Božo Vukušić: KOS i tajni arhiv CK SKH: Obavještajna jazbina u SDP-ovoj 'kockici'
U prošlom broju feljtona naveli smo izvore informacija «analitičke jezgre» CK SKH, institucionalne i izvaninstitucionalne, usmene i pisane. Pomoću njih, izjavio je Radenko Radojčić, «prikupljeno je oko 40.000 dokumenata».
Prema Radojčićevom svjedočenju, dio te dokumentacije nalazio se pod njegovom kontrolom, a dio pod kontrolom Slavka Malobabića. Radojčić: «Nakon Kongresa SKH-SDP, prosinac 1989. g., novom predsjedniku (op.a.: Ivici Račanu) Malobabić je bio samo nominalno šef Kabineta. Stoga je Malobabić u prostorijama CK SKH negdje u veljači 1990.g. svu dokumentaciju pakirao u drvene vojne kovčege. Ja mogu sada procijeniti da je te dokumentacije u Malobabićevoj prostoriji bilo otprilike 15 – 18 dužinskih metara. On je to spakirao, ne znam tko mu je pomagao, no znam da je ta dokumentacija u sanducima u rujnu ili listopadu mjesecu 1991.g. dopremljena u Beograd, u prostorije KOG-a RV i PVO jedan dio, a drugi dio tako izuzete dokumentacije u CK SKH, u prostorije 'Opere' u Domu vazduhoplovstva u Zemun, i to ću kasnije detaljizirati.»
Kompromitirajući materijal
O sudbini dokumentacije koju je osobno kontrolirao, Radojčić je izjavio: «Početkom 1990.g., veljača – ožujak, datum ne mogu točno kazati, meni je Malobabić kazao da izvršim mikrofilmiranje dokumenata, koji su iz takvog rada i na taj način bili kod mene, da sačuvam mikrofilmove, a dokumente da uništim. Preciznije, kazao mi je da mikrofilmove sklonim van zgrade CK SKH. Mikrofilmiranje tih dokumenata izvršeno je u Odsjeku za mikrofilm CK SKH, gdje je radila moja supruga Jadranka i Ozrenka, ne sjećam se prezimena. Mikrofilmiranje je izvršeno za desetak dana, a originalne dokumente uništio sam u mašini za mljevenje papira. Mikrofilmova, oko 1200 – 1400 đeketa pohranio sam u kutiju od debelog kartona i ponio sebi u stan, pohranivši ih u podrumu. Ovi filmovi kod mene u podrumu bili su do svibnja 1991. g., kada sam ih prebacio u prostorije II. detašmana KOG-a RV i PVO u Maksimirsku 63, da bi bili kasnije u režiji KOG-a prebačeni u Beograd, a što ću kasnije šire obrazložiti.»
U Beogradu je Radojčić mikrofilmove podijelio u tri skupine: I. kategorija – između 600 i 800 stranica dokumenata, manje važnosti, II. kategorija – između 6000 i 8000 stranica dokumenata, uglavnom dobivenih od SDS-a SSUP-a o privrednim aferama u SFRJ poput «Ine» i «Agrokomerca», III. kategorija – između 13000 i 15000 stranica dokumenata, najvećeg stupnja važnosti i povjerljivosti dobivenih iz arhiva SDS-a RSUP-a SRH, SID-a te vojnih obavještajnih i kontraobavještajnih službi. Radojčić napominje da se među tim materijalom nalazio i «spis Đureković», kao i brojni «dosjei pojedinih osoba koji su bili u obradi SDS-a, dosjei nekih suradnika i niz drugih dokumenata».
Neovisno o presnimavanju i uništavanju dokumentacije od strane Radojčića i Malobabića, posebno intrigantan dio je Radojčićeve izjave u kojem opisuje uništavanje određenih fondova dokumentacije CK SKH po naredbi novog partijskog šefa Ivice Račana. On je, svjedoči Radojčić, naredio da se hitno uništi dokumentacija o «instruktorima CK SKH», posebno onima koji su djelovali u inozemstvu, kao i o suradničkoj mreži tzv. Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Izvršnog vijeća Sabora SRH, naravno onog dijela koji se nalazio u arhivu CK SKH. No budući da je ta dokumentacija u većem dijelu postojala u preslicima, može se pretpostaviti da se jedan primjerak nalazi u Beogradu i da nekome tamo može poslužiti za «operativne kombinacije» u Hrvatskoj, odnosno u hrvatskom iseljeništvu i protiv Katoličke crkve.
