Posljednjih smo dana u medijima vidjeli i čuli nekoliko sučeljavanja predstavnika građanske inicijative „U ime obitelji“ koja skuplja potpise za raspisivanje referenduma o braku, s predstavnicima civilnih udruga koje se tome protive. Mogli smo na djelu vidjeti strategiju kojom se te udruge koriste, strategiju koja je na Zapadu već urodila obilnim plodovima: manipulirati činjenicama, optuživati za homofobiju i za gaženje ljudskih prava, negativno etiketirati, omalovažavati, izvrtati religijsku poruku. Krajnji cilj je desenzibilizirati i preobratiti javnost.


Brak između muškarca i žene je jedinstven. Dva muškarca ili dvije žene uvijek će trebati treću osobu (suprotnog spola) i tehničku medicinsku asistenciju da bi mogli imati dijete. To dijete ne će moći biti biološki potomak obaju partnera, nego samo jednoga od njih. To je već dovoljan razlog da se heteroseksualne i homoseksualne veze ne naziva istim imenom. Kada bismo išli tvrdom logikom „nediskriminacije“, onda bi se osobe s hendikepom mogle žaliti zato što se za njih organiziraju posebne paraolimpijske igre. Gluhonijeme osobe mogle bi se žaliti zato što ih se isključuje iz natječaja za spikere na televiziji i radiju. Na različitosti treba primijeniti različita pravila.

Izgleda da je prošla moda kada su ljudi bili ponosni što su različiti. Sada se vrši pritisak da svi budu „jednaki“. Tendencija poricanja razlika vodi u amorfnu masu tohu va bohu od prije Stvaranja, u sveopći kaos trenutka velikoga praska. Poslije su se elementi počeli dijeliti, organizirati, razlikovati. No kakve koristi od argumenata ako imamo posla s ljudima koji razmišljaju ideološki, totalitarno, manipulativno i iracionalno?

Isprobana taktika: manipulirati, optuživati, etiketirati, omalovažavati, izvrtati

Ponovimo još jednom i ponavljajmo uporno: ISTOSPOLNI „BRAK“ NE SPADA U „LJUDSKA PRAVA“. Zagovaratelje tradicionalnog braka i udrugu „U ime obitelji“ ne može se dakle optuživati za gaženje ljudskih prava. Što im se još podvaljuje?

- Da zanemaruju činjenicu da raste broj rastava braka i da djeca ni sada ne žive u idealnim obiteljima. To nije nikakav racionalan argument jer su istraživanja pokazala da su homoseksualne veze još nestabilnije od heteroseksualnih brakova, pa se tamo može očekivati mnogo veća proporcija razvoda.

- Negativno etiketiranje. Imputira se da su licemjerni pobožnjaci, neznalice, netolerantni, „homofobi“. Budući da je inicijativa u samo nekoliko dana skupila više od 200.000 potpisa, zapravo se građanima predbacuje da su homofobno društvo. Ova je kovanica krajnje manipulativna jer se svima koji smatraju da homoseksualne veze nisu poželjne indirektno pripisuje strah, fobija, dakle poremećaj. Opet izvrtanje teza: nebrojeni stručnjaci smatraju da je upravo homoseksualnost poremećaj.

- Možda najperverzniji oblik tog načina raspravljanja je to, da se homofobiju povezuje sa strahotama koje su počinili nacisti. U nedavnim smo emisijama čuli upravo to. Poziv na referendum je „opasan“ je bi većina mogla odlučiti nešto što ugrožava manjinu, jer se to „već događalo“. Nijedan totalitarizam na vlast nije došao demokratskim putem. Mussolinijevi su fašisti na izborima 1924. dobili manje od polovice zastupnika, a izbori 1929. su se održali pod takvim zastrašivanjima da ih se ne može nazvati demokratskim. Hitlera njemački narod nije izabrao većinom glasova, nego su ga za kancelara postavili predsjednik države i industrijalci nakon nekoliko krugova glasovanja u kojima nijedna stranka nije uspjela dobiti većinu. Ni Lenjin ni Mao ni Tito ni Castro na vlast nisu došli demokratskim putem nego revolucijom, nasiljem, ratom.

- Da (ako su kršćani) nisu vjerni kršćanskoj poruci „ljubi bližnjega svoga“. Ovo je opet manipulativno, jer se miješaju razine. Ljubav je mnogo više od emocije. Isus kaže: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“. Kada bi se svi toga držali, nitko ne bi tražio „homoseksualni brak“. Biblija kaže isto tako: „Ne čini drugome što ne bi želio da drugi tebi učini. Čini drugome ono što želiš da drugi tebi učini.“ Upravo to čini inicijativa „U ime obitelji“. Osim toga, psalam kaže da ljubav, istina, pravda i mir ne mogu jedan bez drugoga. Oni su kao četiri noge stolca. (Postoje i tronošci, ali se zna da su manje stabilni.) Ljubav bez istine je emocionalno manipulativna. Istina bez ljubavi može biti okrutna. Nema mira bez pravde. Nepravedni zakoni su sjeme nemira.

- Da se boje da će nestati tradicionalni brak. A što ako je ova bojazan utemeljena? Što ako se doista radi o razrađenoj strategiji čiji je krajnji cilj uništavanje institucije braka? Je li to nekakva paranoična ideja ili iza nje stoje činjenice? Znamo da su iz perspektive radikalnih rodnih feministica brak između muškarca i žene i obitelj koja iz njega proizlazi uzrok i pralik svakog ugnjetavanja. One se zalažu čak i za ukidanje zabrane incesta i pedofilije. Shulamite Firestone: „Tabu incesta potreban je samo zato da bi se održala obitelj; kada bismo dokinuli obitelj, pale bi i ograde koje prisiljavaju da seksualnost ostane u okvirima specifičnih izražajnih oblika“. Jesu li rodne feministice jedine koje tako razmišljaju?

Strategija korak po korak

Boris Dittrich, homoseksualni aktivist i parlamentarni zastupnik koji je igrao glavnu ulogu u kampanji za priznavanje gay „braka“ u Nizozemskoj, tvrdi da se u njegovoj zemlji već raspravlja o priznavanju grupnog „braka“ koji bi uključivao tri ili više osoba. Smatra da je to sljedeći logični korak u procesu rušenja tradicionalnih bračnih zakona u zapadnim demokracijama. Svjestan je da je to nešto posve novo i da će za to trebati puno godina.

Rasprava o istospolnom braku u Nizozemskoj počela je 1994. i trajala je sedam godina. Dittrich danas radi za međunarodnu nevladinu organizaciju „Human Rights Watch” koja bdije nad poštivanjem ljudskih prava. Dittrich tvrdi da je uvođenje civilnog partnerstva od početka bilo smišljeno kao korak na putu prema nečem mnogo širem. Kada je postao zastupnikom u nizozemskom parlamentu, odmah je počeo zagovarati homoseksulani „brak“, ali je brzo uvidio da javnost za to nije spremna. Zato je napredovao korak po korak, zalažući se najprije za registrirano partnerstvo. U intervjuu koji je dao jednom francuskom homoseksualnom portalu, objasnio je kako je put prema priznavanju homoseksualnog „braka“ bilo omekšavanje javnog mišljenja. Kaže da je to „psihološki bolje“, da je to bila dobra odluka jer su se ljudi navikli na to da dva muškarca ili dvije žene idu na općinu gdje zakon priznaje njihovu vezu, i to su spontano počeli nazivati „gay brakom“. Registrirano partnerstvo bilo je priznato 1998., a jednakost pred bračnim zakonima 2001. Najučinkovitiji način da se javnosti predstavi tu ideju, kaže Dittrich, bio je usredotočiti se na „načela jednakosti i nediskriminacije“ i naglašavati „razliku između Crkve i države“, a vjerskim vođama objasniti da se ne dira u „vjerski brak“ nego da je riječ o građanskom braku u kojemu bi svi trebali biti tretirani jednako.

U svim zemljama u kojima je bilo ozakonjeno registrirano partnerstvo, vlasti su tvrdile da se ne će ići dalje od toga. Javnost je u Velikoj Britaniji, na primjer, bila uvjerena da je taj zakon bio stvoren da bi odgovorio na specifične potrebe homoseksualnih osoba, pa ga je prihvatila. Taj je zakon homoseksualnim osobama omogućio olakšice vezane uz plaćanje poreza, uz nasljeđivanje, posjećivanje u bolnici i slično. Tada su čak i vjerski vođe bili uvjereni da nema opasnosti da bi moglo doći do redefinicije braka kao takvoga. No što se događa?

U Nizozemskoj se već raspravlja o „braku“ za više od dvoje ljudi. Odnosi troje ljudi već su priznati u obliku „ugovora o kohabitaciji“. U Brazilu su službeno priznati odnosi koji uključuju više od dvoje ljudi. U Kanadi se u škole vješaju posteri koji promoviraju prihvaćanje poligamije. Vrši se pritisak da se legalizira poligamija, a argument za to je postojanje istospolnih brakova. U Australiji se vodi kampanja za priznavanje legalnih prava „poliamoriji“ – ljubavnim odnosima koji uključuju više ljudi. U Velikoj Britaniji vlada planira redefiniranje braka. Kritičari tvrde da će to dovesti do urušavanja građanskog braka.

Što je uopće brak?

Robert P. George, Sherif Girgis i Ryan T. Anderson su autori knjige "What Is Marriage? Man and Woman: A Defense." Robert P. George je pravnik i predaje na Harvard Law School i na sveučilištu Princeton. Sherif Girgis je doktor filozofije. U intervjuu za CNN rekli su da retorika aktivista nevladinih udruga o „jednakosti“ u pitanjima braka prikriva posve pogrešno shvaćanje identiteta institucije braka.

