Riječ je o knjizi: Iseljeništvo kao sastavnica hrvatske državnosti
Osvrt na knjigu: Većeslav Holjevac, Hrvati izvan domovine, Matica hrvatska, Zagreb, 1967.
U vrijeme kad je aparatčik Stjepan Mesić urlao kako potpisnike „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“ (1967.) treba uhiti i s njima postupati kao s političkim emigrantima, koji se u inozemstvu bore protiv Jugoslavije, a što je bio izravni poziv na snažniju zauzetost Udbe u likvidaciji političkih emigranata, u izdanju Matice hrvatske pojavila se publicistička knjiga „Hrvati izvan domovine“, koju kao auktor potpisuje Većeslav Holjevac (1917. -1970.).
Knjiga je u mnogim svojim dijelovima i danas nenadmašna, a kad bi se s njezina narativa skinuo tanki sloj ideološkoga namaza, začudo, i danas bi, vjerojatno u ozračju koje vlada Hrvatskom, bila proglašena nacionalističkim i revizionističkim djelom. Ne spominjem bez razloga Stjepana Mesića, koji se nedavno zalagao da se na karlovačku bolnicu postavi spomen ploča, kao obilježje terorističkom pothvatu, u kojem je skupina komunista na čelu s Holjevcem likvidirala ranjene hrvatske vojnike. Povijest je, naime, onakva kakva jest i ona se, unatoč stalnom nastojanju različitih silnica, ne može promijeniti, nu zato se njome može javno manipulirati. Tako se i pokušajem obilježavanja nastrana karlovačkoga pokolja nemoćnih i ozlijeđenih te kršenja svih međunarodnih ratnih prava nastojalo obezvrijediti drugu, odnosno kasniju stranu Holjevčeve ličnosti te ga ostaviti u tami zločina protiv vlastitoga naroda.
Naravno, ne treba zaboraviti zlodjela iz karlovačke bolnice, nu jednako tako treba istaknuti i gotovo ludu hrabrost auktora da u jeku olovnoga jugoslavenskog totalitarizma, kao predstavnik hrvatske ljevice svojom knjigom pruži ruku hrvatskoj emigraciji, čime će trasirati kasniji put zajedničke borbe za obnovu hrvatske državne nezavisnosti. Holjevac je umro u 53. godini života, dakle, relativno mlad i u punoj političkoj snazi, što bi moglo upućivati i na dvojbenu smrt, jer u tradiciji jugokomunističke vlasti smrt je bila jedan od temeljnih načina za rješenje političkih pitanja. Nekoliko je bitnih činjenica, koje ovu knjigu i suvremenom čitatelju čine iznimno privlačnom. Ponajprije, auktor je u cjelini zahvatio srž hrvatskoga pitanja, kojem je zbog tadašnjega masovnog iseljavanja prijetilo opće gašenje.
Druga je pak protežnost auktorov zahvat u hrvatsko pitanje na cjelokupnu teritoriju povijesnih hrvatskih zemalja, uključivši i Bosnu i Hercegovinu te raseljavanje Hrvata u jeku osmanske najezde, ali i u postosmanskom razdoblju, kad tadašnji islamski Hrvati zbog jugoslavenskoga monarhističkog režima iseljavaju u Tursku. Postupno je po pojedinim krajevima obradio i ekonomsku emigraciju te njihovo iseljavanje u različite dijelove svijeta, gdje su svojim marom i sposobnostima postali ugledni gospodastvenici, kulturni djelatnici te uspješni radnici. Među prvima je u domaćoj hrvatskoj publicistici pisao i o ulozi dubrovačkih pomoraca u otkrivanju novoga svijeta te legendi o indijanskom plemenu Croatana, koji su ime preuzeli od stradalih dubrovačkih pomoraca.
Holjevac je prvi, doduše, na neizravan način upozorio i na teritorijalnu razdvojenost Hrvatske u području Neuma, čime je prekinut teritorijalni kontinuitet tadašnje republike. Tada možda najaktualniji problem i prvorazredno pitanje hrvatskoga opstanka bio je nepremostivi jaz između komunista podložnih jugoslavenskoj svemoćnoj državi i progonjene hrvatske političke emigracije. Holjevac taj zid uspješno razbija u popisu emigrantskoga tiska, kojega, unatoč isticanoj ideji hrvatske državne nezavisnosti, jednakopravno svrstava u publicističke uspjehe hrvatskoga iseljeništva. U knjizi su tako navedeni gotovo svi relevantni časopisi i tiskovine hrvatske emigracije bez uobičajenih diskvalifikacijskih oznaka poput „neprijateljska emigracija“, „ustaški“ „klerofašistički, fašistički“ i sl. Tek u nekoliko navrata, uz pojedine novine stoji oznaka da su desne provenijencije.
U obradbi povijesne hrvatske tematike Holjevac se služi djelima Dominika Mandića, za čije se posjedovanje još tijekom osamdesetih godina u Hrvatskoj moglo dobiti nekoliko godina teške robije. Danas su u hrvatskom iseljeništvu promijenjene mnoge stvari, a gorka iskustva u poraću i nakon stvaranja državne nezavisnosti te bešćutan odnos različitih režima prema emigraciji doveli su do ponovnoga otuđenja s matičnom zemljom, a drugi i treći naraštaj nekadašnje političke emigracije dobrim se dijelom već stopio sa zemljama svoga boravka. Nu Holjevčeva knjiga djeluje i danas kao poziv na zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske u stvaranju i razvoju zajedničke domovine, kojoj se nova prigoda pruža ulaskom Hrvatske u EU.
Cjelovitost i svježina tada obrađenih pitanja očituju se u poglavljima o povijesti hrvatskoga iseljeništva, obradbom hrvatskih zajednica u SAD-u, iseljenicima u Kanadi, južnoj Americi, Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Africi i Turskoj. Posebno su obrađene i hrvatske manjine u Mađarskoj, Gradišćanski Hrvati u Austriji, Hrvati u Rumunjskoj, Italiji te Slovačkoj, a posebno poglavlje obrađuje i tada aktualnu gospodarsku emigraciju. Pitanja koja je Holjevac otvorio kasnije su u svojim djelima obrađivali uz ostale Šime Đodan i Marin Sopta, nu ona s obzirom na otvoreno pitanje Hrvata u BiH te hrvatskih manjina u Srbiji i Crnoj Gori potiču na razvoj snažnijih veza i izgradnju međusobne solidarnosti, koja bi mogla put i za uspješnost Republike Hrvatske u gospodarskom natjecanju s drugim članicama EU, ali i cijeloga svijeta.
Mate Kovačević