Komisija za odnose s vjerskim zajednicama Izvršnog vijeća Sabora SRH osnovana je još početkom svibnja 1944. na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom, na prijedlog mons. Svetozara Rittiga koji je bio njezin dugogodišnji predsjednik. Njezin posljednji šef (od 25 listopada 1984. do 30. svibnja 1990.) bio je Zdenko Svete, rođen 1932. u Bosanskom Brodu, poslijeratni šef milicije u Bjelovaru, u isto vrijeme kad je tamo šef Ozne bio Josip Manolić. Svete je većinu radnog vijeka proveo u jugoslavenskoj diplomaciji, a u jednom mandatu bio je ambasador SFRJ pri Svetoj Stolici. Za zasluge u izgradnji komunističke Jugoslavije odlikovan je Ordenom rada s crvenom zastavom, Ordenom Republike sa srebrenim vijencem, Ordenom bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem, Ordenom za hrabrost, Ordenom zasluga za narod sa srebrnim vijencem, Medaljom za hrabrost, Ordenom za vojne zasluge s velikom zvijezdom i Ordenom narodne Armije sa zlatnom zvijezdom. Nakon stvaranja samostalne hrvatske države bio je šef kabineta Josipa Manolića najprije u Uredu za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) pa onda i kao predsjednika Županijskog doma Hrvatskog sabora.
Više tisuća dokumenata pod nadzorom SDP-a
Autor ovoga feljtona još prije desetak godina javno je progovorio o tajnom arhivu CK SKH pa je tadašnji novinar «Slobodne Dalmacije» Dino Mikulandra želio sa mnom napraviti razgovor. I napravio ga je, ali nije objavljen. Jedno pitanje glasilo je: «U sjeni današnjih dvojbi o nestanku različitih dosjea iz doba HDZ-ove vladavine, intrigantno je vaše saznanje kako je Savez komunista imao svoju tajnu službu. Vi tvrdite kako je u nekadašnjem sjedištu CK SKH u zagrebačkoj 'kockici' bila 'krovna služba', a da su Udba (SDS) i KOS njima pružali servis. Gdje su 'bunkerirani' dosjei obavještajnim 'kriticama SK?» Odgovor je glasio: «Jedan dio je predan Hrvatskom državnom arhivu pod uvjetima da se oni sljedećih pedeset godina ne smiju otvarati i koristiti. Ostatak, nekoliko tisuća dosjea, i to onih 'kapitalnih', nalazi se – prema mojim saznanjima – pod kontrolom i u uporabi vodstva SDP-a».
Prikupljajući materijal za knjigu «Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva» doznao sam da bi se dio dokumenata s podatcima o djelovanju Udbe u emigraciji mogao nalaziti u posjedu SDP-a, naime u tajnom dijelu arhive CK SKH koji je SDP naslijedio. Uspio sam se povezati s osobom koja je imala neposredni uvid u tu dokumentaciju, smještenu u podrumskim prostorijama nekadašnjeg sjedišta CK SKH na Prisavlju, u tzv. Kockici, sagrađenoj 1968. iz doprinosa članova SKH (danas sjedište Ministarstva prometa...). Najzanimljiviji dio naslijeđene arhive od CK SKH svakako su osobni dosjei raznih partijskih dužnosnika, visokopozicioniranih osoba u gospodarstvu i financijskom sektoru, najopasnijih «državnih neprijatelja», odnosno potencijalnih političkih konkurenata, ali i suradnika raznih jugoslavenskih tajnih službi...
Takvih dosjea, posvjedočio je insajder, bilo je oko osam tisuća, ali je oko šest tisuća manje važnih ili uništeno ili predano Hrvatskom državnom arhivu. Zadržano je oko dvije tisuće dosjea, uglavnom ključnih osoba u novostvorenoj hrvatskoj državi – u politici, gospodarstvu, financijama, pravosuđu, medijima itd., s ciljem da se ti dosjei iskoriste kao sredstvo za zadržavanje dominacije i upravljanje hrvatskim društvom. Radi se o dosjeima, prema tvrdnji insajdera, primjerice najznačajnijih političkih protivnika poput Franje Tuđmana, Franje Kuharića, Marka Veselice, Dražena Budiše, Vladimira Šeksa itd., ali i jugoslavenskih obavještajaca Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i Franje Vugrinca, kao i privrednika i financijaša poput Franje Gregorića, Franje Lukovića, Mladena Vedriša, Nikice Valentića itd.
Radojčić tvrdi da je u Beogradu doznao kako je KOS podatcima iz arhiva CK SKH upotpunio dosjee u vlastitom posjedu o Josipu Manoliću i Josipu Boljkovcu. Radojčić: «Gligorević (op.a.: pukovnik Milenko Gligorević, šef operativno-tehničkog sektora KOS-a RV i PVO) nam je ustupio materijale Uprave bezbednosti SSNO-a, nekakve izvode podataka za Josipa Manolića, bio u partizanima od- do, surađivao sa 'SMREŠ-om'... Josipa Boljkovca, partizan od – do, surađivao sa 'SMREŠ-om', završio tečajeve NKVD-a...». SMREŠ, kratica od ruskog naziva «Smerti špionam», naziv je posebne jedinice NKVD-a, osnovane u travnju 1943., čiji je glavni zadatak za vrijeme Drugog svjetskog rata bio likvidacija «špijuna, izdajica, kolaboratera i defetista». Dakle, nešto poput partizanskih jedinica PPK («Protiv pete kolone»), preteče KNOJ-a (Korpus narodne obrane Jugoslavije»), vojnih jedinica podređenih OZNI.
