O kontroli medija i ideološkim zastranjenjima na hrvatskom govornom području za Glas Koncila otvoreno je progovorio svećenik Vrhbosanske nadbiskupije Josip Vajdner koji je urednik sarajevsog Katoličkog tjednika i postdiplomant na studiju novinarstva u Sarajevu.

- Kako danas definirati profesionalno i objektivno novinarstvo, odnosno kako ga razgraničiti od amaterizma, od »žutila«? Na koji način prepoznati pozadinu određenog medija?

JOSIP VAJDNER: Novinarstvo je slika stvarnosti koju živimo. Nije izolirano od stanja u kojemu se nalazi cjelokupno društvo. Stoga, kao što u društvu postoji spektar nesređenih stanja uvjetovanih »terorom relativizma« te je ono što jedni smatraju lošim drugima dobro, tako i u novinarskoj profesiji: jedni »žutilo« smatraju normalnim i poželjnim, a drugi ga prepoznaju kao odbojno i pogubno. Iz tih perspektiva kreira se i medijska agenda koja uistinu zbunjuje i zavodi javnost. Što onda činiti? Kako, što kažete, razgraničiti profesionalizam od amaterizma? Sv. Ivan nas poučava: »Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet« (1 Iv 4, 1). Ti »lažni proroci« današnjice, velom navodne demokratičnosti i kritičkog pristupa stvarnosti, zakrivaju istinu kao vrhovni cilj novinarske profesije - čiji je donji prag objektivnost - stvarajući istinoliku sliku koja odgovara njihovim ideološkim predodžbama i interesima. U kojim se medijima to događa najlakše je prepoznati primjenjujući poznato načelo iz rimskoga prava: »Audiatur et altera pars« - »Neka se čuje i druga strana«. Ako se u određenom mediju nikada ne može vidjeti ni čuti drugačije mišljenje, onda taj ne zavređuje zvati se profesionalnim, nego bi bolje bilo govoriti o amatersko-propagandnom servisu, pa bio on čak i državna televizija. Također, u okvir ovoga »provjeravanja duhova« ulazi i razaznavanje dominantnih »tema i lica« prisutnih u dotičnom mediju. Nije li čudno da se, primjerice, u samoproglašenom »otvorenom i profesionalnom mediju« nikada ne može naći prostora za neke osobe i neka razmišljanja, kao da su gubavi? Očito da se to ne može opravdati »politikom kuće« nego je riječ o neprofesionalizmu i »žutilu u različitim varijacijama«. Tim slijedom dolazimo do medijske pozadine koja je samo odraz Isusova upozorenja: »Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.« Stoga bih rekao da je profesionalno novinarstvo: informativno služenje javnosti u cilju spoznavanja istine kojoj je vrhovno mjerilo Bog.

Komunistička ideologija u novom ruhu

- U suvremenom medijskom svijetu medijski konglomerati određuju i usmjeravaju »kapital i ideju«. Koliko je to zaživjelo na hrvatskim govornim područjima? Zapravo, ima li još recidiva odnosno ostataka bivše ideologije?

JOSIP VAJDNER: Nikakvu mudrost ni novost neću reći ako ponovim ono što je već odavno na ovdašnjim prostorima poznato, a to je: u velikoj je mjeri bivša, socijalističko-komunistička ideologija, nakon tzv. demokratskih promjena, samo uzela nove oznake (ambleme), ali je sadržaj ostao isti. Ta »mimikrizirana« ideologija i danas dominira na hrvatskom govornom području - uključujući, dakako, i BiH, te dirigira i medijima. Štoviše, mediji su nerijetko u njezinoj službi. U Bosni i Hercegovini je to, zbog neriješenih nacionalnih i državotvornih pitanja, drugorazredna tema, ali je, smatram, u Republici Hrvatskoj to vrlo važno, poglavito sada kada ulazi u veliku zajednicu europskih naroda.

- Često se novinari, a i određeni mediji predstavljaju kao neovisni, pa na perfidan način, bilo iz zloporabe neznanja širih krugova ili manipulacije, zbunjuju javnost. Postoji li neovisni medij?

JOSIP VAJDNER: U kontekstu postavljenoga pitanja dobro bi bilo definirati što znači »neovisni«. Kao što rekoste, postoje mediji i novinari koji se kite tim pridjevom, a ustvari su obični manipulatori ili »dvorske lude« u službi nekoga »ideološkog kralja«. Na našim prostorima, iščitavajući medijske natpise, može se zaključiti da u sadržaj pojma »neovisni« ulaze: neodgovornost, šarlatanstvo, bezobrazluk, demagogija, nekultura i nedostatak kućnog odgoja. Drugim riječima, zloporabeći vrednote slobode govora, neki misle da mogu pisati i govoriti što god hoće, a kao dokaz svoje »neovisnosti« upinju se oblatiti, primjerice, crkvene autoritete ili Crkvu kao takvu. Za potvrdu toga, dovoljno je prelistati hrvatski dnevni tisak i bit će nam jasno. Novinarstvo kao profesija srozava se upravo zbog toga što se kao ideal predstavlja neka »neovisnost«, a ne istinoljubivost. Ustvari, ako bolje pogledamo, vidjet ćemo da nitko i ne može biti u pravom smislu riječi neovisan: uvjetovani smo odgojem, obrazovanjem, vlastitim idealima, savješću, a određuje nas i kontekst našega biotopa.

»Embargo« na neke »teme i lica«

- Tko upravlja današnjim medijima i koliko su vlasnici medija mjerila novinarske etike?

JOSIP VAJDNER: Stih jedne pjesme sarajevske rok-grupe »Zabranjeno pušenje« veli: »Danas sva'ko zna da je glava samo jedna; danas sva'ko zna pred kim pasti na koljena.« Čini mi se da se to, u određenoj mjeri, svakodnevno potvrđuje u svijetu medija. Pod utjecajem sveopćega konformizma, te na našim prostorima problematičnosti rješavanja egzistencijalnih pitanja, nemalo je novinara koji će se voditi načelom: »Dobro je ono što šef kaže da je dobro.« Nepošteno bi bilo kazati da je to odlika svih medija i svih novinara, ali »embargo« na neke »teme i lica« potvrđuje da nije malo takvih. Stoga i novinarska etika pada na ispitu, a poglavito onda kada prešućuje istinu ili donosi poluistine zato što je takva »uređivačka politika«.

Danas, prvotno zbog suludog zahtjeva za profitom pod svaku cijenu, novinari često prelaze granicu te etiku i, u određenoj mjeri, pravo podređuju senzacijama i svemu onomu što podiže gledanost, slušanost ili čitanost.

Dakako, golema odgovornost leži na onima koji upravljaju današnjim medijima, a to su, osim već eksponiranih imena medijskih mogula, tzv. centri moći. U krajnjoj crti možemo kazati da su i crkveni mediji potvrda toga jer su i oni u vlasništvu pojedinih biskupija ili redovničkih zajednica. No, kada je riječ o »centrima moći«, središnje je pitanje »pred kime oni padaju na koljena«. Što je njihova nakana postojanja medija? Odgovori na ta pitanja nude nam smjerokaz za otkrivanje koliko su vlasnici medija mjerila novinarske etike.

Uložiti napor u odgoj mladih novinara

- Demokracija i anarhija usko su povezane, zapravo tanka je nit između njih, posebno na područjima postkomunističkih zemalja, isto tako sloboda i odgovornost. Kako tu pronaći medijsku formulu?

JOSIP VAJDNER: Očito je da naše podneblje, živeći godinama pod stranom ili domaćom čizmom, nije spremno dočekalo demokraciju. Još je puno toga što trebamo o njoj učiti i primjenjivati u praksi. Po tomu smo sličniji istočnim negoli zapadnim društvima. Čini mi se da bismo više voljeli kada bi nam netko strogo definirao što smijemo a što ne, te postavio nad nama »pse čuvare«, nego da sami uživamo u blagodatima slobode kojoj je drugo ime odgovornost. Takvo stanje u Bosni opisujemo turcizmom javašluk što znači: nemarnost, lijenost i neodgovornost, a možemo još dodati bezobrazluk i lopovluk. U takvo stanje uronjeni su ili, bolje rečeno, iz njega izranjaju i mediji. Oni nisu neka apstraktna sila nego su organizam sazdan od pojedinaca. Zbog toga je prevažno uložiti napor u odgoj mladih novinara.

Da ne bismo samo negativno isticali, valja kazati kako je u posljednjih nekoliko godina uočljiv i znatan pozitivan pomak. Postoje primjeri koji govore da su mediji prvotni kreatori pomirenja. Na ovdašnjim prostorima, u novije vrijeme, posebno se ističu novinari koji komentiraju sportske događaje. Kao što su tijekom rata prednjačili u lošem, tako izgleda danas prednjače u dobrom srpski komentatori. To mogu potvrditi svi koji gledaju nogometne utakmice, primjerice iz engleske Premier league na nekom od srpskih programa. Kada god igra netko od Hrvata ili Bošnjaka, oni neće propustiti pohvaliti svaki iole dobar potez. To su, smatram, koraci koji izravno utječu na rušenje predrasuda i stvaranje pozitivne slike o »dojučerašnjim neprijateljima«. Slična se stvar događa kada je riječ o kulturi i religiji.

Dakle, ne bih rekao da postoji neka magična formula kako uskladiti slobodu i odgovornost u svijetu medija, nego postoji potreba i kroz medije odgajati javnost da sloboda nije prokletstvo nego dar.

Treba konsolidirati pozitivne snage

- Istraživanja koja je austrijski i vodeći europski medijski stručnjak Thomas Bauer prezentirao prije nekoliko godina pokazala su da su mediji u Hrvatskoj i BiH-u dodirnuli dno dna. Štoviše, očito je da struka luta; naprimjer, novinarske nagrade dobivaju oni koji imaju vezu, zatim koji su bliži »ideologiji« novinarskih društava, oni koji su unaprijed određeni. Kako iz toga izići?

JOSIP VAJDNER: Toga je, u određenoj mjeri, uvijek bilo i vjerojatno će uvijek i biti. No, to nas u našem radu ne smije zbunjivati ni obeshrabrivati. Sjetit ćemo se da je Katolička Crkva u vrijeme komunizma, kada su svi odreda mediji bili u službi partije i kada je Agitprop kontrolirao javno mnijenje, bila prostor slobode. Iskustva iz toga doba mogu nam biti od koristi i danas. Ono što bi bilo nužno jest konsolidirati se i pozitivne snage, kojih, Bogu hvala, ima dosta, okupiti te ponovno stvoriti jedan veći medijski prostor slobode. Dakako, slobode koja neće biti javašluk, odnosno anarhija, nego područje za izgradnju čovjekolikijega svijeta.

Lustracija je temelj odgoja novinara

- Nekoć je novinarstvo na ovim područjima bilo ideološko, usko povezano s politologijom. Još je puno onih koji odgajaju mlade novinare a upravo su na jednoumnoj ideologiji odgojeni. Na koji bi način, po Vašim mjerilima, trebalo odgajati nove novinarske generacije?

JOSIP VAJDNER: U pravu ste kada kažete da je još uvijek puno onih koji odgajaju mlade novinare a bili su dio propale ideologije. Zbog toga će mnogi detektirati da je velik problem u hrvatskom i bosanskohercegovačkom društvu što nije provedena lustracija. S time se možemo složiti, a i ne moramo. No, poglavito mi u Crkvi trebamo imati na umu da je »dobro duša vrhovni zakon«, pa stoga bismo se mogli pitati koliko činimo da Radosna vijest dopre do srca i takvih koji su nekoć bili u službi ondašnjega režima. Postoji li dijalog s takvim strukturama i pojedincima?

Smatram da je za svaku profesiju prvotno važno kakav je tko čovjek, a zatim kako dobro zna svoj posao. Ono, pak, što se može učiniti kada mladići i djevojke dođu studirati novinarstvo jest naučiti ih provjeravati stvari, odbacivati predrasude i biti istinoljubivi. To je zapravo i sv. Pavao savjetovao Solunjanima: »Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!« Uzalud je ako netko savršeno dobro zna napisati vijest, komentar ili reportažu, a cilj mu je nekomu nanijeti štetu ili obmanuti javnost. »Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči«, veli Apostol.

Zašto nema novinarske komore?

- Svaka struka u Europi ima svoju profesionalnu, odnosno strukovnu organizaciju koja vrednuje rad, najčešće kroz komore. Zašto novinari nemaju svoju komoru?

JOSIP VAJDNER: To je jedan od razloga zašto će mnogi danas kazati kako novinarstvo nije profesija nego samo vještina. Da bi postojala novinarska komora, mora postojati i zajednički interes, a čini mi se da njega nema. Novinari najčešće izgledaju kao rakova djeca pa ih je teško okupiti oko zajedničkoga cilja. Istina, postoji mnoštvo kodeksa, deklaracija, protokola i izjava koji usmjeruju novinarsku profesiju, ali »viša, unutarnja ili vanjska sila« nuka novinare da ih upravo oni redovito krše. Samoregulirajuća tijela mogu posredovati, izreći preporuku ili nešto narediti, ali ne mogu nadomjestiti ulogu koju bi imala komora, te se slažem da bi je bilo potrebno osnovati.

U BiH-u je ograničena sloboda medija

- Kako biste ocijenili stanje slobode medija u BiH-u?

JOSIP VAJDNER: Koliko mi je poznato, barem formalno postoji pravna osnova da mediji mogu slobodno djelovati, ali praktično su oni ograničeni. Još uvijek su uočljivi »rovovski položaji« koji su zauzeti neposredno prije posljednjega rata i oni uvjetuju slobodu medija. U tom kontekstu uočljiva je velika autocenzura unutar medija i nekada je dovoljno pogledati naslov novina ili vidjeti o kojoj je TV-kući riječ kako bismo unaprijed znali kako će neka tema biti tretirana. To je jedna strana medalje, a druga koja govori o odgovornosti medija upućuje nas na Vijeće za tisak u BiH-u i Regulatornu agenciju za komunikacije koji, zbog prisutnosti govora mržnje ili iznošenja krivih informacija u medijima, vrlo često primaju pritužbe građana te moraju izricati zabrane ili nalagati objavu demantija ili isprike.

Stoga bih rekao da se mi u BiH-u još uvijek navikavamo na slobodu medija.

- Koliko imaju utjecaja katolički mediji na društvo, konkretno na hrvatskom govornom području ili među hrvatskim narodom u Hrvatskoj i BiH-u?

JOSIP VAJDNER: Rekao bih: Nedovoljno! Vrlo teško uspijevamo utjecati na kreiranje javnog mnijenja i »otvoriti oči« ljudima za stvarne probleme. To ne znači da nismo prisutni u medijskom prostoru. Primjerice, u BiH-u postoji oko 150 katoličkih internetskih stranica. One su uglavnom aktivne, premda se velik broj njih ne ažurira redovito. Osim toga postoje tri mjesečnika i Katolički tjednik te mnoštvo periodičnih publikacija. Za ilustraciju ću navesti da internetskih stranica svih ostalih vjerskih zajednica u BiH-u nema više od 90, a Islamska zajednica u BiH-u ima samo jedan tjednik, dok Srpska pravoslavna Crkva niti jedan.

>>Josip Vajdner: Dragane, de, reci nam, de, ima l' tu tvoje frustracije?

Ono što je dobro kod katoličkih medija jest da imamo dosta »kihača«, tj. onih koji mogu naše ideje prenijeti (još su uvijek najredovitiji čitatelji klerici i redovnice/redovnice). No, u skorijoj budućnosti valjat će osmisliti način kako sebi proširiti bazu i aktivnije sudjelovati u kreiranju javnoga mnijenja.

Razlikovati grije od grešnika

- U posljednje vrijeme primjetno je da pojedini novinari katoličkih medija šire nesnošljivost, štoviše i neistine. Kako to tumačite?

JOSIP VAJDNER: Najprije bi trebalo pogledati tko su ti ljudi i definirati kada se neki mediji mogu nazvati »katoličkim«. Time bi se poglavito trebale pozabaviti crkvene vlasti jer su one, u krajnjoj crti, odgovorne za duše na određenom prostoru te su vlasnici svakog medija koji se naziva katoličkim.

Zbog čega pojedini novinari ili nazovinovinari šire, kako kažete, nesnošljivost i neistine, mislim da ima više veze s njihovim osobnim frustracijama nego s novinarskom profesijom ili željom za istinom. Takve bi trebalo pitati da nam kažu koji je njihov konačni cilj: stvaranje nove, možda »narodne Crkve«, rušenje hijerarhijskoga ustroja, popularizacija vlastitoga imena ili nešto drugo? Razlikujući grijeh od grešnika, takvima bih preporučio da urade temeljit ispit savjesti te pristupe svetoj ispovijedi.

U crkvenim je krugovima negativan novinarski imidž

- Koliko su mediji u službi pastorala suvremene Crkve, poglavito na našem području? Ima li ih dovoljno u pastoralnoj teologiji?

JOSIP VAJDNER: Već duže vrijeme predlažem da se na naša teološka učilišta, kao obvezatan, uvede predmet koji bi se, primjerice, zvao »Crkva i mediji«. Ako ništa drugo, onda bi dobro bilo za njega otvoriti prostor unutar izučavanja pastoralne teologije. Razloga za to je mnogo, a jedan od prvotnih jest da svećenici i općenito teolozi još uvijek imaju odbojnost, pa i strah od medija te onda i ne koriste te »divne darove Božje«.

Također, zbog diletantskog odnosa novinara prema profesiji, ali i zbog vlastite nepoučenosti, u crkvenim je krugovima prisutan negativan novinarski imidž. Nerijetko se dogodi da svećenici - a osobito časne sestre - bježe od novinara i fotografa. Sve pravdaju ili navodnom skromnošću i željom za anonimnošću, ili strahom da ne bi bili pogrešno citirani i shvaćeni. Stoga novinari, u najmanju ruku, često bivaju tretirani kao kradljivci kojih se dobro treba paziti.

Iskusio sam i da mnogi klerici i redovnici/redovnice muku muče kako nešto napisati, a da to ima »glavu i rep«. Zato su rijetki oni koji imaju vlastiti župni listić, a upravo on može biti plod pastoralnoga rada. Držim da nam u Crkvi ne bi škodilo više poučljivosti i otvorenosti svijetu medija.

Razgovarao: Vlado Čutura / Glas Koncila