Brak nije samo priznavanje emocionalne ljubavne veze. Kada bi to bilo tako, onda bi bilo svejedno je li riječ o dvije žene, dva muškarca ili skupini ljudi, no brak je tjelesna i emocionalna veza na više razina, koja doživljava svoj vrhunac u prenošenju života. To opravdava njezine distinktivne norme – monogamiju, ekskluzivnost i trajnost – i ideju „konzumacije braka“ u spolnom odnosu. Vlada ne brine o vezama među ljudima zbog njihova ljubavnog odnosa, nego zato što mora jamčiti da će djeca živjeti s ocem i majkom koji su im dali život. Zakonodavac ne smije donositi proizvoljne odluke. Nema ništa proizvoljnog u tome da se povećaju šanse da djeca poznaju i uživaju ljubav svojih bioloških roditelja i da s njima žive u isključivoj vezi.

Ako zakon homoseksualnim vezama priznaje status „braka“, onda nema nikakvog razloga da skupini od troje ili više ljudi „koji se vole“ ne prizna isto.

Prema dekonstrukciji braka i transformaciji pojma obitelji

Prof. Elizabeth Brake sa sveučilišta Calgary podržava „minimalni brak“ u kojemu ljudi dijele dužnosti koje odaberu, a broj i spol partnera nije važan. Prof. Judith Stacey sa sveučilišta u New Yorku se nada da će redefiniranje braka donijeti „raznolike, kreativne i adaptabilne obrise“ braku i dovesti do prihvaćanja „braka u malim skupinama“. U manifestu pod imenom „Onkraj istospolnog braka“, 300 vodećih „LGBT i povezanih“ znanstvenika i aktivista zagovaraju priznavanje odnosa između više partnera. Utjecajni kolumnist Dan Savage potiče supružnike da prihvate „fleksibilnije držanje“ prema spolnim odnosima izvan braka. Novinarka Victoria Brownworth radosno naviješta da će „istospolni brakovi oslabiti instituciju braka“. „To će se sigurno dogoditi i brak će postati mnogo bolji koncept nego što je ikada bio“.

Na Novom Zelandu skupina aktivista poziva vladu da legalizira multi-partnerske brakove. Otvorili su Facebook stranicu neposredno prije nego što je parlament u travnju 2013. legalizirao homoseksualni brak. U Australiji, politička stranka Zelenih lobira za to. To je skliska padina koja vodi prema legalizaciji poligamije, poliamorije ili incestuoznih odnosa. Na svojoj Facebook stranici kažu: „Vjerujemo da SVAKI ljubavni angažman među odraslima bez obzira na njihov broj treba biti zakonski priznat“. „Zastupamo zakonsko priznavanje poliamorijskog braka na Novom Zelandu. Pod time podrazumijevamo odgovorni, odrasli, angažirani nemonogamski brak ili vezu (pluralni brak osoba bilo kojega roda)“.

Pisac Michelangelo Signorile potiče istospolne partnere da „traže pravo na brak ne kao način prihvaćanja društvenog moralnog kodeksa nego kao način da se diskreditira jedan mit i da se radikalno promijeni jednu arhaičnu instituciju“. Trebali bi se boriti „za istospolni brak i beneficije koje iz toga proizlaze, a onda, kada se to postigne, za redefiniranje institucije braka, jer najsubverzivnija akcija koju mogu poduzeti lezbijke i homoseksualci je upravo transformacija pojma „obitelji“.

To je točno. Redefiniranje braka bi, erozijom njegovih središnjih normi, oslabilo instituciju koja je već oslabljena razvodom, rađanjem izvanbračne djece i sličnim.

Pritisak civilnih udruga i nevladinih organizacija

 

U međuvremenu u nekim medijima nalazimo ironične i optužujuće napise o zemljama koje su zakonski zabranile homoseksualni brak. U Europskoj uniji to su Poljska, Mađarska, Bugarska, Latvija i Litva. U Europi izvan EU to su Srbija, Crna Gora, Ukrajina, Bjelorusija i Moldavija.

Nevladine organizacije cijelom svijetu nameću jednu novu političku kulturu. Demokratski proces stavlja se pod znak pitanja. Većina više ne bi smjela biti mjerodavna. Zastupničku demokraciju malo pomalo potiskuje participativna demokracija u kojoj „nevladini čimbenici“ (nevladine organizacije i skupine za pritisak koje žele nametnuti svoje interese) igraju jednako važnu ulogu kao i vlade proizašle iz procesa demokratskih izbora.

Nova politička kultura htjela bi argumentiranu raspravu zamijeniti dogovaranjem i pregovaranjem, jasne identitete kompromisima, odgovornost izabranih predstavnika uzurpacijom utjecaja manjina, istinsko opće dobro dogovaranjem oko partikularnih interesa. Transparentnost se gubi, a na njezino mjesto staje manipulacija.

Manipulacija je psihološko nasilje koje ima za cilj spriječiti jasno formuliranje ili podržavanje drugačijeg mišljenja.

 


 

Lidija Paris