Gradiško-brodsko obavještajno leglo
Još krajem 1993. godine, tvrdi insajder, vodstvo SDP-a bilo je upozoreno na dekonspiraciju navedene tajne arhive, mogućnost provale u prostorije gdje se nalazila i njezina otuđenja pa je Ivica Račan naredio njezinu evakuaciju u prostorije novog sjedišta SDP-a na Iblerovu trgu. Navodno je Račana na opasnost upozorio Zdravko Mustač koji je slučajno saznao da jedna grupa Račanovih oponenata unutar SDP-a nastoji doći do te dokumentacije i istu 'izuzeti' za svoje potrebe.
Kao što je poznato, prema dogovoru između Franje Tuđmana i Ivice Račana, SDP je zgradu sjedišta na Prisavlju prepustio Vladi RH, a zauzvrat je dobio šesterokatni neboder na Iblerovu trgu i novčanu odštetu u visini sedamnaest milijuna njemačkih maraka. Tuđman je na taj način honorirao ponašanje Račana i SDP-a u prijelomnim trenucima stvaranja hrvatske države, a i smatrao je da Hrvatska treba imati «lijevu i desnu nogu» pa da je snažan SDP potreban zbog sveukupnog balansa unutar hrvatskog društva.
I sam Ivica Račan imao je «obavještajnog sluha» kao miljenik braće Milana i Ivana Miškovića, viskorangiranih jugoslavenskih obavještajaca. Milan je bio savezni ministar policije u vrijeme smjene Aleksandra Rankovića i imao je zadatak reorganizirati Udbu, a Ivan je bio dugogodišnji šef KOS-a pa posebni Titov obavještajni savjetnik. Braća Mišković, podrijetlom iz Istre (Premantura kod Pule), odrasli su u Slavonskom Brodu i tamo su pristupili partizanima te upali u vizir budućeg šefa KOS-a Jefte Šašića, rodom iz Novske, kao i budućeg šefa hrvatske Udbe i Titova intimusa Ivana Krajačića Steve, rodom iz Poljane kod Nove Gradiške. Od Slavonskog Broda rodom je i Stjepan Domankušić, još jedan od šefova KOS-a (usput napomenimo da je i otac Emila Domankušića, bivšeg supruga poznate francuske novinarke i glasnogovornice haškog tužiteljstva Florence Hartmann).
Koliko je Ivica Račan bio blizak s tim brodsko-posavskim KOS-ovskim klanom, govori i činjenica da se početkom rujna 1978. zatekao u automobilu s Milanom Miškovićem, tadašnjim članom CK SKH i Predsjedništva SRH, zaduženim za „unutrašnju politiku“, kad su na povratku iz Slavonskog Broda u Zagreb doživjeli tešku prometnu nesreću kod Ivanić Grada – u kojoj je Mišković na mjestu poginuo, a Račan zadobio teške ozljede glave.
Određenu nasljednu povezanost s tim udbaško-kosovskim klanom baštini i aktualni glavni tajnik SDP-a Igor Dragovan pod čijom ingerencijom se trenutno nalazi spomenuti tajni arhiv. Dragovan, rođen 4. srpnja 1968. u Slavonskom Brodu, potječe iz radničke i politički neangažirane obitelji. U politiku ga je, nakon što je propao na Građevinskom fakultetu, na velika vrata uvela ujna Mirjana Ferić Vac, potpredsjednica SDP-a i potpredsjednica SDP-ovog Foruma žena te saborska zastupnica. Snalažljiva ujna očigledno mu je bila vrijedna savjetnica za osvajanje članstva u raznim nadzornim odborima poduzeća u vlasništvu Grada Zagreba (Zagrebački holding, Narodne Novine, Zagrebački velesajam...), a u nekima je čak pravio društvo svojem ujaku Zdravku Vacu (Zrinjevac d.o.o.). Premda mu neki njegovi poznanici predbacuju cinkaroške navike još iz srednjoškolskih dana, Dragovan je svojevrsnu udbašku iluminaciju doživio najkasnije ženidbom. Naime, njegova supruga Svjetlana, djevojački Horvat, kći je nekadašnjeg šefa varaždinskog centra Udbe Vinka Horvata.
Božo Vukušić / Hrvatski tjednik