Osvrt na knjigu: Mile Budak, Izabrane pripoviesti, Matica hrvatska, Zagreb, 1943.

Svijet o kojem pripovijeda književnik Mile Budak u svojim pričama već odavno je na umoru, uostalom kao što je to proročki navijestio u svojoj pripovjedci „Pod gorom“, koja s još jedanaest drugih priča čini cjelovi izbor ove knjige. U izbor što ga je priredio  A. R. Buerov (Radoslav Glavaš) ušle su i pripovijesti: Opanci dida Vidurine, Čiji je Velebit, Jolino oranje, Na Veliki petak, E l' vira?!, Vučja smrt, Pod gorom, Adamović d.d., Zmijar, Privor, Zemljice, majko i Grgičine gusle.

Priređivač je već u proslovu zamijetio Budakovo pripovjedačko zanimanje za narod i zemlju iz koje je ponikao pa se s njim i danas, premda je svijet Budakovih priča poodavno nestao s našega obzorja, možemo složiti kako je Budakova proza modernoga realizma svojevrsna poetika narodne samobitnosti.

U vrijeme intenzivna Budakova književnog stvaralaštva seljaštvo je činilo većinu hrvatskoga naroda, pa su teme i motivi u ovom izboru, ako se izuzme pripovijest „Adamović d.d.“, upravo život ličkoga čovjeka iz piščeva užega zavičaja.

To prostorno ograničenje ne umanjuje značaj općih vrijednosti, jer Budak iz pojedinačnih i mjesnih isječaka života izvlači općeljudske vrijednosti, koje na svojoj svježini ni danas nisu ništa manje aktualne. Doduše promijenila se društvovna slika Hrvatske pa umjesto nekadašnje seljačke većine danas u njoj prevladava gradsko stanovništvo, osiromašeno i prepušteno na milost i nemilost tržišnim odnosima, na čije razorne posljetke upravo Budak i upozorava u svojoj prozi.

U društvovnom pogledu Budak je predstavnik one intelektualne Hrvatske, o kojoj u svojim esejima o nacionalnoj samobitnosti, zemlji i narodu pišu Filip Lukas i Mladen Lorković. Budakov se pak modernitet ne zadržava na jednom socijalnom sloju, nego na narodu kao cjelini i njegovoj neprekidnoj borbi za opstanak. Suvremena bi društvovna znanost mogla štošta naučiti upravo iz Budakove književne riznice, a za opstanak jednoga društva vrijednosti o kojima on piše, jednako su narodu potrebne bile jučer kao i danas.

Masovno iseljavanje te poratna proletarizacija opustošile su cijele hrvatske krajeve, a novčana ovisnost o nestalnoj industrijskoj plaći te prekomjerno zaduživanje znatan su dio Hrvata pretvorili u dužničke robove, čime im je ograničena i politička sloboda. Demografski slom te sve veća razlika između broja umrlih i novorođenih u samostalnoj hrvatskoj državi prijete, kojeg li apsurda, nestanku cijeloga naroda s lica zemlje.

Motiv o povratku vlastitoj tradiciji i oživljavanju samostalne proizvodnje, kojeg Budak varira u pripovjedci „Opanci dida Vidurine“ danas možda ima melankoličan prizvuk na seosko društvo nestalo u kaosu poraća, nu primijenjeno na nacionalnu ekonomiju i danas je izazov svakoj ozbiljnoj nacionalnoj politici.

Poseban vid zajedničkoga pasivnog otpora režimima koji se okreću proti interesima zajednice Budak je obradio u priči „Čiji je Velebit“. Vezanost pak za zemlju i njezine neiskorištene gospodarske mogućnosti oslikao je u priči „Jolino oranje“, koja u mnogočemu podsjeća na sudbinu hrvatskih branitelja u razdoblju poslije Domovinskoga rata. Premda se na površnoj razini u priči „Na Veliki petak“ može govoriti o sukobu lokalnih mentaliteta, ipak je slika zatvora, kažnjenika, domaćih čuvara i nadređenih im stranaca svojevrsna tamnica naroda, kojom dominira samovoljni tiranin.

Na kraju njegova sudbina je ipak u rukama domaćih čuvara i zatočenika. Danas je posebno znakovita, ali i ništa manje aktualna Budakova priča „E l' vira?!“. Ona problematizira izdaju kao izrazito negativnu kategoriju ljudskoga ponašanja, koja je i danas iznimno unosno zanimanje, a što je u Hrvatskoj posebno dolazilo do izražaja tijekom haaških progona hrvatskih generala. U taj se progon, osim korumpirana vrha državnih političara, uključivao i cijeli niz javno poznatih osoba. Do koje se pak razine došlo u takvoj inverziji vrijednosti ponajbolje svjedoči promjena u duševnom ustrojstvu hrvatskih ljudi, koji su primjerice u dva uzastopna mandata za predsjednika države birali, ni manje ni više, nego izdajnika i klevetnika vlastitoga naroda. Stari su graničari, hajduci pa i odmetnici cijenili zadanu riječ. Kršenje zadane riječi i povjerenja imalo je svoje logične i razumljive posljedice. Opću i jedinstvenu osuda takvoga ponašanja.

U priči „Pod gorom“ Budak narodnu budućnost gleda kroz prizmu onoga što danas nazivamo demografskom obnovom. Obitelji, toj osnovnoj stanici društva, a onda i cijeloga naroda smrt je zajamčena bez potomaka. Slike poratnoga gomilanja bogatstva i bešćutnoga iskorišćivanja radništva ocrtane su u priči „Adamović d.d.“. Neizbježna je podudarnost s današnjim stanjem u mnogim hrvatskim tvrtkama, u kojima, za razliku od  Adamovića, još uvijek ne stoluje minimalna količina socijalne razboritosti.

Budak nije bio tendenciozan politički pisac premda je pripovijedanjem ulazio bit samoga života pa su ponekad i tragične sudbine poput onih u pričama „Zmijar“ i „Privor“ tek sastavnice ljudskoga života, kao i borba za komadić svoje zemlje u pripovjedci „Zemljice, majko“ ili onoj šaljiva karaktera „Grgičine gusle“.  U Budakovoj prozi otkrivamo svijet, ne samo izumrle i sad već davne Like, nego i cijeli sustav vrijednosti na kojem počiva život jednoga naroda.

Mate Kovačević