubi trag. (Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 476. – 478.) Marko Matić svjedočio je da su, nakon pada Hutova, u mjesto došli partizani, navodno iz Trebinja, uhitili nekoliko mještana i zatvorili ih na gornji kat Butiganove kuće, gdje su ih mučili strujom. Poslije su ih zatvorili u podrum škole pa je Katica Butigan otišla razgovarati s Ivanom Šprljom, tada načelnikom UDBA-e u Čapljini. Netko je navodno kazao Praljku da se ona požalila na te partizane, zbog čega ih je on potjerao. Pojedini su zatvorenici pušteni kućama, a drugi otjerani u zatvore u Čapljinu i Mostar. (Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 516.) Mučenje strujom spominje i Boža Previšić, koja je mučena u zatvoru u Hutovu. Prebačena je u Čapljinu, a zatim u mostarski Sjeverni logor te potom u Ćelovinu i konačno u OZNA-u, odakle je odvedena na sud. Tvrdi da je prema Trebinju otišlo nekoliko transporta hrvatskih zarobljenika koji se nikada nisu vratili kućama. (S. Vukorep, n. dj., str. 595. – 596.)

[8] Niko Blažević-Čovin, koji je po završetku Drugoga svjetskog rata mobiliziran u postrojbe Jugoslavenske armije, posvjedočio je o skupini logoraša koja je iz Mostara navodno sprovedena u Dubrovnik po naredbi zapovjednika grada Tode Kurtovića. Kasnije je doznao „da su ih na Humu istjerali iz vagona, odvojili 42 i rekli: ‘Vi ostajete ovdje, a ovi idu dalje! Primila ih je neka banda i kod Oraha poubijala i bacila u jamu.’ To su kasnije i neki Srbi pričali. ‘Mi smo radili u tunelu i na prvoj amnestiji (15. kolovoza 1945.) pustili su nas kući. Od ostalih poznatih iz transporta nitko se više nije vratio.’ Pitao sam ga koliko je bilo vagona, a on mi je rekao da je bilo 20 vagona i reče da ih je bilo po 80 u vagonu, dupkom puni vagoni. Prije ovoga transporta otišao je jedan transport za Trebinje i oni su u Zubcima poubijani.“ (Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 729. – 730.) U poraću Kurtović je vršio nekoliko istaknutih političkih dužnosti (poslanik u Skupštini SRBiH, član Izvršnoga vijeća SRBiH, predsjednik Komisije za vjerska pitanja i drugo). Umro je u studenom 1997. u Sarajevu. Ilija Šaravanja spominje transport od 1000 do 1200 hrvatskih vojnika, uglavnom iz Mostara i okolice, koji su odvezeni prema Bileći gdje su navodno ubijeni i bačeni u jame. HR - HDA - 1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o žrtvama II. svjetskog rata i poraća, 12.6.

[9] Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 61

[10] Usp. isto, str. 60.

[11] Usp. n. mj.; također S. Vukorep, n. dj., str. 320.

[12] Vidi svjedočanstvo Drage Dadića. S. Vukorep, n. dj., str. 129. – 132.

[13] Usp. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, str. 60-61.

[14] Usp. S. Vukorep, n. dj., str. 469. – 471.

[15] Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava evidentirala je jednu jamu kod Trebinja u koju je 1945. ili 1946. godine bačen nepoznat broj likvidiranih pripadnici Hrvatskih oružanih snaga. O žrtvama iz jame kod Trebinja govori i Žarko (ili Marko, nečitko) Marić iz Zagreba koji u pismu upućenomu Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava spominje Vladu Šegrta koji je 1945. ili 1946. godine navodno pobio i u spomenutu jamu bacio 900 „ustaša“. (HR – HDA – 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 543.) Između 20. i 22. svibnja 1945. u Trebinjskoj šumi likvidiran je nepoznat broj Hrvata iz sela u okolici Gabele, Čapljine, Čitluka i Mostara, prethodno zatočenih u mostarskim logorima. (HR – HDA – 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 543; Izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka /11. veljače 1992./ do rujna 1999., str. 109.)