Maja Runje: Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću - Sjećanje na Dragutina Kumpfa iz Vukovara (2.)
Dragutin Kumpf je imao 22 godine kada su ga, 1945., ubili partizani - vjerojatno u kakvoj šumi u Sloveniji.
Odrastao je uz majku Emiliju, oca Miju i sestru Slavicu.
Dragutinovi roditelji bili su blagi ljudi. Nije u njih bilo ružnih riječi i grubih tonova, već sklad i briga jedno za drugoga. Imali su malu obiteljsku kuću u Vukovaru, u ulici koja se i tijekom rata zvala Krajiška ulica. No, kako je otac Mijo bio državni službenik, morao se seliti. Ponekad se selio sam, a ponekad je išla i cijela obitelj. Jedne je godine otac Mijo radio u općinskom uredu u zagorskom selu Sveti Petar Orehovac, no premješten je u Crnu Goru zato jer nije prijavio seljaka koji je o nekom blagdanu na svoju kuću objesio hrvatsku zastavu.
Dragutin je u svom djetinjstvu imao puno prilika steći iskustvo o teškim političkim prilikama u kojima su živjeli Hrvati. U Slavonskoj Požegi je 1937. gledao četnike kako s nalijepljenim bradama o svom Đurđevdanu marširaju središtem grada. Tom prilikom zarekao se da će se boriti za Hrvatsku koliko najviše bude mogao. Cijela obitelj je jasno osjećala da je nezavisna država jedina pravi okvir za sigurnost i dobrobit hrvatskog naroda.
Iako rodom iz Vukovara, Dragutin je želio biti mornar na Jadranu. Mornarica ga je dva puta odbila zbog političkog držanja njegove obitelji, a koje je bilo poznato.
Kad je stvorena Nezavisna država Hrvatska, Dragutin još nije imao 18 godina. Ipak, odmah se javio u Hrvatsku vojsku. Želio je biti u obrani. A malo se veselio i prilici da se riješi škole i učenja, pa iako je već bio u sedmom razredu gimnazije pa bi godinu kasnije bio maturirao.
-
Danas više nije poznat Dragutinov ratni put. Poznato je da je bio ustaški dočasnik.
U svibnju 1945. Dragutin se našao u nepreglednoj povorci zabrinutih ljudi koji su išli prema Dravogradu. Na tužnom putu bio je i njegov otac Mijo, ali i sestra Slavica. Skupa su došli na Bleiburško polje, a ondje se Dragutin odvojio i priključio skupini časnika. Otac i Slavica ostali su još kratko zajedno. Nadlijetali su ih engleski zrakoplovi, a otac Mijo je Slavici rekao: Sigurno nas broje, da znaju koliko ručkova trebaju pripraviti!
Dragutinova sestra Slavica pisala je o dijelu događaja iz tog vremena u knjizi svojih sjećanja Pod znakom križnog puta (Gradski muzej Vukovar, Vukovar 1999.). Opisala je rastanak s ocem, te vlastiti put, s prijateljicom Ivanom, do Maribora. Ondje je bila svjedokinjom ubijanju velike skupine domobrana te skupine ranjenika. U Mariboru je doživjela i preslušavanje prikom kojega je i sama je bila određena da stane na stranu onih koje su odvodili u šumu, no partizanski komesar se u zadnji trenutak predomislio i pustio je da ostane u grupi s Ivanom, koja je smjela nastaviti put.
Slavica se u Vukovar vratila 8. lipnja 1945. Oko ponoći je pokucala na prozor obiteljske prizemnice - prestravljena, bosa, omršavljela, u prljavoj suknji napravljenoj od pidžame - dok joj je, oklijevajući, prilazio obiteljski pas. U sljedećim danima, mjesecima i godinama majka i ona čekale su Dragutina i oca Miju. Ni jedan ni drugi se nikada nisu vratili. Ni bratić Ivan se nikada nije vratio. Ni Slavičin zaručnik se nije vratio.
U Vukovaru je tugovalo i mnogo drugih ljudi. Partizani su samo u vukovarskoj Bartolomejskoj noći, nakon što su 12. travnja 1945. ušli u grad, odveli i ubili 119 Hrvata, uglavnom uglednih i imućnih ljudi. Partizani i jugoslavenske komunističke vlasti ubili su ukupno oko 700 Hrvata iz Vukovara, 49 iz Šarengrada, 117 iz Babske, a gotovo tisuću iz Mitrovice i njezine okolice. U isto vrijeme prognali su su tisuće Nijemaca, a na njihova imanja naselili su Srbe.
Dragutinova sestra Slavica živjela je nakon majčine smrti sama u Vukovaru. Posao je dobila tek 1950. Bila je pod prismotrom Udbe. Krajem 1971. doživjela je višednevna policijska preslušavanja. A onda je 1991. dočekala još jednu Apokalipsu.
Maja Runje
Vezani članci: