Govor nadbiskupa zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca na glavnoj raspravi montiranog sudskog postupka u Zagrebu dne 3. listopada 1946., Hrvatsko slovo, Zagreb, 2004.

O zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu napisana je cijela knjižnica što knjiga, što tekstova u periodici, a posebice u dnevnim tiskovinama. U monarhističkoj Jugoslaviji vodio je borbu za prava katoličkih vjernika, a na nacionalnoj razini zauzeto je radio na organizaciji Nacionalnoga euharistijskoga kongresa te obilježavanju obljetnica iz kršćanske povijesti hrvatskoga naroda. Posebno se pak isticao organizacijom i pokretanjem katoličkoga tiska, koji mu je u razdoblju sve snažnijih napadaja na Katoličku crkvu služio za promicanje katoličkih vrijednosti u društvu, koje je počivalo na protukatoličkoj histeriji, ekspanziji i povlaštenom položaju svetosavlja te sve snažnijem posrbljivanju identiteta različitih naroda, koje je sklop povijesnih neprilika doveo u podređeni položaj velikosrpskih Jugoslavija.

U razdoblju Drugoga svjetskog rata zagrebački nadbiskup digao je svoj glas protiv rasističke politike, a svojim položajem i kršćanskom ljubavi štitio je sve progonjene, a posebice Židove, na čemu su mu trajno ostali zahvalni upravo mali ljudi, kojima je spasio živote. Nadbiskup Stepinac je preživio diktatorske režime Karađorđevića, a unatoč svojoj samaritanskoj misiji u ratnim strahotama dočekao je i svršetak Drugoga svjetskog rata. U razdoblju pak komunističke slobode završio je u tamnici, u kojoj su ga po svemu sudeći i otrovali. Sve su to manje-više poznate činjenice, o kojima su snimljeni i dokumentarni filmovi te zabilježene izjave svjedoka, a i ugledni međunarodni povjesničari sve više izdvajaju sjajni lik ovoga jedinstvenoga  hrvatskog blaženika.

Kako se protiv kardinala Stepinca vodila dugotrajna i podmukla jugokomunistička kampanja pozornost crkvenih povjesničara uglavnom je bila usredotočena na raskrinkavanje boljševičkih i velikosrpskih kleveta, koje su zahvaljujući jugoslavenskoj diplomaciji tijekom vremena prodirale i u površnije, ali i Katoličkoj crkvi nesklonije dijelove međunarodne javnosti. Tako je zapravo u sjeni stalne obrane ostajao u pozadini Stepinčev zdravi i katoličkom mentalitetu poželjan domoljubni osjećaj, kojeg je ne samo u svom srcu nosio, nego i u svom govoru pred komunističkim sudom javno očitovao. Govor nadbiskupa Stepinca može se svrstati u skupinu najboljih retoričkih istupa u hrvatskoj povijesti, a po svom načelnom sadržaju i danas je polazište za bilo kakav razgovor o ozbiljnom uređenje društva, u kojem se poštuje sloboda.

Ne treba ni spominjati koliko su se upravo ovim hrabrim govorom nadahnjivali naraštaji hrvatskih domoljuba, a kad bi se usporedili programi mnogih hrvatskih pokreta i stranaka tijekom višedesetljetne borbe za slobodnom i samostalnom hrvatskom državom, u njima bi se mogla pronaći upravo Stepinčeva načela. Antologijska poruke, od koje i danas mnogi okreću glavu pokazuju hrvatskoga kardinala u svoj njegovoj ljudskoj veličini. „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napredaju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi. I to sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je“, poručio je svojim krvnicima zagrebački nadbiskup, koji je za razliku od njih jasno razlikovao državu od režima.

Nadbiskup Stepinac se kao prepreka projektu komunističke Jugoslavije očito našao na putu pa je mora životom platiti cijenu svoje kršćanske ljubavi i hrvatskoga domoljublja. To najbolje pokazuje jedan od bivših Titovih zločinačkih protagonista Milovan Đilas, koji kako je zabilježio Ivan Meštrović svjedoči „kako ne mislim ni ja (Milovan Đilas), ni ijedan drugi inteligentni komunist da je Stepinac kriv. On je integralan čovjek i čvrst, nepokoriv karakter. Ukratko, priznajem vam da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on čvrst u svom hrvatstvu, to je prirodno i to nas (komuniste) ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto toliko čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu. Da je poslušao Tita, mogao je biti slobodan, ali što mu se može kad se ne da svijati. Priznajem da nam je njegovo pitanje krupna nezgoda.“ A na pitanje tko ima u Hrvatskoj više ristaša, Stepinac ili Tito, Đilas je odgovorio:  Mi (komunisti)] u cijeloj Hrvatskoj nemamo više od tri posto, a u cijeloj Jugoslaviji više od pet posto“.

Vrijednosti Stepinčeve Crkve u Hrvatskoj je desetljećima pronosio jedan drugi hrvatski velikan, kardinal Franjo Kuharić, koji je svojim propovijedima na Stepinčevo rasplamsavao njegov duh u dušama hrvatskoga naroda, a pripremom i organizacijom Nacionalnoga euharistijskog kongresa te kršćanskih obljetnica pripremio preduvjete za dolazak slobode i prava hrvatskoga naroda na svoju vlastitu državu  o kojoj je i govorio kardinal Alojzije Stepinac.

Mate Kovačević