U iskazu Radenka Radojčića, jednog od vodećih pripadnika subverzivno-obavještajne skupine „Labrador“, kojega je dao početkom travnja 1994. operativcima SZUP-a u Zagrebu, među važnijim suradnicima KOS-a u državnim strukturama SRH spomenuo je Ljubicu Tintor. Radojčić je pojasnio: „Na vezi ju je držao p.puk. Ivan Sabolović. Ljubica je bila tajnica u Izvršnom vijeću Sabora i ostala je još neko vrijeme u stručnim službama Sabora, nakon 1990.g. Iz Sabora odlazi u sveučilišnu nakladu 'Liber', kod Slavka Goldsteina. Imala je široki krug veza. Davala je vrlo kvalitetne podatke. Bila je u emotivnoj vezi sa Sabolovićem“. Kad su u rujnu 1991. započela uhićenja „labradoraca“ u Zagrebu, uhićena je i Ljubica Tintor, ali je puštena već sljedećeg dana.

Kasnije je KOS sumnjičio Ljubicu Tintor da je pristala surađivati sa SZUP-om i da je puštena na slobodu sa zadatkom da suradnju nastavi u Beogradu. Radojčić: „Koliko mi je poznato, Zagreb je napustila koncem rujna 1991.g. Tijekom 1992. i 1993.g. dolazila je u Beograd na kontakt sa Sabolovićem“. U Beogradu je s njome razgovarao Ljubomir Karan, potpukovnik JNA u sjedištu „vazduhoplovnog“ KOS-a u Zemunu. Karan: „Ona je puštanje iz pritvora objasnila jakim vezama kod visokih političkih ličnosti u Hrvatskoj i intervencijama da se ona pusti“ (Ljubomir Karan: „Bio sam oficir KOS-a“, „Samizdat“, Beograd 2006.). U to vrijeme, u krugovima SZUP-a pričalo se da je Ljubica Tintor puštena na intervenciju Josipa Manolića kod kojega se bio energično zauzeo Slavko Goldstein.

KOS-ov ljubavni trokut

No, Ljubica Tintor prije nego što je napustila Zagreb, učinila je još neke usluge KOS-u, i to skrivajući svoga oficira za vezu Sabolovića, o čemu je ovaj iskazivao nakon dolaska u Beograd. Radojčić: „Po padu detašmana, nakon što se javio u Beograd, izvjesno vrijeme se skrivao kod suradnice 'Bezimene' – Ljubice Tintor, potom ga je iz stana 'Bezimene' prebacio Jadrijević – suradnik 'S-1', kod nekog rođaka, gdje se skrivao i komunicirao s 'Bezimenom', da bi se preko Samobora izvukao u Sloveniju i dospio u Beograd“. Potpukovnik KOS-a Ljubomir Karan vrlo pozitivno govori o Ljubici Tintor: „Ja sam prema rasporedu Odeljenja bezbednosti dobio obavezu da obavim razgovor sa Ljubicom Tintor, saradnicom 'Bezimena' iz grupe 'Labrador', koju je na vezi držao Sabolović. Pomagao mi je poručnik Šumarac. Radi se o vanredno inteligentnoj i sposobnoj ženi čiji je otac bio funkcioner SDB Hrvatske, a ona je godinama bila sekretarica najviših funkcionera CK SKH“.

Inače, Ljubica Tintor bila je supruga Milana Grkovića, šefa interne sigurnosti u Saboru SRH, kojega je, i to upravo preko njegove supruge a svoje ljubavnice Ljubice, zavrbovao potpukovnik Sabolović i zaveo kao suradnika KOS-a pod pseudonimom „Brada“. Radojčić o Grkoviću: „Davao kvaltitetne podatke. Vrijeme napuštanja Zagreba, nije mi poznato. U Beogradu, prema kazivanju Sabolovića, tijekom 1992.g., bio je vezan na Biro vlade tzv. RSK, na poslovima sigurnosti, te koncipirao nekakvu sigurnosnu službu tzv. RSK. Također, prema kazivanju Ivana Sabolovića, tijekom 1993.g., bio je direktor TV Krajine“. Dok se Grković bio okrenuo prema Kninu, Ljubica se odlučila za Banja Luku. Naime, tamo je Sabolović dobio službu u Vojsci Republike Srpske. Razočaran ponašanjem supruge i oficira za vezu s KOS-om, Grković je izgleda promijenio stranu, o čemu su pisali srpski mediji: „Milan Grković, zvan Brada, nekadašnji saradnik Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije i učesnik afere 'Labrador' s početka ratnih sukoba u Hrvatskoj, vrbuje bivše borce Vojske Republike Srpske Krajine da lažno svedoče o ratnim zločinima protiv svojih nadređenih, tvrdi Dragan Čavić, nekadašnji učesnik u ratu između hrvatskih i snaga krajiških Srba“ (arhiva.glas-javnosti/arhiva/2006/10/10/srpski/T06100902/shtml).

