Jedina ličnost današnjeg lokalnog režima koja ravnopravno može sjesti među državnike svijeta, sudjelovati u eventualno  sadržajnom razgovoru i u takvom društvu ostaviti dojam umne osobe, je predsjednik Republike, Ivo Josipović. On je danas, s pravom, smatran najzanimljivijom osobom u vladajućim strukturama, možda čak i najinteligentnijom.

Nakon što je u Zagrebu više puta primio britanske izaslanike, te nakon intenzivnih razgovora koje je tijekom mjeseca svibnja održao u Londonu puna četiri dana s najvišim predstavnicima britanske politike, gospodarstva, intelligencea i strategije, Josipović je svakako aktualizirao svoje znanje i svoj pogled na hrvatsku i regionalnu budućnost te se još bolje osposobio za ulogu arbitra hrvatske politike. Raspuštanje Hrvatskoga Sabora, imenovanje predsjednika Vlade, raspisivanje izbora, predstavljanje Republike Hrvatske u svijetu, vojna politika, diplomacija, itd., u cijelosti ili djelomično u predsjednikovoj su nadležnosti.  A koliko Velika Britanija čezne za ovom ''regijom'' gdje je donekle vladala preko Karađorđevićeve monarhije, a daleko više vladala za vrijeme vladavine maršala Tita, može se razabrati iz dokumenata Foreign Officea. Pod kraj XX. stoljeća njen establishment stvorio je mit da je Jugoslavija apsolutno ''nezamjenjiva''.

Nakon raspada sovjetskog sustava, Hrvatska je krenula pod vodstvom predsjednika dra. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška u potražnju za prirodnim saveznicima koji su se dokazali pobornicima ljudskih i nacionalnih prava naroda koji su se oslobodili komunističkog terora, pa tako i prava Hrvata. Nažalost, Velika Britanija  nakon povlačenja Margaret Thatcher s mjesta premijerke zapostavila je svaku mogućnost koju joj je povijest pružala glede isprike i reparacije (makar samo moralne) za krvave zablude na Bleiburgu i zbog aktivne podrške komunističkom totalitarizmu. Dr. Jure Krnjević, svakako najinteligentniji lider predratne  i ratne većinske Hrvatske seljačke stranke (HSS) sve do svoje smrti (1988.) smatrao je da će London ''učiniti neke korake, barem iz pragmatičnih razloga'' prema Hrvatima, kako bi nas uvjerio da engleska geopolitika na jugoistoku Europe ne leži na starom nacrtu premoćne Srbije a zgažene Hrvatske. Međutim,  to se nije dogodilo, a posebice zbivanja tijekom zadnjega rata u Bosni i Hercegovini,  (ovo je samo jedan primjer) kad su preobraženi Britanci odigrali ulogu za koju se i danas optužuje Hrvate, govore o službenoj londonskoj koncepciji povijesti, Europe i svijeta. Ta koncepcija je možda kroz XX. st.  usrećila vladajuće slojeve, ali ne i njihov narod. Engleski narod je jedan od najnaprednijih, nadarenijih i radišnijih naroda svijeta, snažnog karaktera i osjećaja za pravdu, narod u kojem ima velikih kršćana i ljudi od vjere,  umjetnika  i intelektualaca, ali  kao da mu je neki čudni udes odredio da će mu, valjda, tek useljeni Azijati, kad  nepotrebno bolno stresu sustav, omogućiti stvaranje nove političke vizije u vodećim strukturama.

Nakon Vesne Pusić, koja je otpala kao liderka ''nad Hrvatskom'' jer dokazano nema nikakve kvalitete za vodstvo ni umjerenost te čak nije uvjerljiva ni kao stvarna građanka ''ove zemlje'', pa tek ostaje u pijunskoj ili pionirskoj ulozi, Josipović postaje izabranik velikih zvijezda. To u ovom trenutku gospodarske krize, koja u Hrvatskoj veoma brzo može prerasti u institucionalnu krizu, znači da će uloga predsjednika Republike naglo rasti u našoj politici. Bilo bi to ohrabrujuće,  da je  Josipović čovjek koji je zainteresiran i da voli Hrvatsku i njen narod. Međutim, čovjek kojeg je kako izgleda, London izabrao, to je onaj isti političar koji se divi partizanskim zločinima i koji je u Parlamentu Bosne i Hercegovine napao Republiku Hrvatsku i optužio ju za agresiju i zločine u Bosni i Hercegovini.

Teško je prešutjeti činjenicu da je takva izjava g. Josipovića (uz optužbe Vesne Pusić, koje ona također ponavlja na sastancima sa stranim političarima), jedan  od elemenata na kojima se osniva sramotna, lažna i protupravna presuda (29.05.2013) u Den Haagu protiv Republike Hrvatske, protiv generala Praljka i drugih visokih eksponenata one političke i vojne epopeje koja je Bosnu i Hercegovinu na osnovi Međunarodnoga prava i hrvatsko-bosanskih ugovora, spasila od nestanka. Prema tome, povjerenje koje Ujedinjeno Kraljevstvo polaže u Josipovića, avanturističkog je tipa. A za Hrvatsku i Bosnu Hercegovinu predstavlja rizik kojeg treba pomno pratiti.

Prema prvim povjerljivim vijestima iz Londona nakon Josipovićeve posjete, predsjednik je tamo na poseban način pohvalio ulogu Engleza pri osnivanju Jugoslavije 1918., napomenuvši da su neke sile iz Srednje Europe destabilizirale taj savez i time stvorile preduvjete za II. Svjetski rat. Te iste sile, navodno je dodao predsjednik, destabilizirale su i socijalističku Jugoslaviju, ''s poznatim posljedicama''. Što bi sada trebalo? Zar stvoriti četvrtu, Miloševićeva je bila treća, Jugoslaviju i osujetiti da je itko ikada destabilizira, koliko god ona bila krvava?

Međutim, predsjednik sa sjedištem u Zagrebu dobro znade da je i prvu i drugu Jugoslaviju destabilizirala borba Hrvata i drugih potlačenih naroda za svoju slobodu, za svoja povijesna prava i za demokraciju.  Za nadati se je da London kroz potporu Josipoviću i njegovom stavu mračnjaka na Pantovčaku, ne razmišlja o tome kako bi sve u ime jugoslavenskih nostalgičara, na bilo koji način povrijedio prava Hrvata u Republici Hrvatskoj, u Vojvodini, u Bosni Hercegovini i bilo gdje na svijetu. A hrvatski je posao da se u vlastitoj sredini više pažnje posveti inicijativama i potezima koji dolaze od samoproglašenoga ''princa svijetla''…

 

 

Domagoj Ante PETRIĆ