Osvrt na knjigu: fra Bernardin Škunca, Franjo Asiški, skladatelj Božje ljepote, Glas Koncila, Zagreb, 2011.


O sv. Franji Asiškom napisane su bezbrojne knjige. I teško je početi s nekom novom. Fra Bernardin Škunca se ipak usudio. Načinio je to na zanimljiv i nov način. Spojio je duhovnost, teologiju, teološku estetiku, franjevaštvo, likovne i literarne umjetnosti. Očito se time bavio kroz život, razmišljao i na kraju se usudio plodove svoga rada predstaviti širokom krugu čitatelja, ne samo onih kršćanskih. Sv. Franjo je, naime, civilizacijska pojava, čovjek koji natkriljuje i vrijeme i ideologije.

Iz rečenoga proizlazi da ovdje ne možemo tražiti zaokruženi pogled na pojavu sv. Franje. Ovo je ustvari kroki njegova lika, ali izveden tako čvrstom rukom da nas oduševljava i uvodi u nove spoznaje. Pisac kroz ljepotu promatra višeslojnu svečevu pojavu. Franjo moli pred križem u Sv. Damjanu, mijenja svoj život, da bi taj luk završio križem na La Verni ili primanjem mističnih rana. Božja ljepota nudi nam se u svoj svojoj jednostavnosti i uzvišenosti. Ali Franjo ne zaboravlja ni zemlju, divi se okolišu, govori o bratu suncu, odnosno pjeva Pjesmu stvorova. Punina je to osmišljenoga života, života u skladu s Bogom i prolaznošću na ovoj zemlji.

Kad je počinjao svoju životnu pustolovinu, sv. Franji su savjetovali da se osloni na već prokušana redovnička pravila. On je to otklonio, iako ih nije odbacio. Htio je ići svojim putem, putem koji mu je Bog namijenio. Sada znamo da nije pogriješio i zahvalni smo mu na svemu tomu. Jedna od stvari koju nam je svima pokazao jest odnos prema smrti. Nje se obično bojimo. Ali sv. je Franjo taj trenutak pretvorio u bogoslužje. Pokazao nam je njegovu dubinu i osokolio nas da ga počnemo shvaćati samo kao prijelaz u domovinu koja se ne da usporediti s ovom u kojoj sada živimo. Nije stoga čudno da su franjevci, po primjeru svoga utemeljitelja, razvili i proširili pobožnost Križnog puta. Isusova muka i smrt iscjeljujući su događaji za naš život.

Bez obzira na našu naobrazbu knjigu treba čitati polako. Prošlost se ulijeva u sadašnjost. Znanje nije prilika za oholost, već za zahvalu Bogu stvoritelju. Pokazuje to i primjer suvremenih umjetnika o kojima pisac govori. Pridružimo se i mi k njima.

 

 

Miljenko Stojić