Goldsteinova nasljedna mržnja

Vratimo se drugom sponzoru Ljubice Tintor. Slavko Goldstein rođen je 1928. u Sarajevu, a odrastao je u Karlovcu gdje je njegov otac, hrvatski Židov, imao knjižaru. Početkom II. svjetskog rata, kratko nakon uspostave NDH, ustaše su ubile Slavkova oca i veći broj osoba iz njegove bliže obitelji. To je bio razlog što je Slavko, zajedno s majkom i bratom Danijelom, pobjegao u partizane (sh.wikipedia.org/wiki/Slavko_Goldstein). Ti traumatični događaji iz djetinjstva usjekli su u njega trajnu mržnju koja do današnjih dana određuje njegove stavove i ponašanje prema bilo kakvoj ideji nezavisne hrvatske države. Štoviše, prema izjavama vjerodostojnih svjedoka, tu mržnju prenosi i na svoje bližnje - poput sina Ive.

Tako jedan poznati, ugledni hrvatski povjesničar svjedoči kako ga je svojedobno, 1984., pozvao na razgovor prof. dr. sc. Miroslav Brandt, sveučilišni profesor na Odsjeku za povijest srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, povodom otvaranja natječaja za mjesto njegova asistenta. Brandt ga je zamolio da se kandidira za to mjesto kako bi spriječio imenovanje kandidata CK SKH, svježeg magistra povijesnih znanosti Ive Goldsteina, obrazlažući svoju zamolbu doslovno riječima: „U životu nisam sreo mladog čovjeka koji toliko mrzi sve hrvatsko kao taj mladi Goldstein“ (nap.: svjedočanstvo u posjedu autora). Ponešto o kandidaturi Ive Goldsteina pisao je Brandt, inače i sam hrvatski Židov, u svojoj memoarskoj knjizi „Život sa suvremenicima“ („P.I.P“., Zagreb 1996.): „Nekoliko kandidata (po narodnosti i uvjerenju Hrvata) odbijeno je. Napokon su mi SK i njegovi eksponenti u Odsjeku nametnuli jednoga završenog studenta“. Bio je to, naravno, Ivo Goldstein.

Kad već nije uspio spriječiti njegov izbor, Brandt piše kako je nastojao utjecati na Goldsteinovo stručno usavršavanje, pa mu je osigurao postdiplomsku stipendiju u Francuskoj. Brandt: „Uskoro sam mu pomogao da dobije francuski stipendij École pratique des hautes études en sciences sociales u Parizu i osobno zamolio profesora Jacquesa Le Goffa, jednog od korifeja svjetske povijesne znanosti, da mu na tom studiju bude savjetodavcem“. No, Ivo Goldstein se vratio takorekuć praznih ruku iz Pariza. Brandt: „Nakon njegova povratka doznao sam od prof. Le Goffa da je on u radu Škole sudjelovao tek formalno, a da se uglavnom prepuštao razonodi“.

Goldsteinova metodologija manipulacije

Profesor Brandt pokušao je pomoći Ivi Goldsteinu, ali bezuspješno: „Pokazalo se da tu temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako je sam govorio) 'što više publiciranih naslova'. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koja uopće nije pročitao, nego i pisce koji uopće ne postoje niti su ikad postojali. Na moj prigovor odgovrio je: 'Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja'!“ S obzirom na takav pristup povijesnoj znanosti, pored ostalih paradoksa treba spomenuti i taj da je Ivo Goldstein od 1991. do 1996. „držao nastavu i ispite iz predmeta 'Metodologija historije'“ (hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Goldstein).

Interesantan je običaj Ive Goldsteina, kao primjerice na koricama trilogije „Povijest Hrvatske“ („EPH Media d.o.o.“, Zagreb 2011.), da u službenim životopisima prešućuje nazive tema svojih magistarskih i doktorskih radnji. Također, on osobno ili netko u njegovo ime prešutio je nazive tih tema i u njegovu životopisu na prethodno citiranoj hrvatskoj verziji Wikipedije (hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Goldstein). Međutim, srpska verzija Wikipedije otkriva nam da je Ivo Goldstein „magistrirao 1984. (Historiografski kriteriji Prokopija iz Cezareje), a doktorirao 1988. (Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija II: /6-9. stoljeće/)“ (sr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Goldstein). Autor na srpskoj Wikipediji dodaje kritično: „Ivo Goldstein je napravio obrt u naučnoj karijeri promenom matične naučne discipline. Do 2003. godine bio je šef katedre za opštu istoriju srednjeg veka, a iste godine napušta profesuru na navedenoj katedri i postaje profesor hrvatske istorije 20. veka. Predmet naučnog interesa Goldsteina su vizantologija, hrvatska istorija ranog srednjeg veka, i istorija Jevreja u Hrvatskoj. Dao je nekoliko publicističkih sinteza celokupne istorije Hrvatske. Radovi o novijoj hrvatskoj istoriji opterećeni su često dnevnopolitičkim kretanjima “. Srpski autor Goldsteinovu biografiju završava konstatacijom: „Aktivan je u političkom i kulturnom životu Hrvatske kao intelektualac blizak hrvatskom predsedniku Stjepanu Mesiću“.

Goldsteinova bizantijska teorija

No, i srpska Wikipedija prešućuje jedan važan podatak iz „naučne“ karijere Ive Goldsteina – da je zapravo 1988. doktorirao na Katedri za vizantologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, protežirajući u svojoj dizertaciji s naslovom „Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija II. (6.-9. stoljeće)“ (veliko)srpsku tezu o dominantnom utjecaju političkog i kulturnog nasljeđa Bizanta na Jadranu sve do današnjih dana. Te Goldsteinove „naučne“ teze korespondirale su s hegemonističkim postavkama iz Memoranduma SANU-a, a koje su inspirirale Miloševićeve pristaše u Srbiji, Crnoj Gori i BiH te su uz pomoć (veliko)srbiziranog vrha JNA dijelom odgovorne za vojnu agresiju na dalmatinske gradove od Zadra i Šibenika, preko Splita i Stona do Dubrovnika i Cavtata.

Naravno, Ivo Goldstein nije obični sin Slavka Goldsteina – on je njegov cjeloviti projekt, posebice njegova „naučna“ karijera. Slavko Goldstein je krajem 80-tih godina prošloga stoljeća naslućivao nedaće za opstanak jugoslavenske države i, što ga je daleko više mučilo, na povijesnom obzorju vidio je opasnu mogućnost stvaranja povijesnih geopolitičkih uvjeta za uspostavom samostalne hrvatske države. Zbog toga je zamisao o „pobizantinizaciji“ Južne Hrvatske kao zapravo smrtnom udarcu ideji neovisne i suverene hrvatske države, najvjerojatnije izvorno od njega potekla. A njegov sin Ivo, kako svjedoči profesor Miroslav Brandt, imao je potrebne ljudske, političke i „stručne“ predispozicije za njeno „naučno“ sidriranje u memorandumsko-labradorski koncept neke nove jugoslavenske države, u kojoj bi mogućnost realizacije volje hrvatskog naroda za vlastitom, neovisnom i suveronom državom bila još manja nego u komunističkoj Jugoslaviji.

Slavko Goldstein ne posustaje

Naravno, to nije bio jedini projekt Slavka Goldsteina u proteklih 30-tak godina, kojim je htio utjecati na povijesne tokove kako bi se spriječila uspostava neovisne i suverene hrvatske države ili, kad u tome nije uspio pa je ona stvorena, potkopavati njenu stabilnost da se ne bi izgrađivala i učvršćivala sukladno volji većine njenih građana. Nakon što ga je pretekao razvoj povijesnih događaja i uopće nije uspio ozbiljnije poraditi na oživotvorenju teorije o pobizantčenoj Južnoj Hrvatskoj, Slavko Goldstein upustio se u novi projekt s Vladimirom Žerjavićem.

Čim se krajem 80-tih godina prošloga stoljeća nazrijela demokratizacija društvenog života u svakoj državnoj varijanti, Slavko Goldstein je to shvatio kao pojavu opasnosti problematiziranja raznih negativnih stereotipova o hrvatskom narodu, poput njegove genocidnosti u II. svjetskom ratu i „jasenovačkog mita“. Mogućnost javnog prokazivanja tih crnih legendi nastalih u velikosrpskoj radionici kao sredstvu za potlačivanje hrvatskog naroda, ponukala je Slavka Goldsteina na odustajanje od megalomanskih velikosrpskih brojki o srpskim i židovskim žrtvama ustaškom terora u NDH. Autor teksta o Ivi Goldsteinu na srpskoj verziji Wikipedije zamjera mu što je pao pod očev utjecaj i „propagira u svojim radovima broj žrtava koncetracionog logora u Jasenovcu na 80 do 100 hiljada žrtava“.

U biti, kod Slavka Goldsteina ništa značajno se nije promijenilo; on je samo zauzeo poziciju za koju je smatrao da će mu olakšati obranu teze o genocidnosti hrvatskog naroda, pa je sukladno tom cilju pristupio umanjenju broja srpskih i židovskih žrtava u Jasenovcu i općenito u NDH. Za projekciju te brojke trebao mu je „stručnjak“ poput Vladimira Žerjavića, koji bi do nje došao metodologijom povijesno-demografskih istraživanja. I, zaista, Žerjavić je uspio u javnost plasirati rezultate svojih istraživanja i mnoge uvjeriti u njihovu osnovanost i objektivnost, premda po struci nije bio ni povjesničar ni demograf, niti se je ikada ranije bavio tim znanstvenim disciplinama. Ali, rezultat je, barem privremeno, bio postignut – Hrvati su od „velikog genocidnog naroda“ iz velikosrpske radionice postali „mali genocidni narod“ u Goldsteinovoj radionici.

 

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik