Osvrt na knjigu: Zlatko Milković, Tamnica, BE-L-KA, Zagreb, 1942.

Kad pogledamo kako je idejni otac komunizma Karl Marx gledao na svoje protivnike u književnosti lakše se može shvatiti, premda ne i razumjeti, poratna sudbina mnogih hrvatskih književnika, publicista i novinara, ali i književnosti nastale u opreci komunističkom svjetonazoru. Marx je književnu kritiku smatrao strahovitim oružjem u rukama komunističkih pisaca jer ona, isticao je, nije strast glave nego glava strasti, iz čega je slijedilo da protivnike treba uništavati, a ne opovrgavati. Tako je bitna uloga kritike u boljševizmu postala denuncijacijom, a njezin izravni posljedak masovna smaknuća nesklonih književnika te uništenje njihovih djela. Upravo takvu sudbinu doživjeli su mnogi hrvatski književnici, a među njima i Zlatko Milković (1911.-1946./47?) autor „Tamnice“, jednoga od ponajboljih romana o hrvatskom sveučilišnom pokretu 30-ih godina prošloga stoljeća i otporu stranoj velikosrpskoj okupaciji zemlje te borbi za hrvatsku državnu nezavisnost.

Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.

Roman je pisan na temelju dokumentarne građe, koju je tek djelomice objavio 1936. godine u pariškom listu „Vendredi“ francuski književnik Andre Gide, nakon što ju je pisanu na cigaretnom papiriću dobio od zatočenoga hrvatskog studenta. Evo tek jednoga djelomična opisa iz bogatog arsenala srpskih policijskih mučiteljskih metoda nad zatočenom hrvatskom mladošću: „Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“ Opetovanje sličnih policijskih metoda nad zatočenim Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji otkriva i zablude nekih komunističkih dužnosnika u Hrvatskoj, koji su doista možda i povjerovali da se sudioništvom u boljševičkoj revoluciji bore i za Hrvatsku, što sve i da su htjeli, nažalost, nije bilo moguće. Tako je Hrvatsku nakon 1945. godine zahvatilo dvostruko zlosilje – novo, boljševičkoga karaktera i preživjelo jugoslavenstvo, koje se i dva desteljeća poslije 1990., odnosno nakon obnove hrvatske državne nezavisnosti i danas žilavo opire hrvatskoj nacionalnoj samostojnosti.

Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.

Duboko proživljen osjećaj vlastite zemlje, koja se u Milkovićevoj „Tamnici“ prostire u svojim povijesnim granicama, na svim područjima gdje izvorno živi hrvatski narod, daje ovom filozofskom, da ne kažem egzistencijalističkom romanu i lirsku protežnost, koja mu uz vjernost, pouzdanje, intelektualnu promišljenosti daje i dimenziju ljubavi, a one sve skupa ujedinjene u jedinstvenu cjelinu vode u ostvarenje životnoga cilja. Razbijenost klasične strukture romana, koja se spominjala kao nedostatak, zapravo je inovativni elemenat, koji će u hrvatskoj književnosti razvijati pojedinci tek nekoliko desetljeća poslije Milkovića, a ona u njegovoj „Tamnici“ i nije ništa drugo do li slika suvremenoga svijeta – jednako onog njegova, kao i ovoga današnjega našeg!

Mate Kovačević