Nedavno je Večernji list donio još neke zanimljive materijale s Wikileaksa. Odnose se na neka bivša vremena. No naivno bi bilo vjerovati da ta vremena nemaju više nikakva utjecaja na našu sadašnjost, kao i na našu budućnost. Naime, kako piše u Večernjem listu, nakon Bušićeve otmice američkog zrakoplova 1976. ondašnje jugoslavenske vlasti optužile su Ameriku da dijelovi američkih vlasti aktivno sudjeluju u antijugoslavenskoj kampanji. Faktično optužili su  Ameriku da šuruje s Bušićem i njegovim suborcima! To samo pokazuje u kakvom smo paranoidnom sustavu živjeli i kakav je mentalni sklop imalo tadašnje vodstvo zemlje.


Na osnovu arhivskog materijala iz toga vremena razvidno je da je tadašnji jugoslavenski vrh držao da dio američkih vlasti vrši pritisak na Jugoslaviju zbog njezine uloge u Pokretu nesvrstanih, ali i zbog veza sa tada najtraženijim svjetskim teroristom Carlosom. Posebice su bili kivni na Henryja Kissingera za kojega su držali da je predvodnik antijugoslavenske struje u američkoj vlasti. Tako u raspravi tadašnje vlade sekretar za inostrane poslove Miloš Minić kaže: Nasuprot više puta deklarisanim stavovima SAD vlade da sa kidnaperima ne pregovara, razgovara, koje je ona doslovno sprovodila sve dotle da je u Sudanu posledica tog njenog odbijanja bilo ubistvo njihovog ambasadora, ovog puta je odstupila od toga i s kidnaperima razgovarala, pregovarala, prihvatila uslove …čitavim svojim ponašanjem ničim nije ograničavala akciju koja je imala za cilj da nanese štetu Jugoslaviji. A u Zabelešci o razgovoru Dragana Bernardića, pomoćnika Saveznog sekretara (za inostrane poslove) sa L. H. Silbermanom, ambasadorom SAD u Beogradu, na dan 17. septembra 1976. godine pada i konstatacija: Vremenska koincidencija otmice aviona navodnog dolaska 'Carlosa' mora nametnuti pitanje da sve ovo predstavlja planiranu kampanju i pritisak na Jugoslaviju, čime se nedvosmisleno aludira na američku umiješanost u otmicu.

Suvremenom čitatelju tih zabilješki pada u oči, osim očite različitosti srpskog i hrvatskog jezika koju neki danas opet pokušavaju umanjiti i zanijekati, kako tadašnje jugoslavenske vlasti uopće ne vode računa o razlici između tadašnjeg jugoslavenskog i američkog sustava, uopće u obzir ne uzimaju demokratske standarde i ljudska prava. Jedino što uvažavaju jest državni interes, te isključivo s tog aspekta sagledavaju slobodu tiska, pravosudne procese, terorizam, ljudsko pravo na život, sve. Ta zaokupljenost državnim interesom i državnim razlozima nije, naravno, izraz brige za narod, budući da Jugoslavija nije ni nastala kao izraz istinske težnje naroda koji su je sačinjavali, nego kao izraz zabrinutosti za očuvanje vlastitih pozicija jedne uzurpatorske i političkom nasilju sklone kaste vlastodržaca.

I upravo pripadnici te kaste, kada u promijenjenim političkim uvjetima u svijetu nisu više mogli održavati anakroni i neuspješni jugoslavenski nazovisocijalistički sustav, pokreću tranziciju u zemlji zadržavajući u najvećoj mjeri i kontrolu tog procesa.  Tako je prije dvadesetak dana Večernji list objavio članak Dražena Ćurića u kojem se dosta blago skreće pozornost na tu bjelodanu činjenicu. U članku se na primjeru Ive Josipovića, Zorana Milanovića, Mladena Bajića, Branka Hrvatina, Vesne Pusić i Radimira Čačića pokazuje kako je obiteljsko komunističko-funkcionarsko zaleđe presudno za politički uspon. Ljudi iz toga miljea, ukoliko nisu zainteresirani za neposrednu politiku, kao vođeni nekom blagotvornom tajnom rukom grade karijere u kulturi, novinarstvu, biznisu. Tako u biografiji Emila Tedeschija ljupko piše:  Već od najranije mladosti, svoju profesionalnu karijeru gradi na rukovodećim mjestima u velikim međunarodnim trading organizacijama. A nigdje ne piše da je njegov otac bio jedna od najmoćnijih poluga Titova sustava u socijalističkoj Hrvatskoj. Kad je rušeno Hrvatsko proljeće, iz Beograda je po starijeg Tedesschija dolazio posebni zrakoplov na Korčulu. Očito im je bio jako važan.

Svojedobno su mediji rado pisali o Todorićevoj bliskosti s ''proljećarima'', međutim činjenice su sljedeće: djed mu je bio seoski glavar u prvoj Jugoslaviji, a otac komunistički kadar iako se bio malo zaigrao pa je bio sankcioniran zbog gospodarskog kriminala. Slično se u tom sustavu bio zaigrao i Danko Končar, no takvi se nestašluci ''svojim ljudima'' opraštaju, te je Končar opet poduzetnička uzdanica u samo formalno slobodnoj Hrvatskoj. Pipci komunističke hobotnice toliko su dugi, moćni i dobro raspoređeni da razvikana HDZ-ova hobotnica izgleda taman onoliko opasno koliko i crvena igračka u obliku hobotnice kojom je svojedobno u saboru mahao SDP-ov zastupnik Ivica Pančić. Autsajderi poput nekadašnjeg direktora Glumina banke Marka Marčinka ili Miroslava Kutle završavaju u zatvoru jer imaju nepoćudno obiteljsko zaleđe, dok Končar, Štrok, Pavić i slični ama baš nikada ne krše zakon niti propadaju. A ako slučajno i propadnu tu je ''majčica država'' da stvar sanira.

Po toj špranci u pržun je poslan i Sanader nakon što je odradio svoju dionicu. Tko mu je kriv kad je potekao iz katoličkog okružja! Da ''sinovi'' štogod ne pogriješe, brinu se seniori Manolić, Mesić, Lončar, Perković i drugi. Ti ''čuvari revolucije'' i danas, prkoseći razumu i biologiji, znatnije utječu na pravac u kojem ide hrvatsko društvo od svih hrvatskih intelektualnih potencijala zajedno. Stoga nije netočno reći da nas u europsku budućnost vodi crvena prošlost. Jezgru te prošlosti činile su obavještajne službe Udba i KOS. Ta struktura promijenila je deklarativnu ideologiju, no nije iz ruku ispustila moć niti se odrekla mentalnog sklopa koju ju je karakterizirao. Smiješno je što se Hrvatskoj neki nadaju da će nas nakon ulaska u EU Perkovića i drugova osloboditi Njemačka! Ima li zornijeg dokaza da Hrvatska nije uistinu slobodna zemlja!?

Kao kontrapunkt takvoj Hrvatskoj još i danas u simboličnom smislu stoji Bušićev slučaj. Zvonkinom akcijom distrubirani i Bruninom rukom pisani ''Poziv na dostojanstvo i slobodu …'' i danas je aktualan. Da nije tako, ne bismo bili primorani prosvjedovati protiv ćirilice u Vukovaru niti u središnjem Dnevniku HDZ-a čitati napade s Facebbok stranice jedne opskurne ''građanske'' organizacijice na HDZ-ove benigne plakate u Sisku. U Hrvatskoj vrijeme kao da je uhvaćeno u čudovišnu klopku pa se u krug desetljećima vrte iste stvari i isti likovi, tek u malo promijenjenom ruhu.

Prije dva mjeseca bila je promocija filma Ljiljane Bunjevac Filipović ''Ljubavnici i luđaci'' u kinu Tuškanac. Film je to o životu Zvonke Bušića i Julienne Eden Bušić. Film je, za divno čudo, uskoro prikazan i na HTV-u, a pretprošlog četvrtka u prostorijama Hrvatskog slova. Reakcije su vrlo pozitivne jer se radi uistinu o dojmljivoj priči, ali i o dobro napravljenom dokumentarnom filmu. Međutim, ono što nas može oneraspoložiti dok gledamo taj film, jest činjenica da priča nije gotova. Progonitelji Bušićevih još i danas odlučuju o sudbini ove zemlje, a naš mediji i danas Bušićevo ime vezuju uz terorizam. Dok su im Manolići, Boljkovci, Perkovići, Sindičići i ostali iz tog kruga ''vitezovi antifašizma bez straha i mane''.

Tako u knjizi Ubij bližnjega svoga srpski publicist Marko Lopušina navodi svjedočenje neimenovanog pripadnika srpskog podzemlja: Mi, društvo iz podzemlja, radili smo za SDB Jugoslavije mnoge ofanzivne poslove protiv emigracije, naročito ustaške Kada bi neko iz naše grupe pao u Njemačkoj, na primer,ministar Stane Dolanc bi odmah preko Interpola dojavio Nemcima da je taj čovek u SFRJ kao ubica milicionara ili nešto još opasnije protiv države Jugoslavije. Nemci se tada preračunavaju i shvate da je bolje da našeg čoveka deportiraju, jer će u Jugoslaviji dobiti strožu kaznu zatvora nego da mu oni sude u Nemačkoj i troše svoje pare iz državnog budžeta. Kad nam Nemci izruče čoveka u Beogradu bi SSUP pravio svečani doček i banket, jer smo mi bili slavljeni kao heroji državne policije. Kakva je tek bila država u kojoj su pripadnici podzemlja slavljeni kao ''heroji državne policije'', pametnome ne treba puno objašnjavati.

Zabrinjavajuće je da Hrvatska pitanje udbaških zločina i montiranih procesa uopće nije ni otvorila. Nevjerojatno je da čak ni ljudi koji su bili u vrhu HDZ-a dok je ta stranka obnašala vlast nisu raščistili ni stvari koje su se njih osobno ticale. Tako mi ni do danas ne znamo, na primjer, je li Đuro Perica podmetnuo neku bombu ili mu je sve podmetnuto! Barem ne službeno jer revizije procesa nije bilo niti su kažnjeni oni koji su montirali proces.

Stanovita materijalna i druga prava koji su Hrvatskoj stekli bivši politički zatvorenici samo su bacanje prašine u oči i njima i sveukupnoj javnosti sve dok se ne istjera na čistac puna istina o stvarima koje su se događale, a krivci za zlostavljanja, mučenja i ubojstva barem maknuti od javnih funkcija. Kad je već izgubljena svaka nada da im se sudi za počinjena zlodjela. Iluzorno je nadati se daće to za nas učiniti Europska unija. Ili ćemo to napraviti sami ili nikada neće biti napravljeno.

Ali ne treba se zavaravati, to će biti jako teško izvesti. Spomenuta hobotnica nije svoje krakove pružila samo na područje politike i obavještajnih službi. Desetljećima su pripadnici upravljačke kaste u bivšoj Jugoslaviji učvršćivali svoje pozicije u zemlji i inozemstvu, u politici, kulturi, medijima, kriminalnom miljeu, biznisu, svugdje. Još šezdesetih i sedamdesetih cijeli ešalon pomno odabranih pojedinaca iz Jugoslavije poslan je uz blagoslov politike u inozemstvo da se bave biznisom, špijuniranjem, zavođenjem ili kriminalom. Mahom se radilo o nestašnim sinovima funkcionara ili vojnih lica, kako se to tada zvalo. Neki od njih ostvarili su poslovne karijere, neki se proslavili osvajačkim podvizima, neki pak kriminalom. Zajedničko im je svima da su štitili interese Jugoslavije, odnosno upravljačke kaste u Jugoslaviji. Štite ih i danas!

Oni ''podobni sinovi'' koji su bili previše lijeni da se bave domaćom politikom, nesposobni za biznis ili akademsku karijeru – razmiljeli su se po medijima ili se bacili u umjetničke vode. Tu su i danas, svjesni koja ih snaga drži na površini, to jest priključene na državne i paradržavne pipe. I uredno odrađuju svoju domaću zadaću koliko god lijeni i nesposobni bili. Svojedobno se u Srbiji pojavila teza da su čak i domaću estradnu scenu u velikoj mjeri kontrolirale i usmjeravale tajne službe. Teza je prije dvije-tri godine plasirana na portalu ''Urbana Srbija'', a njezin autor je izvjesni Živan Velisavljević, navodno bivši ''službenik DB Jugoslavije.'' Koliko god Velisavljevićeve tvrdnje bile upitne, znakovito je da su važnu ulogu i u najnovijem rasplamsavanju ''regionskog bratstva i jedinstva'' dobile upravo estradne zvijezde poput Severine, Tereze Kesovije, Lepe Brene i sličnih. Ne bez stanovite gorčine moram konstatirati da se javni ukus u međuvremenu prilično srozao. Ono što su nekada povezivali Bijelo dugme i Azra sada bi trebale povezivati Severina i Lepa Brena.

I dok su naši istinski, spontani pripadnici vala potrage za slobodnijim i boljim svijetom, koji je šezdesetih godina zapljusnuo Europu i Ameriku, tražili u tom sveopćem gibanju i mjesto za hrvatsku slobodu, bilo u studentskim demonstracijama u Zagrebu ili emigrantskim akcijama kao što je bila i ona Bušićeva, lažni šezdesetosmaši, poput Puhovskog ili Grubiše, gradili su svoje dosadne karijere, svjedočili u montiranim procesima, preuzimali katedre, ukratko – betonirali jedan nakaradni sustav. Zato nam i jest onako kako jest.

A to se može promijeniti samo strpljivim i sustavnim preuzimanjem poluga moći iz njihovih ruku. Pri čemu su kultura i mediji čak i važniji od trenutne političke garniture na vlasti.

 

 

Damir Pešorda